Novi američki san

Po prvi put u povijesti, većina američkih roditelja ne misli kako će njihovoj djeci biti bolje nego što je bilo njima. To ne bi trebao biti razlog za uzbunu, tvrdi novinarka Courtney Martin. Umjesto toga, to je prilika da se definiraju novi pristupi radu i obitelji koji naglašavaju zajedništvo i kreativnost. "Najveća opasnost nije neostvarivanje američkog sna," kaže ona u razgovoru koji će rezonirati daleko izvan SAD-a. "Najveća opasnost je ostvarenje sna u koji zapravo ne vjerujete."

Ja sam novinarka,

stoga volim neispričane priče,

živote koji se tiho odvijaju
pod vikom naslova.

Također pratim stvari poput
puštanja korijena,

odabira partnera,
pravljenja djece.

Posljednjih nekoliko godina,

pokušavam razumijeti

što to sačinjava
dobar život u 21. stoljeću,

zato što sam sam opčinjena moralnim i
filozofskim posljedicama

ali i zato jer sam i sama u očajničkoj
potrebi za odgovorima.

Živimo u nesigurnim vremenima.

Zapravo, po prvi puta u
američkoj povijesti

većina roditelja ne smatra kako
će njihovoj djeci biti bolje

nego njima.

To vrijedi za bogate i siromašne,
muškarce i žene.

Neki od vas će možda biti tužni
kada to čuju.

Na kraju, Amerika je duboko
uključena u

ovu ideju ekonomske
transcedencije,

da svaka generacija napreduje
u odnosu na prethodnu,

zarađuje više, kupuje više,
je više.

Izvezli smo ovaj san diljem svijeta,

tako da klinci u Brazilu i Kini
i čak Keniji

naslijeđuju naše nezasitno
očekivanje

prema nečemu više.

Ali kada sam čitala ovu povijesnu
anketu prvi puta,

nije me rastužila.

Činila se kao provokacija.

"Biti bolje" -- na osnovu čijih standarda?

Da li je "biti bolje" naći
siguran posao

na koji možeš računati
ostatak života?

Takvi su skoro izumrli.

Ljudi mijenjaju posao u prosjeku
svakih 4.7 godine,

te je procijenjeno da će do 2020.,

gotovo polovica Amerikanaca
raditi honorarno.

U redu, da li je "biti bolje" samo broj?

Da li se radi o tome da se
zaradi čim više?

Sa tom jednom mjerom,
mi gubimo.

Medijan po glavi dohotka
stagnira od otprilike 2000.,

prilagođeno inflaciji.

U redu, da li je "biti bolje"
velika kuća sa bijelom ogradom?

Sve nas je manje
za to.

Skoro 5 milijuna ljudi izgubilo je
domove tijekom Velike recesije

a još nas se više otrijeznilo u
pogledu dokle smo spremni ići

ili bivani prevareni kamo idemo,
u mnogim slučajevima

kako bismo imali
tu ispravu.

Razina posjedovanja nekretnine
je najniža od 1995.

U redu, nemamo
stalno zaposlenje,

ne zarađujemo puno novca

i ne živimo u velikim,
lijepim kućama.

Pogrebna zvona zvone

za sve što je učinilo Ameriku velikom.

Ali,

jesu li to najbolje mjere
veličine neke zemlje,

dobro življenog života?

Smatram da je ono što čini Ameriku
velikom duh re-inovacije.

U osvit Velike recesije,

sve više Amerikanaca redefiniraju
što znači "biti bolje.

Ispostavilo se da ima više veze sa
zajednicom i kreativnošću,

nego sa dolarima i centima.

Moram biti vrlo jasna:

14.8 posto Amerikanaca koji žive u
siromaštvu trebaju novac,

jasno i glasno.

Svi mi trebamo politiku
koja nas štiti od iskorištavanja

od strane poslodavaca i
financijskih institucija.

Ništa što dolazi ne sugerira
da je jaz između bogatih i siromašnih

išta drugo nego
duboko nemoralan.

Ali,

prečesto dozvoljavamo
da razgovor stane na tome.

Pričamo o siromaštvu kao da je
monolitsko iskustvo;

o siromašnima kao da su
isključivo žrtve.

Dio onog što sam naučila
iz svojih istraživanja i izvještaja

je da je umjetnost dobrog življenja

često prakticirana do majstorstva

od strane najranjivijih.

Ako je nužda
majka izuma,

počela sam vjerovati

da je recesija
otac svjesnosti.

Suočava nas sa dubokim pitanjima,

pitanjima koja smo prelijeni
ili prezauzeti pitati

u vremenima
relativne udobnosti.

Kako bismo trebali raditi?

Kako bismo trebali živjeti?

Svi mi, shvaćali to ili ne,

tražimo odgovore na ova pitanja,

dok nam naši preci šapuću u uho.

Moj pradjed je bio pijanac u Detroitu,

koji bi ponekad uspio
da zadrži posao u tvornici.

Imao je, koliko god to
nevjerojatno zvučalo,

21 dijete,

sa jednom ženom, mojom prabakom,

koja je umrla sa 47 godina
od raka jajnika.

Sada, kada sam trudna sa
drugim djetetom

ne mogu niti zamisliti
kroz što je morala proći.

Ako pokušavate izračunati --
radi se o 6 parova blizanaca.

Moj djed, njihov sin,

postao je putujući prodavač,

i preživio je i dobro i loše.

Moj tata je odrastao otvarajući
vrata utjerivačima duga

i praveći se da mu roditelji nisu doma.

Sam je skinuo zubnu protezu
kliještima u garaži,

kada mu je otac priznao
da nema novaca

da opet idu ortodontu.

Tako da je moj otac postao,
što ne iznenađuje,

stečajni odvjetnik.

Ovo nema niti u romanu, je li?

Bio je opsjednut pružanjem
sigurnog temelja

mojem bratu i meni.

Stoga pitam ova pitanja
zbog nekoliko generacija borbe.

Moji roditelji su osigurali da
odrastem u sigurnosti

koja omogućava propitivanje,
rizik i skok.

Ironično, i vjerojatno ponekad
frustrirajuće za njih,

je da njihovo čvrsto stremljenje
ka sigurnosti

meni omogućava propitivanje
njene vrijednosti,

ili barem povijesno definirane
vrijednosti

u 21. stoljeću.

Krenimo sa prvim pitanjem:

Kako bismo trebali raditi?

Trebali bismo raditi kao naše majke.

Tako je -- proveli smo desetljeća

pokušavajući uklopiti žene u svijet rada
namijenjenom muškarcima.

I mnoge su učinile puno da se uklope,

ali druge su urezale puno
neuobičajeniju stazu,

stvarajući kolaž značenja i novca

sa dovoljno fleksibilnosti da
naprave ono što moraju

za one koje vole.

Moja mama je to zvala:
"samo neka se radi."

Danas to "životni treneri" zovu
"portfelj-karijerom."

Kako god to zvali,

sve više muškaraca žudi za ovim
cjelovitim i ne ugnjetavanim životima.

Otvaraju se želji i dužnosti da budu
prisutni očevi i sinovi.

Umjetnica Ann Hamilton je rekla,

"Rad je vrsta znanja."

Rad je vrsta znanja.

Drugim riječima, ono na čemu radimo

je ono što razumijemo o svijetu.

Ako je to istina, a mislim da je,

tada žene koje su relativno malo
brinule za malene

i bolesne i za stare,

su se također relativno malo
okoristile

od najdublje vrste znanja
koje postoji:

znanja ljudskog uvjetovanja.

Čineći skrb prvom,

muškarci, u neki ruku, tvrde svoje pravo

na puni opseg ljudskog postojanja.

To znači da 9-do-5 više
ne odgovara svakome.

Ukucavanje vremena dolaska je suvišno, a
ujedno i karijerni napredak.

Čitave industrije se rađaju
i nestaju svakoga dana.

Od sada nadalje sve je nelinearno.

Stoga moramo prestati pitati djecu,

"Što želiš biti kada odrasteš?"

i početi ih pitati, "Kako
želiš biti kad odrasteš?"

Njihov posao će biti neprestana promjena.

Zajednički nazivnik su oni.

Što više razumiju svoje darove

i stvore timove idealnih suradnika,

tim će im biti bolje.

Izazov je ponovan izum mreže socijalne
sigurnosti

koja će uklopiti ovo, sve više
podijeljeno društvo.

Trebamo prijenosne
zdravstvene povlastice.

Trebamo politike koje odražavaju
svačije pravo na ranjivost

ili brigu za ranjivost drugih,

bez oskudnosti.

Moramo ozbiljno promisliti
univerzalni osnovni dohodak.

Moramo ponovno izumiti
organizaciju rada.

Obećanje svijeta rada koji
se može uklopiti

u vrijednosti 21. stoljeća,

ne neka arhaična ideja o
"donošenju slanine doma,"

to već dosta kasni --

samo pitajte svoju majku.

Sada, što sa drugim pitanjem:

Kako bismo trebali živjeti?

Trebali bismo živjeti

kao naši preci koji su imigrirali.

Kada su došli u Ameriku,

često su živjeli u zajedničkim stanovima,
preživljavanje, skrb o djeci --

uvijek su znali kako napuniti još
jedan trbuh,

bez obzira koliko malo hrane imali.

Ali rečeno im je da uspjeh znači
ostaviti selo iza

i tjerati onaj ikonični uspjeh
Američkog Sna,

bijelu ogradu.

Čak i danas, kada vidimo bijelu ogradu

pomislimo na uspjeh, samo-vlasništvo.

Ali kada ogulimo sentimentalnost,

ono što zbilja čini je
da nas dijeli.

Mnogi Amerikanci odbijaju
bijelu ogradu

i vrstu visoko privatiziranog
života koji dolazi s njom

i ponovno prihvaćaju
seoski život

i uzajamnu ovisnost.

50 milijuna nas, na primjer,

živi u međugeneracijskim kućanstvima.

Ovaj je broj eksplodirao
sa Velikom recesijom,

ali ispostavilo se da ljudi
zapravo vole živjeti ovako.

Dvije trećine onih koji su živjeli sa više
generacija pod jednim krovom

kažu da je to poboljšalo njihove odnose.

Neki ljudi biraju dijeliti domove
ne sa obitelji,

nego sa drugim ljudima koji razumiju
zdravstvene i ekonomske dobrobiti

dnevne zajednice.

CoAbode, online platforma za samohrane
majke koje žele dijeliti dom

sa drugim samohranim
majkama,

ima 50.000 korisnika.

Ljudi stariji od 65 su posebno skloni

traženju tih alternativnih
životnih aranžmana.

Oni razumiju da njihova kvaliteta života

ovisi o spoju samoće i solidarnosti.

Ako promislite, to važi za sve,

mlade i stare podjednako.

Predugo smo se pravili da je sreća
biti kralj u dvorcu.

Sva istraživanja pokazuju upravo suprotno.

Pokazuju da su najzdraviji, najsretniji,
i čak najsigurniji

što se tiče katastrofa klimatskih
promjena, kriminala, svega toga

Amerikanci koji žive isprepleteni
sa svojim susjedima.

Ja sam to iskusila iz prve ruke.

Zadnjih par godina živjela sam u
dijeljenoj zajednici.

1.5 jutara kaki voćaka,

plodno žbunje kupina koje se obavijaju
oko zajedničkog vrta, i

sve to u centru urbanog Oaklanda.

Devet jedinica stvoreno da budu
drugačije,

druge veličine,
drugačijih oblika,

ali da budu zeleni koliko je to moguće.

Velike, blistave solarne ćelije
na našem krovu

znače da naš račun za struju
rijetko prelazi

pet dolara mjesečno.

25 nas koji žive tamo je različitih dobi
i političkih uvjerenja

i zanimanja,

i živimo u domovima koji imaju sve
što tipičan dom ima.

Ali dodatno,

dijelimo kuhinju industrijske veličine
i blagavaonu

gdje dva puta tjedno
zajedno jedemo.

Kada kažem ljudima da volim
ovako živjeti,

često imaju jednu od dvije
reakcije.

Ili kažu: "Tko ne bi volio
živjeti tako?"

Ili kažu: "To zvuči potpuno užasavajuće.

Ne bih to nikada željela uraditi."

Da vas razuvjerim: postoji sveto
poštovanje prema privatnosti među nama

ali i predanost onome što zovemo
"radikalna gostoljubivost" --

ne ona koju oglašavaju Four Seasons,

nego ona koja kaže da je svaka osoba
vrijedna ljubaznosti,

točka, kraj rečenice.

Meni najveće iznenađenje u
zajednici poput ove?

Dijeljenje kućnog rada --
popravci, kuhanje, pljevljenje --

ali i dijeljenje emocionalnog rada.

Umjesto oslanjanja samo na idealiziranu
obiteljsku jedinicu

za brigu o svim emocionalnim
potrebama,

imate dva tuceta drugih ljudi
kojima možete ići

pričati o teškom danu na poslu

ili riješiti problem učitelja
koji loše postupa.

Tinejdžeri u našoj zajednici često idu
odrasloj osobi koja im nije roditelj

pitati za savjet.

Belle Hooks je to nazvala
"revolucionarnim roditeljstvom,"

to skromno priznanje

da su djeca zdravija kada imaju
širi krug odraslih

da emuliraju i računaju na njih.

Ispostavilo se da su i odrasli zdraviji.

Velik je to pritisak,

pokušavati biti ta savršena obitelj
iza bijele ograde.

"Novo bolje", kako sam to nazvala,

je manje o ulaganju u savršenu obitelj

a više o ulaganju u
nesavršeno selo,

bilo da su to rođaci
pod jednim krovom,

zajednica su-kućanstava poput moje,

ili samo zajednica susjeda koji su
odlučili zbilja znati

i brinuti jedni o drugima.

To je dobar zdrav razum, zar ne?

A ipak, novac nas često čini glupima

kada treba dotaknuti druge.

Najpouzdanije bogatstvo

je u odnosima.

"Nove bolje" uopće ne znači
pojedinačni uspjeh.

Zapravo, ako ste gubitnik
ili mislite da ste gubitnik,

imam dobre vijest za vas:

mogli bi biti uspjeh po standardima
koje još ne poštujete.

Možda ste samo osrednji privređivač,
ali izvrstan otac.

Možda si ne možete priuštiti kuću
iz snova,

ali možete legendarne zabave u
susjedstvu.

Ako ste tip uspjeha po udžbeniku,

implikacije ovoga bi mogle biti
sumorne po vas.

Mogli biste biti gubitnik
po vama bitnim standardima,

ali koje svijet ne nagrađuje.

To samo vi možete znati.

Znam da nisam na počast

svojoj prabaki,

koja je živjela tako kratak
i surov život,

ako zaradim dosta da si priuštim
svaku moguću ugodu.

Ne možete kupiti put iz patnje
ili prema značenju.

Ne postoji dom
dovoljno velik

da izbriše bol koju je ona
morala izdržati.

Ja joj odajem počast

ako živim povezan i hrabar život
koliko mogu.

Usred toliko rasprostranjene
nesigurnosti,

mi zapravo možemo biti nesigurni.

Ali nesigurnost nas može učiniti
krhkima

ili gipkima.

Možemo se introvertirati, izgubiti vjeru
u promjenu institucija --

čak i izgubiti vjeru u same sebe.

Ili se možemo okrenuti
na van,

gojiti vjeru u sposobnost da
posegnemo, da se povežemo, da stvaramo.

Ispada da najveća opasnost

nije neuspjeh u ostvarenju
Američkog Sna.

Najveća opasnost je u ostvarenju sna

u koji zapravo ne vjerujemo.

Nemojte to raditi.

Napravite težu, zanimljiviju stvar,

gdje stvarate život u kojem se ono što
radite svakoga dana,

ljudi kojima dajete najbolju ljubav,
pronicljivost i energiju,

poravnava najviše što je moguće
sa onim u što vjerujete.

To, a ne nešto prizemno
poput zarađivanja,

je doprinos vašim precima.

To je predivna borba.

Hvala vam.

(Pljesak)