Opasnosti tišine

"Previše vremena provodimo slušajući ono što drugi ljudi govore, a propuštamo posvetiti pažnju onome što prešućuju." kaže Clint Smith, 'slam pjesnik' i učitelj. Kratko, snažno, zdušno izlaganje o nalaženju hrabrosti da se progovori protiv neukosti i nepravde.

Dr. Martin Luther King mlađi,

u govoru iz 1968. u kojemu razmišlja
o Pokretu za građanska prava,

izjavljuje: "Na koncu,

pamtit ćemo ne samo
riječi naših neprijatelja,

već i šutnju naših prijatelja."

Kao učitelj, ovu sam poruku
razumio i usvojio.

Svakodnevno i posvuda

vidimo kako se posljedice šutnje

manifestiraju u obliku diskriminacije,

nasilja, genocida i rata.

U učionici, potičem svoje učenike

da istražuju šutnje u svojim životima

kroz poeziju.

Zajedno nastojimo ispuniti praznine,

prepoznati ih, imenovati ih,

shvatiti da one ne trebaju
biti izvor srama.

U nastojanju da stvorim kulturu
u svojoj učionici,

gdje će se učenici osjećati
sigurnima dijeliti

intimu vlastitih svojih šutnji,

četiri sam načela istaknuo na ploču

koja stoji pred mojim učenicima,

a što svatko od njih potpiše
na početku školske godine:

Čitaj kritički. Piši svjesno.

Govori jasno. Reci svoju istinu.

Sam se često uhvatim u razmišljanju
o ovom posljednjem:

"Reci svoju istinu".

Shvatio sam da ću,

budem li od svojih učenika
zahtijevao da govore,

i sam morati govoriti svoju istinu,

i iskreno s njima dijeliti one trenutke

kad u tome nisam uspijevao.

Stoga im govorim kako su mi,

kao djetetu u katoličkoj obitelji
u New Orleansu,

tijekom korizme uvijek govorili

da je najznačajnije što se može učiniti:

odreći se nečega,

žrtvovati nešto čemu se inače prepuštate

kako biste dokazali Bogu
da razumijete njegovu svetost.

Odricao sam se mineralne vode,
hamburgera, pomfrita,

ljubljenja, i svega ostaloga.

Ali, jedne godine
odrekao sam se govorenja.

Mislio sam da bi najvrednije
što bih mogao žrtvovati

bio moj glas, ali kao da nisam shvaćao

da sam se davno toga bio odrekao.

Toliko sam svoga života potratio

govoreći drugima ono što su željeli čuti

umjesto onoga što su trebali.

Govorio sam sebi da ne bih
trebao biti ničija savjest

jer sam još trebao naći
načina to biti sam sebi.

Tako da ponekad
ne bih rekao ništa,

popuštajući nečijem
neznanju svojom šutnjom,

nesvjestan da potvrđivanju
nisu potrebne riječi

da bi se dogodilo.

Kad su Christiana tukli jer je bio gej,

zavukao sam ruke u džepove

i hodao pognute glave
praveći se da ne primjećujem.

Tjednima nisam koristio
svoj ormarić zbog zasuna na bravi,

koji me podsjećao na onoga na mojim usnama

kad je beskućnik na uglu

pogledom tražio potvrdu

kako je on vrijedan moga pogleda.

Bio sam zaokupljeniji ekranom svoga Applea

umjesto da ga nahranim jabukom.

Kad je žena na donatorskoj svečanosti

rekla: "Ponosim se tobom.

Sigurno je teško poučavati
tu jadnu, neinteligentnu djecu.",

ugrizao sam se za usnu jer
smo očito trebali njen novac

više no što su učenici
trebali dostojanstvo.

Toliko vremena provodimo

slušajući što drugi ljudi govore,

a propuštamo obratiti pažnju
na ono što prešućuju.

Šutnja je talog što ga ostavlja strah.

To je osjećaj da vaše mane

mučki giljotiniraju vaš jezik.

To je zrak koji se povlači iz vaših prsa

jer se ne osjeća sigurnim u vašim plućima.

Šutnja je genocid u Ruandi.
Šutnja je Katrina.

To je ono što čujete kad više
nema dovoljno vreća za leševe.

To je zvuk koji se čuje
pošto se omča stegne.

To je karbonizacija. To su okovi.
To su povlastice. To je bol.

Nema vremena da odabirete svoje bitke

kad su one već odabrale vas.

Neću dopustiti šutnji da se
omota oko moje neodlučnosti.

Reći ću Christianu da je on lav,

hram odvažnosti i blistavosti.

Upitat ću onog beskućnika kako mu je ime,

i kakav mu je bio dan, jer katkad je

'čovjek' sve što ljudi žele biti.

Reći ću toj ženi da
moji učenici mogu govoriti

o transcendentalizmu kao
da se prezivaju Thoreau,

i da to što je pogledala
jednu epizodu "Žice"

ne znači da išta zna o mojim klincima.

Stoga ove godine,

umjesto da se nečega odreknem,

živjet ću svaki dan kao da mi je mikrofon

zamotan pod jezikom,

na pozornici u podnožju moje inhibicije.

Jer, kome treba tribina

kad je sve što ste
oduvijek trebali - vaš glas.

Hvala vam.

(Pljesak)