Sarah Kay: Kad bih ja imala kćer ...

"Kad bih ja imala imati kćer, umjesto mame, ona će me zvati točka B ..." počela je pjesnikinja izgovorene riječi Sarah Kay, govor koji je inspirirao dvije stojeće ovacije na TED2011. Ona priča priču o svojoj preobrazbi -- od tinejdžerice širom otvorenih očiju koja upija poeziju u New Yorku Bowery Klubu za Poeziju te sve do učitelja koji povezuje djecu sa snagom samo-izražavanja kroz projekt V.O.I.C.E. -- izvodi i dvije pjesme koje oduzimaju dah "B" i "Hirošima".

Kad bih ja imala kćer,

umjesto Mame,

ona će me zvati Točka B,

jer na taj način ona zna da bez obzira što se događa,

barem ona uvijek može pronaći put do mene.

I naslikati ću solarni sustav na pozadini njezinih ruku,

tako da mora naučiti cijeli svemir

prije nego što može reći, "Oh, znam to poput pozadine svoje ruke."

I ona će naučiti

da će vas ovaj život udariti jako u lice,

čekati da ustanete samo kako bi vas mogao udariti u želudac.

Ali, prebijajući vas

je jedini način da podsjetite pluća

koliko ona vole okus zraka.

Tu je povreda

koja se ne može popraviti flasterom ili poezijom.

Tako kad prvi put shvati

da Čudesna Žena ne dolazi,

pobrinut ću se da ona zna

kako ne mora nositi taj plašt sama.

Jer bez obzira koliko široko istegnete svoje prste,

vaše ruke će uvijek će biti premale

da uhvate svu bol koju želite izliječiti.

Vjerujte mi, ja sam pokušala.

"I, baby," reći ću joj,

nemoj tako držati nos u zraku.

Znam ja taj trik, ja sam to učinila milijun puta.

Ti samo želiš namirisati dim

tako da možeš pratiti trag natrag do goruće kuće,

kako bi pronašla dječaka koji je izgubio sve u vatri

kako bi vidjela možeš li ga spasiti.

Ili pronađi dječaka koji je zapalio vatru na prvom mjestu,

da vidiš možeš li ga promijeniti."

Ali ja znam da će svejedno,

pa ću umjesto toga uvijek držati dodatnu opskrbu

čokolade i čizmi za kišu u blizini,

jer ne postoji slomljeno srce koje čokolada ne može popraviti.

U redu, postoji nekoliko slomljenih srca koje čokolada ne može popraviti.

Ali to je ono čemu služe čizme za kišu.

Jer kiša će isprati sve, ako joj to dopustiš.

Želim da gleda na svijet

kroz donje staklo na podu broda,

da gleda kroz mikroskop

galaksije koje postoje

na vrhu ljudskog uma,

jer to je način kojem me moja mama podučila.

Biti će dana poput ovih.

♫ Biti će dana kao što je ovaj, moja mama je rekla. ♫

Kada otvoriš svoje ruke da uhvatiš

i završiš samo sa žuljevima i modricama;

kada izađeš iz telefonske govornice i pokušaš letjeti

i osobe koje želiš spasiti

su one koje ti stoje na plaštu;

kada ti se čizme ispune kišom,

i biti ćeš do koljena u razočaranju.

A to su dani kada imate još više razloga za reći hvala.

Jer ne postoji ništa ljepše

nego način na koji ocean odbija prestati ljubiti obalu,

bez obzira koliko puta je odnio.

Ti ćeš staviti vjetar u pobjede, izgubiti neke.

Ti ćeš staviti zvijezdu

i početi isponova i isponova.

I bez obzira koliko mina eksplodira u minuti,

budi sigurna da tvoj um prizemlji

na ljepotu ovog smiješnog mjesta zvanog život.

I da, na skali od jedan do nad-povjerljiv,

ja sam prilično naivna.

No, želim da zna kako je ovaj svijet napravljen od šećera.

Može se raspasti tako lako,

ali nemoj se bojati staviti svoj jezik van i okusiti ga.

"Baby", ja ću joj reći, "zapamti, tvoja mama je mučitelj,

a tvoj tata je ratnik,

a ti si djevojka s malim rukama i velikim očima

koja nikada ne prestaje tražiti više."

Sjetite se da dobre stvari dolaze u trojkama

a ujedno i loše stvari.

I uvijek se ispričaj ako si učinila nešto krivo.

Ali nikad se nemoj ispričavati

za način na koji tvoje oči ne žele prestati sjajiti.

Tvoj glas je malen, ali nikada nemoj prestati pjevati.

A kada ti napokon uruče srcobolju,

kada ti gurnu rat i mržnju ispod vrata

i ponude ti brošure na uglovima ulica

cinizma i poraza,

ti im reci kako bi oni doista trebali upoznati tvoju majku.

Hvala Vam. Hvala Vam.

(Pljesak)

Hvala Vam.

(Pljesak)

Hvala.

(Pljesak)

Hvala Vam.

(Pljesak)

U redu, želim da odvojite trenutak,

i želim da razmislite o tri stvari

za koje znate da su istinite.

One mogu biti o čemu god želite --

tehnologiji, zabavi, dizajnu,

vašoj obitelji, ono što ste jeli za doručak.

Jedino pravilo je da ne razmišljate previše.

U redu, spremni? Krenite.

U redu.

Dakle, ovo su tri stvari za koje ja znam da su istinite.

Znam da je Jean-Luc Godard bio u pravu

kada je rekao da "dobra priča

ima početak, sredinu i kraj,

iako ne nužno u tom redoslijedu."

Znam da sam nevjerojatno nervozna i uzbuđena što sam ovdje,

što uvelike inhibira moje sposobnosti da zadržim smirenost.

(Smijeh)

I znam

kako sam čekala cijeli tjedan da kažem ovu šalu.

(Smijeh)

Zašto je strašilo pozvano na TED?

Zato jer je stajao vani u svom polju.

(Smijeh)

Žao mi je.

U redu, to su tri stvari za koje znam da su istinite.

No, postoji mnogo stvari koje ne mogu razmumijeti.

Stoga pišem pjesme kako bih ih dokučila.

Ponekad, jedini način na koji mogu nešto dokučiti

je pišući pjesme.

I ponekad dođem do kraja pjesme

i osvrnem se i kažem, "Oh, o tome je zapravo riječ."

I ponekad dođem do kraja pjesme

i nisam ništa riješila,

ali barem sam dobila novu pjesmu.

Poezija izgovorene riječi je umjetnost izvedbene poezije.

Govorim ljudima kako to uključuje stvaranje poezije

koja ne želi samo sjediti na papiru,

da nešto u svemu tome zahtijeva da se čuje glasno

ili svjedoči uživo.

Kad sam bila brucošica u srednjoj školi,

Bila sam užarena žica živčanih hormona.

I bila sam nerazvijena

i lako uzbudljiva.

I usprkos mom strahu

da me se ikada gleda predugo,

bila sam fascinirana idejom poezije izgovorene riječi.

Osjećala sam da su se moje dvije tajne ljubavi, poezija i kazalište,

spojile, imale dijete,

dijete koje sam ja trebala upoznati.

Stoga sam odlučila probati.

Moja prva pjesma izgovorene riječi,

upakirana sa svim mudrostima 14-godišnjakinje,

je bila o nepravdi

biti viđenom kao neženstvenom.

Pjesma je bila vrlo ogorčena,

i uglavnom pretjerana,

ali jedina poezija izgovorene riječi koju sam vidjela do tada

je bila uglavnom ogorčena,

pa sam mislila da je to ono što se očekuje od mene.

Prvi put kada sam nastupala

publika tinejdžera je uzvikivala svoje simpatije,

a kad sam sišla s pozornice ja sam drhtala.

Osjetila sam tapšanje po ramenu,

i okrenula sam se da vidim

tu ogromnu djevojku u majici s kapuljačom kako je isplivala iz gužve.

Ona je možda bila dva i pol metara visoka

i izgledala je kao da me može pretući samo s jednom rukom,

ali umjesto toga ona je samo klimnula glavom

i rekla, "Hej, stvarno sam osjetila to. Hvala."

I kao da me grom pogodio.

Bila sam zakačena.

Otkrila sam taj bar na Lower East Side Manhattana

koji je održavao tjedne večeri poezije,

i moji zbunjeni, ali podržavajući, roditelji su me poveli

kako bih upijala svaku uncu izgovorene riječi koju sam mogla.

Bila sam najmlađa za najmanje deset godina,

ali nekako pjesnicima u Bowery Klubu Poezije

nije smetalo to što se 14-godišnjakinja mota okolo --

zapravo, oni su me primili.

I to je bilo ovdje, slušajući ove pjesnike kako dijele svoje priče

gdje sam saznala da poezija izgovorene riječi ne mora biti puna gorčine,

već može biti zabavna ili bolna

ili ozbiljna ili glupa.

Poetski Klub Bowery je postao moj razred i moj dom.

A pjesnici koji su nastupali

su me poticali da podijelim svoje priče isto tako.

Nema veze što mi je bilo 14 --

oni su mi rekli, "Piši o tome što imaš 14 godina."

Tako sam i napravila i svaki tjedan ostajala zadivljena

kada su se ti briljantni, odrasli pjesnici

smijali sa mnom i stenjali sućut

i pljeskali mi i rekli mi: "Hej, stvarno sam osjetio to."

Sada mogu podijeliti svoje putovanje izgovorene riječi

u tri koraka.

Korak jedan je bio trenutak kada sam rekla,

"Ja mogu. Ja mogu to učiniti."

A to je bilo zahvaljujući djevojci u majici s kapuljačom.

Drugi korak je bio trenutak kada sam rekla,

"Hoću. Nastavit ću.

Volim izgovorenu riječ. Vraćat ću se ovdje svaki tjedan."

A treći korak je počeo

kada sam shvatila da nisam trebala pisati pjesme koje su pune gorčine,

ako to nije ono što sam ja.

Bilo je stvari koje su specifične za mene,

i što sam se više usredotočila na te stvari,

čudniju bih poeziju dobila,

ali onu koja je više nalik meni.

To nije samo poslovica "napišite što znate,"

riječ je o skupljanju svog znanja i iskustva

koje ste prikupili do sada

kako bi vam pomoglo da zaronite u stvari koje ne znate.

Koristim poeziju da mi pomogne da idem kroz ono što ne razumijem,

ali pojavim se pred svakom novom pjesmom

s ruksakom punim

svih drugih mjesta gdje sam bila.

Kada sam došla na sveučilište, upoznala sam kolegu pjesnika

koji dijeli moje vjerovanje u magiju poezije izgovorene riječi.

I zapravo, Phil Kaye i ja

slučajno također dijelimo isto prezime.

Dok sam bila u srednjoj školi kreirala sam Project V.O.I.C.E.

kao način da potaknem svoje prijatelje da se uključe u poeziju sa mnom.

No, Phil i ja smo odlučili da ponovno izumimo projekt V.O.I.C.E. --

ovaj put mijenjajući misiju

na korištenje poezije izgovorene riječi kao način zabave,

educiranja i nadahnuća.

Ostali smo redovni studenti, no između smo putovali,

nastupali i podučavali

od devetogodišnjaka do MFA kandidata,

od Kalifornije do Indiane do Indije

do državne srednje škole samo jednu ulicu dalje od kampusa.

I vidjeli smo iznova i iznova

kako poezija izgovorene riječi

otvara brave.

No, ispostavilo se ponekad,

poezija može biti jako zastrašujuća.

Ispada da ponekad,

morate zavarati tinejdžere u pisanje poezije.

Tako sam došla do popisa. Svatko može pisati popise.

I prvi popis koji dodijeljujem

je "10 Stvari za koje znam da su istinite."

I ovo se događa, a ovo je nešto što ćete i vi otkriti

kad bi svi počeli dijeliti naše popise naglas.

U određenom trenutku, shvatili biste

da netko ima točno istu stvar,

ili jednu stvar vrlo sličnu,

nečemu na vašem popisu.

A onda netko drugi

ima nešto potpuno suprotno od vašeg.

Treće, netko ima nešto što nikad prije niste ni čuli.

I četvrto, netko ima nešto o čemu ste mislili da znate sve,

ali oni uvode novi kut gledanja na to.

A ja kažem ljudima da je to gdje velike priče počinju --

ova četiri raskrižja

vaših strasti

i onoga u što su drugi možda uložili.

I većina ljudi reagira jako dobro na ovu vježbu.

No, jedna od mojih učenica, brucošica Charlotte,

nije bila uvjerena.

Charlotte je bila jako dobra u pisanju lista, ali je odbila napisati bilo koju pjesmu.

"Gospođice", rekla bi, "Ja nisam zanimljiva.

Nemam ništa zanimljivo za reći."

Tako sam joj dodijelila popis za popisom,

i jedan dan sam dodijelila popis

"10 stvari koje sam trebao naučiti do sada."

Broj tri na Charlottinom popisu je bio,

"Trebala sam naučiti da se ne zaljubljujem u dečke

tri puta starije od mene."

Pitala sam je što to znači,

i ona reče, "Gospođice, to je duga priča."

A ja sam rekla, "Charlotte, to mi zvuči prilično zanimljivo."

I tako je napisala svoju prvu pjesmu,

ljubavnu pjesmu nimalo nalik na nešto što sam čula već otprije.

A pjesma je počela,

"Anderson Cooper je prekrasan muškarac."

(Smijeh)

"Jeste li ga vidjeli na 60 minuta,

kako se utrkuje s Michaelom Phelpsom u bazenu --

ništa osim plivaćih gaća na njemu --

zaranja u vodu, odlučan da pobijedi ovog plivačkog prvaka?

Nakon utrke, on je bacio svoju mokru, bijelu kosu poput oblaka

i rekao, 'Ti si bog.'

Ne, Anderson, ti si bog."

(Smijeh)

(Pljesak)

Sada znam da je pravilo broj jedan za smirenost

činiti se nedodirljivim,

nikada ne priznati da vas bilo što plaši

ili vas impresionira ili vas uzbuđuje.

Netko mi je jednom rekao

da je to kao hodanje kroz život ovako.

Možete se zaštititi

od svih neočekivanih jadi ili boli koje bi se mogle prikazati.

Ali ja pokušavam hodati kroz život ovako.

I da, to znači hvatanje sve one bijede i boli,

ali to također znači da, kada lijepe, nevjerojatne stvari

padaju s neba,

ja sam ih spremna uhvatiti.

Koristim izgovorenu riječ kako bih pomogla svojim učenicima

otkriti čudo,

da se bore protiv svojih instinkta da budu smireni i nedodirljivi

i, umjesto toga, da aktivno slijede ono što se događa oko njih,

tako da oni mogu reinterpretirati i napraviti nešto od toga.

Nije da mislim kako je poezija izgovorene riječi

idealan oblik umjetnosti.

Uvijek pokušavam pronaći najbolji način da ispričam svaku priču.

Pišem mjuzikle, snimam kratke filmove uz svoje pjesme.

Ali ja podučavam poeziju izgovorene riječi

zato što je dostupna.

Ne može svatko čitati glazbu

ili posjedovati kameru,

ali svatko može komunicirati na neki način,

i svatko ima priče

iz kojih ostatak nas može učiti.

Plus, poezija izgovorene riječi omogućuje neposrednu povezanost.

Nije neuobičajeno za ljude da se osjećaju da su sami

ili da ih nitko ne razumije,

ali izgovorena riječ uči

da, ako imate mogućnost izraziti sebe

i hrabrost da prezentirate te priče i mišljenja,

mogli biste biti nagrađeni

sobom punom svojih vršnjaka,

ili svoje zajednice, koji će slušati.

A možda će se čak i ogromna djevojka u majici s kapuljačom

povezati s onim što ste podijelili.

I to je nevjerojatna realizacija koju možete posjedovati,

pogotovo kada vam je 14 godina.

Plus, sada sa YouTube-om,

te veze nisu ograničene samo na prostorije u kojima se nalazimo.

Ja sam tako sretna što postoji ova arhiva nastupa

koje mogu podijeliti sa svojim učenicima.

To im omogućava još više mogućnosti

da pronađu pjesnika ili pjesmu

s kojom se mogu spojiti.

To je primamljivo -- nakon što ste jednom to prokužili --

primamljivo je nastaviti pisati istu pjesmu,

ili nastaviti pričati istu priču, iznova i iznova,

nakon što ste shvatili da ćete dobiti pljesak.

Nije dovoljno samo učiti da se možete izraziti;

morate rasti i istraživati

i poduzimati rizike i izazivati sami sebe.

I to je treći korak:

ulijevajući u posao koji radite

određene stvari koje čine vas,

čak i kada se te stvari neprestano mijenjaju.

Jer treći korak nikada ne završava.

Ali ne možete početi s trećim korakom,

sve dok ne učinite prvi korak: ja mogu.

Putujem puno dok podučavam,

i ne vidim uvijek sve svoje učenike kako dođu do trećeg koraka,

ali imala sam sreću sa Charlotte,

što sam mogla vidjeti kako se njezino putovanje otvara.

Vidjela sam kako shvaća

da, stavljajući stvari za koje koje ona zna da su istinite u svoje radove,

ona može stvoriti pjesme koje samo Charlotte može napisati --

o očima i dizalima i Dori Explorer.

I ja pokušavam ispričati priče koje samo ja mogu ispričati --

poput ove priče.

Provela sam puno vremena razmišljajući o najboljem načinu za ispričati ovu priču,

i pitala sam se da li je najbolji način

PowerPoint ili kratki film --

i gdje je točno početak ili sredina ili kraj?

I pitala sam se hoću li doći do kraja ovog govora

i napokon shvatiti sve, ili ne.

I uvijek sam mislila kako je moj početak bio u Klubu Poezije,

ali moguće je da je to bilo mnogo ranije.

U pripremi za TED,

Otkrila sam ovu stranicu dnevnika u staroj bilježnici.

Mislim da je prosinac 54. vjerojatno trebao biti 24.

Jasno je da kad sam bila dijete,

da sam definitivno išla kroz život ovako.

Mislim da smo svi to radili.

Htjela bih pomoći drugima da otkriju to čudo --

da žele surađivati s njim, da žele učiti,

da žele podijeliti ono što su naučili,

ono što su shvatili da je istinito

i ono što još uvijek dokučuju.

Stoga bih htjela završiti s ovom pjesmom.

Kad su bombardirali Hirošimu,

eksplozija je formirala mini-supernovu,

tako da je svaka živuća životinja, čovjek ili biljka

koji su bili u izravnom kontaktu

sa zrakama iz tog sunca

pretvorena u pepeo.

A ono što je ostalo od grada je ubrzo uslijedilo.

Dugotrajna oštećenja od nuklearnog zračenja

cijeli grad i njegovo stanovništvo

pretvorila su u prah.

Kada sam se rodila, moja mama kaže da sam gledala po cijeloj bolničkoj sobi

s pogledom koji je rekao, "To? To sam već učinila."

Ona kaže da imam stare oči.

Kad je moj djed Genji umro, bilo mi je samo pet godina,

ali sam uzela ruku svoje mame i rekla joj,

"Ne brini, on će se vratiti kao dijete."

Pa ipak, za nekoga tko je navodno to već učinio,

ja još uvijek nisam ništa shvatila.

Moja koljena se još uvijek tresu svaki put kad se popnem na pozornicu.

Moje samopouzdanje se može mjeriti

u žličicama pomiješanim u moju poeziju,

i to još uvijek ima čudan okus u mojim ustima.

No, u Hirošimi, neki ljudi su odmah izbrisani,

ostavljajući samo ručni sat ili stranicu dnevnika.

Dakle, bez obzira što imam inhibicije ispuniti sve svoje džepove,

trudim se,

u nadi da ću jednog dana napisati pjesmu

za koju mogu biti ponosna što sjedi u izložbi muzeja

kao jedini dokaz da sam postojala.

Moji roditelji su me nazvali Sara,

što je biblijsko ime.

U originalnoj priči Bog je rekao Sari da ona može učiniti nešto nemoguće

i ona se smijala,

jer prva Sara,

nije znala što učiniti s nemogućim.

A ja? Pa, ni ja,

ali vidim nemoguće svaki dan.

Nemoguće se pokušava povezati u ovom svijetu,

pokušava se držati za druge stvari dok se sve oko vas diže u zrak,

znajući da dok govorite,

one ne čekaju samo na svoj red da pričaju -- one vas čuju.

One osjećaju upravo ono što vi osjećate

u isto vrijeme dok vi to osjećate.

To je ono čemu težim svaki put kada otvorim usta --

toj nemogućoj povezanosti.

Postoji komad zida u Hirošimi

koji je u potpunosti pocrnio od zračenja.

No, na prednjoj strani, osoba koja je sjedila tamo

je blokirala zrake od udaranja u zid.

Jedina stvar koja je ostala sada

je stalna sjena pozitivnog svjetla.

Nakon A bombe,

stručnjaci su rekli kako će biti potrebno 75 godina

da na radijacijom uništenom tlu Grada HIroshime

ikada išta izraste.

Ali to proljeće, novi pupoljci su nicali iz zemlje.

Kada te sretnem, u tom trenutku,

ja više nisam dio tvoje budućnosti.

Brzo postajem dio tvoje prošlosti.

No, u tom trenutku, dijelim tvoju sadašnjost.

A ti, ti dijeliš moju.

A to je najveći dar od svih.

Dakle, ako mi kažeš da ja mogu učiniti nemoguće,

vjerojatno ću ti se smijati.

Ne znam ako ja mogu promijeniti svijet, još,

jer ja ne znam toliko o tome --

i ne znam toliko o reinkarnaciji isto tako,

ali ako me nasmiješ dovoljno jako,

ponekad zaboravim u kojem sam stoljeću.

Ovo nije moj prvi put ovdje. Ovo nije moj posljednji put ovdje.

To nisu posljednje riječi koje ću podijeliti.

Ali za svaki slučaj, trudim se najviše što mogu

kako bih sve učinila pravilno ovaj put.

Hvala Vam.

(Pljesak)

Hvala Vam.

(Pljesak)

Hvala Vam.

(Pljesak)