Imate ogroman problem? Prvo mi recite kako pravite tost.

Pravljenje tosta ne čini se jako komplicirano - sve dok vas netko ne zatraži da nacrtate taj proces, korak po korak. Tom Wujec obožava ljude i timove pitati da mu nacrtaju kako prave tost jer taj proces otkriva mnogo neočekivanih istina o tome kako možemo riješiti svoje najveće i najkompliciranije probleme na poslu. Naučite kako možete sami provesti ovu vježbu i poslušajte Wujecove iznenađujuće zaključke utemeljene na tisućama crteža pravljenja tosta.

Prije nekoliko godina

naišao sam na jednostavnu projekcijsku
vježbu

koja ljudima pomaže da shvate i
riješe kompleksne probleme i

kao mnoge od vježbi dizajna,
u početku se čini trivijalno,

ali kad to pobliže promotrimo,

ispada da otkriva neslućene istine

o načinu na koji surađujemo i
stvarima dajemo smisao.

Ova vježba ima tri dijela

i počinje s nečim što svi znamo raditi, a

to je kako napraviti tost.

Za početak vam treba list papira,
kemijska

i ne služeći se riječima,
počinjete crtati kako napraviti tost.

Većina ljudi nacrta nešto poput ovoga.

Nacrtaju štrucu kruha, narezanu na
kriške i stavljaju ih u toster.

Nakon toga tost stoji neko vrijeme.

Zatim iskoči iz tostera i eto ga!
Dvije minute kasnije - tost i veselje.

Tijekom godina, prikupio sam na stotine
crteža ovih tostova

i neki su prilično dobri

jer ustinu prikazuju ovaj proces prilično
jasno.

A ima i onih koji i nisu tako dobri.

Zapravo, stvarno su užasni jer ne znate
što vam pokušavaju reći.

Kad ih detaljno promotrimo,

neki otkrivaju neke aspekte tostiranja, a
druge skrivaju.

Pa ima crteža koji su usmjereni samo na
tost

i na transformaciju tosta.

Drugi su usmjereni samo na toster

i inženjeri obožavaju crtati
mehaniku samog procesa.

(Smijeh)

A ima i crteža koji su
usmjereni na ljude.

Vizualizira se čovjekovo iskustvo.

A ima i onih koji su usmjereni na
opskrbni lanac u pravljenju tosta

koji se proteže sve do trgovine.

Ide od oprskrbnog lanca mreže
teleportacije

pa sve do polja i pšenice, a jedan

je čak otišao sve do teorije
Velikog praska.

Ludilo!

Ali mislim da je očito

da iako su svi ovi crteži
značajno drugačiji,

imaju nešto zajedničko i pitam se
možete li vi to vidjeti.

Vidite li? Što im je svima zajedničko?

Većina crteža ima elemente i poveznice.

Elementi predstavljaju opipljive objekte
poput tostera i ljudi,

a poveznice predstavljaju veze među
elementima.

Kombinacije ovih poveznica i elemenata

proizvode model potpunog sistema

i on čini vidljivima naše privatne
mentalne modele

o tome kako nešto funkcionira.

U tome je vrijednost ovoga. Ono što je

zanimljivo kod ovih
sistemskih modela je

način na koji otkrivaju
različita viđenja.

Npr. Amerikanci tost rade pomoću
tostera.

To je očito.

No mnogi Europljani koriste tavu, a,
naravno,

mnogi studenti koriste vatru.

Ovo baš i ne razumijem.
Mnogi studenti MBA-a to rade.

Pa možemo izmjeriti kompleksnost
brojeći elemente i prosječan crtež

ima između četiri i osam elemenata.

Ako ima manje od toga, crtež se čini
trivijalan,

ali razumljiv, a ukoliko

ima više od 13, crtež se čini poput karte.

Prekompleksan je.

Najoptimalniji je broj između 5 i 13.

Stoga ukoliko nešto želite vizualno
prenijeti,

potrebno je imati između 5 i 13
elemenata na dijagramu.

Čak i ako nism0 vješti u crtanju,

stvar je u tome da intuitivno znamo kako
rastaviti kompleksne stvari

na jednostavne elemente i onda ih opet
spojiti.

Ovo nas dovodi do drugog dijela naše
vježbe, a

to je kako napraviti tost, ali

ovog puta pomoću samoljepljivih
listića ili kartica.

I što se onda događa?

S kartama većina ljudi jasno crta,
koristeći više detalja i

elementi su logičniji.

Vidljiva je korak-po-korak analiza koja
se odvija i kako

grade svoj model, pomiču svoje
elemente i

preslaguju ih poput Lego kocki.

Iako se ovo može činiti trivijalno,
zapravo je jako bitno.

Ovo brzo ponavljanje ekspresije i
refleksije i analiziranja

jedini je način da si sve razjasnimo.

To je bit procesa dizajniranja.

Teoretičari sistema govore nam da

lakoća kojom mijenjamo svoj prikaz

korelira s našom voljnosti da
popravimo model.

Tako da sistem sa samoljepljivim papirićima
ne samo da je fluidniji

nego i općenito daje veći broj elemenata
od statičnog crtanja.

Crteži su mnogo bogatiji.

A to nas dovodi do
trećeg dijela naše vježbe, a

to je nacrtati kako napraviti tost, ali
ovog puta u grupi.

I što se onda događa?

Evo što.

Prvo nastane zbrka, a onda nastane
još veća zbrka i onda

još veća,

ali kako ljudi usavršavaju modele,

najbolji elementi postaju sve
upadljiviji i

svakim ponavljanjem, model
postaje sve jasniji

jer ljudi međusobno nadograđuju svoje
ideje.

Na kraju dobijemo jedinstven
sistemski model

koji spaja različitosti tuđih
individualnih viđenja,

a to je znatno drugačiji ishod od

onih koji se inače događaju na
sastancima, nije li?

Ovi crteži mogu sadržavati
20 elemenata ili više,

ali sudionici nisu zbunjeni kao kod
karte

jer sami sudjeluju u građenju modela.

Također je zanimljivo da grupe spontano
miješaju i

dodaju dodatne slojeve organizacije
na to.

Da bi se nosili s npr.
kontradikcijama,

dodaju grane i paralelne elemente.

Usput, ukoliko to čine u potpunoj
tišini,

čine to puno uspješnije i brže.

Uistinu je zanimljivo da razgovor
smeta.

Pa evo nekih ključnih lekcija koje
iz ovoga možemo izvući.

Kao prvo, crtanje nam pomaže da
razumijemo situacije u

obliku sistema elemenata i odnosa
između njih.

Pokretne karte daju bolje sistemske
modele

jer ponavljanja idu fluidnije.

A grupne bilješke daju najopsežnije
modele

jer sintetiziraju više viđenja.

To je zanimljivo.

Kad ljudi zajedno rade pod pravim
okolnostima,

grupni su modeli puno bolji od onih
individualnih.

Ovaj pristup izvrsno radi za crteže
vezane uz tostiranje kruha, ali

što ako želimo nacrtati nešto važnije ili
hitnije,

poput organizacijske vizije ili iskustava
kupaca ili

dugotrajne održivosti?

Dolazi do vizualne revolucije
budući da se

sve više organizacija pokušava riješiti
ozbiljne probleme

njihovim suradničkim iscrtavanjem.

Uvjeren sam da oni koji svijet vide
u obliku pokretnih elemenata i poveznica

uistinu imaju prednost.

A praksa je uistinu jednostavna.

Počnemo s pitanjem, prikupimo
elemente,

preradimo elemente i onda radimo
sve ispočetka,

prerađujemo i prerađujemo i prerađujemo
i pojave se obrasci i

grupi se sve razbistri i dobijete
odgovor na pitanje.

Ovaj jednostavan čin vizualiziranja i
revizualiziranja

daje uistinu sjajne ishode.

Ono što je uistinu važno znati

jest da su razgovori važan
aspekt, a ne

samo modeli.

A ovi vizualni referentni okviri

mogu rasti do nekoliko stotina ili čak
tisuća elemenata.

Jedan je primjer iz organizacije
"Rodale".

Velika izdavačka kuća.

Izgubili su mnogo novca jedne godine

i njihov je izvršni tim tri dana
vizualizirao cijelu njihovu praksu.

Zanimljivo je da su nakon što su
vizualizirali cijeli posao,

sistem za sistemom,

vratili 50 milijuna dolara prihoda,

a i pomakli su se od ocjene 2 do
ocjene 5 po proocjeni kupaca.

Zašto? Zbog prilagodbi koje je proveo
izvršni tim.

Tako da je sada moja misija pomoći
organizacijama u

rješavanju njihovih ozbiljnjih problema
koristeći suradničke vizualizacije,

a na stranici koju sam pokrenuo pod imenom
drawtoast.com

prikupio sam kolekciju najboljih vježbi,

pa ondje možete naučiti kako voditi
radionicu,

možete više naučiti o vizualnom jeziku

i strukturi poveznica i elemenata koje
možete primijeniti na općenito rješavanje

problema i skinuti primjere različitih
predložaka

za rješavanje problema s kojima se svi mi
suočavamo u našim organizacijama.

Ova naoko trivijalna projekcijska vježba
crtanja tosta

pomaže nam da si razbistrimo stvari,
da se uključimo i uskladimo.

Sljedeći put kad se nađete pred
zanimljivim izazovom,

sjetite se čemu nas projektiranje može
poučiti.

Učinite ideje vidljivima, opipljivima
i predočite si njihove posljedice.

Jednostavno je, zabavno i moćno, a

ja vjerujem da je to ideja vrijedna
veličanja.

Hvala vam.

(Pljesak)