Unutar životinjskih umova - Bryan B Rasmussen

Pogledajte cijelu lekciju na: http://ed.ted.com/lessons/inside-the-minds-of-animals-bryan-b-rasmussen

Misle li životinje? To je pitanje koje je intrigiralo znanstvenike tisućama godina, inspirirajući ih da osmisle različite metode i kriterije za mjerenje životinjske inteligencije. Bryan B Rasmussen vodi nas kroz ovo kontroverzno pitanje, pokazujući kako određivanje inteligencije često govori više o tome kako ljudi misle nego o ičemu drugom.

Lekcija: Bryan B Rasmussen, animacija: Mike Schell.

Vaš se pas voli sklupčati na kauču,
baš kao i vi,

i zato ga otjerate i udobno se smjestite.

Ipak, vi ste ovdje čovjek.

Vi ste inteligentno biće,
a ne jednostavno biće navika.

Možete planirati i sanjati i oh -

Je li vas vaš pas upravo nadmudrio
i osjetio sreću zbog tog?

Ili je samo slijedio svoje instinkte?

Postoji li uopće razlika?

O čemu je mislio?

Pa, to ovisi o tom kako
razumijevamo "mišljenje"

i kriterijima po kojima ga evaluiramo.

I Aristotel i Descartes koriste
kriterije instinkta i inteligencije

kako bi razlikovali životinje od ljudi.

Aristotel je vjerovao
da ljudi imaju razum,

dok životinje mogu tek slijediti instinkte
za preživljavanje i reprodukciju.

Gotovo 2000 godina kasnije,

Descartes je predložio
ekstremniju verziju te ideje,

tvrdeći da su životinje koje
slijede instinkte nerazlučive

od robota koji mehanički
odgovaraju na podražaje iz okoline.

No, konsenzus oko životinjske
(ne)inteligencije počeo se raspletati

s Darwinovom teorijom evolucije.

Darwin je pretpostavljao da inteligencija
može evoluirati iz jednostavnijih nagona.

Promotrio je kišne gliste kako donose
odluke kako odvući listove čudnog oblika

u svoja staništa,

i shvatio da bi i čovjek koristio slične
načine pri rješavanju sličnog problema.

I ako su, kao što je smatrao,
ljudi potekli od jednostavnijih bića,

onda možda naši umovi leže
na dalekom kraju kontinuuma,

razlikujući se od životinjskih u stupnju,
no ne u vrsti.

Nedavni eksperimenti koji pokazuju da
mnoge vrste mogu riješiti složene probleme

potvrđuju Darwinovu polaznu hipotezu.

Slonovi koriste predmete kako bi
doprijeli do nedostupnih mjesta.

Vrane same izrađuju alate,

i mogu koristiti premještanje vodom
kako bi dobile nagradu.

Hobotnice mogu otvoriti staklenke
nakon što gledaju druge kako to čine,

i čak se mogu sjetiti tog procesa
mjesecima nakon.

Takve radnje uključuju
razmatranje aspekata problema

odvojeno od neposredne situacije, te
pamćenje strategije za naknadnu upotrebu.

Ipak, dok životinje mogu
riješiti složene probleme,

kako znamo što, ili čak da li, misle?

Bihevioristi, poput Pavlova
i Thorndikea, tvrde

da životinje koje se doimaju kao da misle

obično samo reagiraju
na nagradu ili kaznu.

To je bio slučaj s Pametnim Hansom,

konjem s nevjerojatnom sposobnošću da
otapka odgovore na matematičke probleme.

No, ispostavilo se da Hans nije bio
posebno dobar u matematici, već u

čitanju suptilnih neverbalnih znakova
svog trenera (koji je toga bio nesvjestan)

o tome kada prestati tapkati.

Znači, Hans nije znao računati,
no znači li to da nije mislio?

Ipak, mogao je interpretirati
suptilne socijalne poruke,

osobina koju je dijelio s mnogim
drugim neljudskim životinjama.

Slonovi prepoznaju jedni druge
nakon godina odvojenosti,

a čini se da čak i oplakuju mrtve.

Pčele komuniciraju posebnim plesom

kako bi drugim pčelama ukazale na
lokaciju i kvalitetu izvora hrane.

Čimpanze sudjeluju u
kompleksnim shemama obmane,

sugerirajući ne samo da misle,
već i da razumiju da i drugi misle.

I onda je tu afrička siva papiga Alex,
koja se mogla

koristiti ljudskim jezikom

kako bi razlikovala boje i
oblike odsutnih predmeta,

i čak razumijeti apstraktne koncepte,
poput većeg i manjeg.

To zvuči kao inteligencija,

a ne samo djelovanje nemislećih strojeva.

No, dok neljudska životinja može
rješavati probleme i čak komunicirati,

za ljude, mišljenje
također uključuje i svijest,

sposobnost da razmišljamo o svojim
djelima, ne samo da ih činimo.

Nijedna od naših studija dosad nije nam
rekla da li posjedovanje inteligencije

da nas nadmudri znači i da se naš pas
može osjećati dobro zbog toga.

Ono što zbilja želimo znati
jest kako je to biti pas,

ili hobotnica,

ili vrana?

Filozofi uma ovo nazivaju
Teškim problemom,

zato što, dok vi i ja možemo izvijestiti
o tome kako je to biti čovjek,

nitko ne govori konjskim jezikom.

Čak ni papiga koja govori, poput Alexa,

ne može nam reći kako se osjeća
vezano uz boje koje može imenovati.

I što ako svijest dolazi
u različitim oblicima?

Bismo li uopće prepoznali
pčelinju svijest?

Zapravo, kako možemo biti sigurni
da drugi ljudi imaju svijest?

Možda su oni samo dobro
funkcionirajući zombiji.

Ipak, životinjski umovi nastavljaju
testirati granice našeg shvaćanja i

okvir u koji ih smještamo mogao bi otkriti
više o našim, nego o njihovim umovima.