Gdje je dom?

Sve više ljudi širom svijeta živi u državama koje ne smatraju svojim. Pisac Piko Ajer, koji sam ima tri ili četiri "porijekla", razmišlja o značenju doma, radosti putovanja i spokoju mirovanja.

Odakle si?

Ovo je tako jednostavno pitanje,

ali danas, naravno, jednostavna pitanja

uvijek donose složene odgovore.

Ljudi me uvijek pitaju odakle sam,

očekujući da kažem da sam iz Indije,

i sasvim su u pravu, budući da 100 posto

moje krvi i porijekla uistinu potiče iz Indije.

Međutim, tamo nijesam proveo
nijedan dan svog života.

Ne znam nijednu riječ

od 22000 i više indijskih dijalekata.

Tako da mislim da baš i nemam pravo

da sebe nazivam Indijcem.

Ako „Odakle si?“

znači „Gdje si rođen, odgojen i obrazovan?“,

onda sam sasvim iz one simpatične državice

zvane Engleska,

s tim što sam Englesku
napustio čim sam završio

osnovne studije.

Sve vrijeme dok sam odrastao,

bio sam jedino dijete na svim časovima

koje nije izgledalo kao klasični engleski heroji

iz naših udžbenika.

Ako „Odakle si?“

znači „Gdje plaćaš porez?

Gdje ideš kod doktora i zubara?“,

onda sam itekako iz Sjedinjenih Američkih Država,

i to već 48 godina,

od ranog djetinjstva.

Samo što sam dugo godina

morao sa sobom da nosim
jednu smiješnu, rozu karticu

sa zelenim linijama preko svog lica

koja me je identifikovala
kao stranog državljanina.

I osjećam se sve više kao
vanzemaljac, što duže tamo živim.

(Smijeh)

I ako „Odakle si?“

znači „Koje mjesto ti je najbliže srcu

i gdje pokušavaš da provedeš
najviše vremena?“

onda sam Japanac,

zato što sam u posljednjih 25 godina

pokušavao da provedem
što više vremena u Japanu.

Samo što sam svih tih godina
tamo bio na turističkoj vizi,

i prilično sam siguran da me mnogi Japanci

ne bi smatrali jednim od njih.

Sve ovo govorim da bih naglasio

koliko je moje nasljeđe

zastarjelo i jednostavno,

zato što kad odem u
Hong Kong, Sidnej ili Vankuver,

većina omladine koju upoznam

su mnogo više međunarodni
i multikulturalni nego ja.

Oni imaju jedan dom vezan za njihove roditelje,

a jedan vezan za njihove partnere.

Njihov treći dom je možda vezan za ono mjesto
gdje su u tom određenom trenutku,

a četvrti je vezan za ono mjesto
gdje sanjaju da su,

i pored tih imaju još mnogo domova.

Oni će provesti čitav život uzimajući djeliće

iz različitih mjesta

i od njih će napraviti vitraž.

Za njih je dom uvijek pod konstrukcijom,

i oni ga konstantno nadograđuju,

poboljšavaju i ispravljaju.

Za sve više nas

dom predstavlja dio duše,

prije nego dio zemlje.

Ako me neko odjednom upita gdje je moj dom,

pomislim na svoju dragu,
na svoje bliske prijatelje

ili na pjesme koje putuju
sa mnom gdje god da odem.

Uvijek sam se ovako osjećao,

ali sam sve ovo potpuno shvatio

tek prije nekoliko godina,
penjući se stepenicama

u kući svojih roditelja u Kaliforniji.

Gledao sam prozore u dnevnoj sobi

i primijetio sam da smo bili
okruženi dugačkim plamenovima,

jednim od onih požara koji redovno bukte

brdima Kalifornije i sličnim mjestima.

Tri sata kasnije, ta vatra je

sve u mojoj kući pretvorila u pepeo,

osim mene.

Kada sam se sljedećeg jutra probudio

na podu u kući svog prijatelja,

jedina stvar koju sam imao na svijetu

je bila četkica za zube
koju sam kupio u dragstoru.

Naravno, da me je u tom momentu neko pitao

gdje je moj dom,

ne bih mu mogao pokazati
nijednu fizičku konstrukciju.

Moj dom bi bio sve ono što nosim u sebi.

I mislim da je to izvanredno
oslobođenje, na više načina.

Kada su se moji baba i djed rodili,

oni su imali svoju ideju doma,

osjećaj pripadnosti zajednici,
čak i osjećaj neprijateljstva

koji im je dodijeljen na rođenju,

i nijesu imali šanse da izađu iz tih okvira.

Danas, barem neki od nas
mogu izabrati svoju ideju doma,

stvoriti osjećaj pripadnosti zajednici,

oblikovati svoju ličnost i na taj način

izaći van granica

onih crno-bijelih podjela

iz doba u kojem su naše babe i djedovi živjeli.

Nije slučajnost što je predsjednik

najjače nacije na planeti polu-Kenijac,

koji je djelimično odrastao u Indoneziji,

i ima šuraka koji je Kanađanin
kineskog porijekla.

Broj ljudi koji živi u državama
u kojima nijesu rođeni

je sada dostigao 220 miliona,

i taj broj je gotovo nezamisliv.

Ako biste uzeli svu populaciju Kanade

i svu populaciju Australije,

i onda ponovo svu populaciju Australije

i ponovo populaciju Kanade

i kada biste sve to udvostručili,

i dalje biste imali manje ljudi

nego što ih ima u ovom pokretnom plemenu.

Broj nas koji žive van

starih kategorija nacija
i država se brzo uvećava,

za 64 miliona u proteklih 12 godina,

tako da će nas uskoro biti više od Amerikanaca.

Već predstavljamo petu
po veličini naciju na svijetu.

Zapravo, u najvećem gradu u Kanadi, Torontu,

danas je prosječan stanovnik
onaj koji se nekada nazivao

strancem, nekim ko se rodio u drugoj državi.

Uvijek sam smatrao da je
biti okružen stranim predivno

zato što vam otvori oči.

Ništa ne možete uzeti zdravo za gotovo.

Za mene, putovanje je kao kada se zaljubite,

zato što se odjednom uključe sva vaša čula.

Iznenada ste svjesni svih tajnih šablona svijeta.

Kako je to Marsel Prust slavno rekao,
pravo putovanje otkrića

se ne sastoji iz posmatranja novih znamenitosti,

već u gledanju novim očima.

Naravno, kada dobijete te nove oči,

čak i stare znamenitosti i pogledi,
kao i sam dom,

postaju sasvim drugačiji.

Mnogi ljudi koji žive u državama
u kojima nijesu rođeni

su izbjeglice koje nikada nijesu htjele
da napuste svoje domove

i žude da se njima vrate.

Međutim, onim srećnicima među nama,

doba pokreta donosi
uzbudljive nove mogućnosti.

Kada putujem,

naročito u velike gradove svijeta,

tipična osoba koju danas upoznam je,

recimo, mlada polu-Korejka, polu-Njemica

koja živi u Parizu.

I čim ona upozna momka
koji je polu-Tajlanđanin,

polu-Kanađanin iz Edinburga,

ona će ga prepoznati kao svog rođaka.

Shvatiće da sigurno ima
mnogo više zajedničkog sa njim

nego sa bilo kim ko je sasvim
iz Koreje ili sasvim iz Njemačke.

Tako oni postanu prijatelji, i zaljube se.

Presele se u Njujork.

(Smijeh)

Ili Edinburg.

I djevojčica koja će nastati iz te veze

naravno da neće biti ni Korejka, ni Njemica,

ni Francuskinja, ni Tajlađanka,
ni Škotlanđanka, niti Kanađanka,

pa čak ni Amerikanka, već će ona biti

divna mješavina svih tih mjesta,
koja se konstantno razvija.

Eventualno, način na koji će

ova mlada djevojka sanjati,

pisati i misliti o svijetu

će biti drugačiji,

zato što dolazi iz jedinstvene

mješavine kultura.

Odakle dolazite je danas mnogo manje bitno

od toga gdje idete.

Sve više nas je ukorijenjeno u budućnost

i sadašnjost isto koliko i u prošlost.

I znamo da dom nije samo mjesto

gdje ste rođeni.

Dom je mjesto gdje postajete ono što jeste.

Ipak,

postoji jedan veliki problem sa kretanjem.

Jako je teško orijentisati se

dok ste u vazduhu.

Prije nekoliko godina, primijetio sam
da sam samo United Airlines-om

prešao više od jedan i po milion kilometara.

Svi znate taj ludi sistem,

šest dana u paklu, sedmi dobijate džabe.

(Smijeh)

Počeo sam da mislim da je kretanje

ustvari dovoljno dobro kao i mirovanje

koje vam pomaže da ga sasvim shvatite.

Osam mjeseci nakon što je
moja kuća sagorjela,

sreo sam prijatelja koji predaje
u lokalnoj srednjoj školi.

Rekao mi je da ima savršeno mjesto za mene.

„Stvarno?“, upitao sam. Obično sam skeptičan

kada ljudi kažu takve stvari.

„Ne, stvarno“, nastavio je,

„kolima je udaljeno samo tri sata,

nije puno skupo,

i sigurno nije nalik ni jednom
mjestu gdje si ranije bio.“

„Hmm“, malo me je zaintrigirao.
„Koje je to mjesto?“

„Pa...“, moj prijatelj je odugovlačio.

„Ustvari, radi se o katoličkom
isposničkom manastiru.“

Ovo je bio pogrešan odgovor.

Proveo sam 15 godina
u anglikanskim školama,

i bilo mi je dosta crkvenih pjesmarica
i krstova za čitav život.

Više života, ustvari.

Moj me je prijatelj ipak uvjerio da nije katolik,

kao što nije ni većina njegovih učenika,

ali da je tamo držao časove svakog proljeća.

Čak i najnemirniji, najrastrojeniji

kalifornijski petnaestogodišnjak,
koji je smeten testosteronom,

bi se poslije tri dana tišine

smirio i pročistio.

Pronašao bi se.

Pomislio sam da sve ono što odgovara petnaestogodišnjaku,

odgovara i meni.

Sjeo sam u kola, i vozio se tri sata sjeverno,

duž obale,

i putevi su postajali sve prazniji i sve uži.

Onda sam skrenuo na još uzaniji put,

gotovo neasfaltiran, koji se krivudao
malo više od 3 kilometra

do vrha planine.

Kada sam izašao iz kola,

vazduh je pulsirao.

Cijelo mjesto je bilo sasvim tiho,

ali tišina nije predstavljala odsustvo buke.

Ona je ustvari bila prisustvo
jedne energije ili oživljavanja.

Pod mojim nogama je bila velika, mirna, plava

ploča Tihog okeana.

800 hektara divljeg, suvog čestara
me je okružavalo.

Otišao sam u sobu gdje je trebalo da spavam.

Bila je mala ali izuzetno udobna,

sa krevetom, stolicom za ljuljanje,

velikim pisaćim stolom, i još većim prozorima

koji su gledali na mali, privatan, ograđen vrt,

od kog se oko 400 metara
zlatne ravničarske trave

protezalo do mora.

Onda sam sjeo i počeo da pišem

i pišem i pišem,

iako sam tamo ustvari otišao
da bih se odvojio od svog pisaćeg stola.

Kada sam ustao, četiri sata su bila prošla.

Pala je noć,

i izašao sam pod nebo
koje je bilo rasuto zvijezdama.

Vidio sam zadnja svijetla automobila

kako nestaju iza litica 20 kilometara južno.

I stvarno se činilo da sve moje brige
iz proteklog dana

nestaju.

Sljedećeg jutra, kad sam se probudio,

nije bilo telefona, televizora i laptopova,

pa mi se dan činio hiljadu sati dug.

Sve je to izgledalo kao ona sloboda
koju osjećam dok putujem,

ali sam se takođe osjećao
kao da sam došao kući.

Nijesam religiozan,

tako da nijesam išao na mise.

Nijesam tražio savjete od monaha.

Samo sam šetao manastirskim putem

i svojim voljenima sam poslao razglednice.

Gledao sam oblake,

i pokušavao sam da radim
ono što je meni bilo najteže –

apsolutno ništa.

Počeo sam da se vraćam ovom mjestu,

i primijetio sam da tamo
završavam najbitnije poslove

sjedeći mirno,

i tamo sam donio sve one bitne odluke

koje nikada ne bih mogao donijeti žureći

od jednog e-maila do sljedećeg sastanka.

Počeo sam da mislim da je nešto u meni

žudjelo za mirovanjem,

ali ja to naravno nijesam shvatao

jer sam bio previše zauzet.

Bio sam kao neka budala koja sebi veže oči

i onda se žali da ništa ne vidi.

Sjetio sam se one divne Senekine rečenice

koju sam naučio kao dječak:

„Nije siromašan

onaj koji ima malo,
već onaj koji želi više.“

Naravno, ne predlažem

da svako ide u manastir.

To nije poenta.

Ali mislim da možete shvatiti kuda da idete

samo ako prestanete da se krećete.

I da bi znali šta vam je najbitnije

i da biste našli svoj dom,

morate iskoračiti iz svog života i svijeta.

Primijetio sam da danas mnogo ljudi

svakog jutra svjesno izdvoji 30 minuta

da bi mirno sjeli i sabrali se

u kutku sobe, bez svih uređaja.

Ili možda trče svake večeri,

ili ostave svoj telefon kući

kada odu da se nađu sa prijateljem.

Pokret je fantastična privilegija,

i daje nam mogućnost da radimo sve ono
o čemu naše babe i djedovi

nijesu mogli ni sanjati.

Ali pokret ima značenje

samo ako imate dom kojem ćete se vratiti.

I na kraju, dom, naravno,

nije samo mjesto gdje spavate,

već mjesto gdje stojite.

Hvala.

(Aplauz)