Trebamo nuklearnu energiju kako bi riješili problem klimatskih promijena

Joe Lassiter je mislilac i otvoreni govornik fokusiran na razvoj čiste, sigurne i ugljen-neutralne zalihe pouzdane, jeftine energije. Njegova analiza svjetske energetske realnosti stavlja snažan objektiv na škakljiva pitanja nuklearne energije, uključujući modele za fabrike koje se mogu ekonomski natjecati sa fosilnim gorivom. Imamo potencijal napraviti nuklearnu energiju sigurnijom i jefitinijom nego što je bila u prošlosti, kaže Lassiter. Sada moramo napraviti izbor kojeg ćemo slijediti.

Lahko je zaboraviti da je prošle noći,

milijarda ljudi otišla na spavanje
bez električne energije.

Jedna milijarda ljudi.

2,5 milijarde ljudi nisu imale pristup
izvorima čistog goriva za kuhanje

ili čistog goriva za grijanje.

To su problem svijeta koji je u razvoju.

I nama je jednostavno
da ne budemo empatični

sa tim ljudim, koji
su čini se daleko od nas.

Ali i u našem svijetu, razvijenom svijetu

vidimo tenzije stagnirajuće ekonomije

kako utječe na živote ljudi oko nas.

Vidimo u cjelini komadiće ekonomije

gdje ljudi koji su uključeni
izgubili nadu u budućnost

i očajavaju oko sadašnjosti.

Vidimo to u Brexitu.

Vidimo to u Sanders/Trump kampanji
u mojoj državi.

Ali i u državama koje su nedavno
počele napredovati

prema razvijenom svijetu,

u Kini,

vidimo poteškoće koje Predsjednik Xi ima

kada je počeo da ne zapošljava
toliko ljudi u rudnicima

koji za sebe ne vide budućnost.

Dok mi kao društvo ne shvatimo
kako upravljati

problemom razvijenog svijeta

i problemima svijeta u razvoju,

moramo gledati kako napredujemo

i kontrolisati ekološki utjecaj
na te odluke.

Radili smo na ovome problemu 25 godina,
od Rija

do Kyoto Protokola.

Naš zadnji korak je Pariški sporazum,

i rezultirajući klimatski sporazumi

koji su bili ovjereni od nacija
širom svijeta.

Mislim da možemo biti puni nade

da ti dogovori,
koji su razmatrani odozdo prema gore,

gdje nacija su rekle
šta misle da mogu uraditi,

su orginalni i predstojeći za
veliku većinu stranaka.

Nesretna stvar

jeste da sad, dok gledamo
nezavisnu analizu

šta ti sporazumi o klimi
mogu da daju,

veličina problema koji je pred nama
postaje jasna.

Ovo su procjene Energetske Informacione
Agencije Sjedinjenih Država

šta bi se desilo kada bi države
implementirale klimatske obaveze

koje su napravile u Parizu

između danas i 2040-te.

U suštini pokazuje emisiju CO2
širom svijeta

sljedećih 30 godina.

Postoje tri stvari koje trebate
gledati i cijeniti

Prva, očekuje se da će rasti emisija CO2

sljedećih 30 godina.

Da bi kontrolisali klimu,

emisija CO2 mora bukvalno ići na nulu

zato što je cjelokupna emisija ta koja
pokreće zagrijavanje planete.

Ovo bi vam trebalo reći da gubimo utrku
sa fosilnim gorivima.

Druga stvar koju trebate primjetiti

jeste da glavni dio rasta dolazi od
država u razvoju

od Kine, Indije, I ostatka svijeta,

što uključuje Južnu Afriku, Indoneziju
i Brazil,

dok većina ovih država
seli stanovništvo

u siromašniji način života

što smo uzeli zdravo za gotovo u
razvijenom svijetu.

Posljednja stvar koju trebate primjetiti

jeste da svake godine

oko 10 gigatona ugljena je dodato u
planetinu atmosferu

i onda pušteno u okean i na kopno.

To je na vrhu od 550 gigatona
koje su danas na snazi.

Do kraja 30 godina,

imati ćemo 850 gigatona
ugljena u zraku

i da vjerovatno ide dug put

prema zatvaranju 2 - 4 °C povećanja u
globalnom smislu površinske temperature,

zatvaranje acidifikacije okeana

i zatvaranje porasta nivoa mora.

Sada, ovu projekciju je napravio čovjek

postupcima društva,

i naše je da mijenjano,
a ne da prihvatamo.

Ali dimenzija problema je
nešto što moramo cijeniti.

Različite nacije prave
različite energetske odabire.

To je funkcija,
njihovih prirodnih resursa.

To je funkcija njihove klime.

To je funkcija puta razvoja koji
oni prate kao društvo.

To je funkcija u kojoj
na površini planete se nalaze

Jesu li tamo gdje je tamno
većinom vremena

ili su u srednjim geografskim širinama?

Mnogo,mnogo,mnogo stvari
prolazi kroz izbor država,

i svaka pravi različite odluke.

Ogromna stvar koju moramo cijeniti

jeste izbor koji je Kina napravila.

Kina je napravila odabir,

a i mi ćemo napraviti,
koristiti ćemo ugalj.

Sjedinjene Države imaju alternativu.

Može se koristiti prirodni gas

kao rezultat izuma
frakturiranja i plina iz škriljaca,

kojeg ovdje imamo.

Obezbjedili su alternativu.

OECD Europe ima izbor.

Posjeduje obnovljive izvore koje može
rasporediti po Njemačkoj

zato što je dovoljno bogat
da priušti to.

Francuzi i Britanci su pokazali interes
za nuklearnu energiju.

Istočna Europa, još uvijek je teško
odana prirodnom gasu i uglju,

i sa prirodnim gasom
koji dolazi iz Rusije,

sa svim njegovim zapletima.

Kina ima mnogo manje izbora

i mnogo težu rupu iskopati.

Ako posmatrate Kinu, i zapitate sebe

zašto je ugalj važan

morate se sjetiti šta je Kina uradila.

Kina je donijela ljude do energije, a ne
energiju do ljudi.

Nije urađena ruralna elektrifikacija.

Urbanizovana je.

Urbanizovana je koristeći jeftinu
radnu snagu i jeftinu cijenu energije,

praveći izvozne industrije

koje bi mogle finansirati ogroman
iznos rasta.

Ako pogledamo put Kine,

svi znamo da se razvoj u Kini
dramatično povečao.

U 1980toj, 80% kineske populacije

živjelo ispod granice siromaštva,

ispod granice da imaju 1.90$ po osobi
po danu

2000-te godine, samo 20%
populacije u Kini

živjelo je ispod granice siromaštva --

izuzetan podvig,

doduše, sa nekim cijenama
civilne slobode

koje bi bile teško prihvaćene
u zapadnom svijetu.

Ali utjecaj svog tog bogastva

omogućio je ljudima da dobiju
mnogo bolju ishranu.

Omogućio je vodu sa česme.

Omogućio je kanalizaciju,

nagli pad dijareje,

za cijenu određenog zagađenja zraka.

Ali 1980-te, pa i danas,

broj jedan ubica u Kini je
zagađenje zraka u zatvorenom prostoru

zato što ljudi nemaju pristup
čistom gorivu za kuhanje i grijanje

Zapravo, 2040-te

još uvijek je procijenjeno,
da 200 miliona ljudi u Kini

neće imati pristup čistom
gorivu za kuhanje.

Oni su izuzetan primjer.

Indija također treba slušati potrebe
svoga naroda

i uraditi će to, spaljivanjem ugljena.

Kada pogledamo projekcije od EIA
o spaljivanju ugljena u Indiji,

Indija će snabdjeti skoro četiri puta
više energije od uglja

nego što bi iz obnovljivih izvora.

To nije zato što oni ne znaju alternativu;

to je zato što bogate države
mogu raditi šta hoće,

siromašne rade šta moraju.

Pa šta možemo učiniti da na vrijeme
zaustavimo emisiju ugljena?

Šta učiniti da promjenimo predviđanje
koje je pred nama?

Zato što je predviđanje to koje možemo
promjeniti ako imam volju.

Prvo, moramo razmisliti o
veličini problema

Između danas i 2040-te,

800 do 1600 novih fabrika ugljena će
biti izgrađeno širom svijeta

Ove sedmice, između jedne i tri
jedno-gigavatne fabrike ugljena

otvore se širom svijeta.

To se dešava bez obzira
šta mi želimo,

zato što ljudi
koji vladaju svojim državama

procjenjivajući interes svojih građana

su odlučili da je u interesu građana
tako da urade.

I to će se dogoditi
osim ako imaju bolju alternativu.

I svaka 100-ta od tih fabrika će koristiti

između jedan i tri posto

Zemljinog klimatskog budžeta.

Pa svaki dan kad ideš kući
misleći da si trebao učiniti nešto

oko globalnog zagrijavanja

na kraju sedmice, zapamti:

neko je potpalio fabriku ugljena
koja će raditi sljedećih 50 godina

i odnijeti tvoju mogućnost za promjenom

Šta smo zaboravili je nešto što
Vinod Khosla je znao govoriti

čovjek indijskog porijekla
ali američki kapitalista.

Rekao je, rane 2000-te

da ako želiš skinuti Kinu i Indiju
sa fosilnih goriva,

trebaš napraviti tehnologiju koja je
položila "Kinindija test"

"Kinindija" sa dodavanjem dvije riječi.

Kako prvo mora biti sposobna za život,

znači tehnički, da to mogu
implementirati u državi,

i da će biti prihvaćeno od strane
ljudi u državi.

Drugo, mora biti tehnologija koja
je mjerljiva,

da može dostaviti iste pogodnosti

na istoj vremenskoj ljestvici kao fosilna
goriva,

tako da mogu ponovo uživati u životu,
kojeg smo uzeli zdravo za gotovo.

I treće, mora biti isplativo

bez subvencija ili mandata.

Mora stajati na vlastitim nogama;

ne može se održavati za tako mnogo ljudi

zapravo, te države moraju moliti

ili imati stranu državu koja će reći,
" Neću trgovati s tobom,"

da bi tehnologija napravila pomak.

Ako pogledamo Chindia test,

jednostavno nismo došli do alternativa
koje zadovoljavaju taj test.

To je ono šta EIA predviđanja kažu nam.

Kina gradi 800 gigavatnu fabriku ugljena,

400 gigavatnu hidrocentralu,

oko 200 gigavatnu nuklearnu,

i na energetski ekvivalentnoj osnovi,
prilagođena izostajanju,

oko 100 gigavata iz obnovljvih izvora.

800 gigavata ugljena.

Oni rade to, znajući troškove
bolje nego i jedna druga država

znajući potrebe bolje
nego i jedna druga država.

Ali to je na šta ciljaju 2040-te

osim ako im ne dadnemo bolji izbor.

Da bi im dali bolji izbor,

morati će zadovoljiti Chindia test.

Ako pogledaš sve alternative
koje se tamo nalaze,

tu su dvije
koje su blizu zadovoljenja.

Prvo je li ovo novi nuklearni prostor
o kojem sam maloprije govorio

To je nova generacija nuklearnih fabrika
koje su na tabli za crtanje

oko svijeta,

i ljudi koji ovo razvijaju kažu

možemo ih imati u poziciji
za probu 2025-te

i za ocjenu 2030-te,
ako nam dopustite.

Druga alternativa koja bi mogla biti tu
na vrijeme

je komunalnih razmjera solarna
dodatna pohrana prirodnog gasa

koju možemo danas koristiti,

naspram baterija koje su
još uvijek u razvoju.

Pa šta koči novu nuklearnu

Zastarjeli propisi i
jučerašnji mentalitet

Nismo iskoristili naše zadnje naučno
promišljanje o radiološkom zdravlju

da razmislimo kako komuniciramo
sa javnosti

i vladamo testiranjem novih
nuklearnih reaktora.

Imamo novo naučno saznanje
koje moramo iskoristiti

kako bi poboljšali put
kojim regulišemo nuklearnu industriju

Druga stvar je da imamo razmišljane

kojem je potrebno 25 godina
i 2 do 5 milijarde dolara

kako bi razvili nuklearnu fabriku.

To dolazi od historijskog, vojnog
razmišljanja

od mjesta sa kojeg je nuklearna snaga
stigla.

Ova nova nuklearnih ulaganja kažu

da mogu dostaviti energiju za 5 centi
po kilovat satu;

mogu dostaviti 100 gigavata
za godinu

mogu testirati ih 2025-te;

i isporučiti na mjerenje 2030-te,

ako ćemo im dati šansu.

Upravo sada, mi u suštini čekamo čudo.

Šta mi trebamo
jeste izbor.

Ako ne mogu napraviti ih sigurne,
ako ne mogu napraviti ih jeftine,

ne bi trebale biti razvijene.

Ali šta ja želim od tebe, nije da nosiš
ideju naprijed,

ali piši vođama,

piši glavnom NVO kojeg podržavaš,

i reci im da ti daju izbor,

ne prošlost.

Mnogo vam hvala.

(Aplauz)