To je naš grad. Popravimo ga.

Prečesto se ljudi osjećaju isključenima iz politike — čak i na razini vlastitoga grada. Urbana aktivistica Alessandra Orofino misli da se to može promijeniti, koristeći mješavinu tehnologije i staromodne ljudske povezanosti. Dijeleći primjere iz svog rodnog grada, Rio-a, kaže: "Na nama je da odlučimo želimo li škole ili parkirališta, projekte recikliranja ili gradilišta, aute ili buseve, samoću ili solidarnost."

Pedeset i četiri posto svjetske populacije

živi u našim gradovima.

U zemljama u razvoju,

jedna trećine te populacije

živi u slamovima.

Sedamdeset i pet posto
potrošnje energije u svijetu

javlja se u našim gradovima,

i 80 posto emisije plinova

koji uzrokuju globalno zatopljenje

dolazi iz naših gradova.

Stvari koje vi i ja možda smatramo

globalnim problemima,

kao klimatske promjene, energetsku krizu

ili siromaštvo,

su zapravo, na puno načina,
gradski problemi.

Oni neće biti riješeni

ako ljudi koji žive u gradovima,

kao većina nas,

ne počnu raditi bolji posao,

jer sada, mi ne radimo tako dobar posao.

I to postaje vrlo jasno

kada pogledamo tri aspekta gradskog života:

prvo, volja građana da se uključe

u demokratske institucije;

drugo,sposobnost naših gradova da zaista uključe

sve svoje stanovnike;

i na kraju, vlastita mogućnost

življenja ispunjujućih i sretnih života.

Kada pričamo o uključivanju,

podatci su vrlo jasni.

Odziv glasača širom svijeta

bio je na vrhuncu u kasnim 80.-ima,

i od tada opada tempom

koji do sada nismo vidjeli,

i ako su te brojke loše
na nacionalnoj razini,

na razini gradova,

one su poražavajuće.

U posljednje dvije godine,

dvije najkonsolidiranije,

najstarije demokracije svijeta,
američka i francuska,

održale su gradske izbore u cijeloj naciji.

U Francuskoj, odziv birača
bio je rekordno nizak.

Gotovo 40 posto glasača odlučilo je

ne pojaviti se.

U Americi, brojke su bile još strašnije.

U nekim američkim gradovima,

odziv birača bio je blizu pet posto.

Neka vam taj podatak sjedne.

Govorimo o demokratskim gradovima

gdje je 95 posto ljudi

odlučilo da nije važno

odabrati svoje vođe.

Grad L.A., sa četiri milijuna ljudi,

odabrao je gradonačelnika sa 200000 glasova.

To je najniži odaziv koji je grad vidio

u posljednjih 100 godina.

Ovdje, u mom gradu, Riu,

unatoč obveznom glasanju,

gotovo 30 posto glasačke populacije

odlučilo je ili poništiti glasove

ili ostati kod kuće i platiti kaznu

u posljednjim izborima za gradonačelnike.

Kada je u pitanju uključivost,

naši gradovi nisu najbolji primjeri uspjeha,

i ponovno, ne morate gledati daleko

kako bi pronašli dokaze za to.

Grad Rio je nevjerojatno nejednak.

Ovo je Leblon.

Leblon je najbogatije naselje grada.

I ovo je Complexo do Alemao.

Ovdje živi preko

70000 najsiromašnijih građana.

Leblon ima ILJR, indeks ljudskog razvoja

0.967.

To je više od Norveške, Švicarske

ili Švedske.

Complexo do Alemao ima ILJR 0.711.

Sjedi negdje između ILJR

Alžira i Gabona.

Dakle Rio, kao mnogi
drugi gradovi na globalnom Jugu,

je mjesto na kojem možete
otići od sjeverne Europe,

do sub-Saharske Afrike

u razmaku od pola sata.

Toliko je ako vozite.

Ako idete javnim prijevozom,
to je dva sata.

I posljednje, možda i najvažnije,

gradovi, s ogromnim bogatstvom

odnosa koje omogućuju,

mogli bi biti idealna mjesta na kojima
će ljudska sreća

procvjetati.

Volimo biti među ljudima.

Mi smo socijalne životinje.

Umjesto toga, zemlje gdje je urbanizacija

već dosegla vrhunac su zemlje

u kojima su nas gradovi
prestali usrećivati.

Populacija Sjedinjenih Američkih Država pati

od generalnog smanjeja u sreći

u posljednja tri desetljeća,

i glavni razlog je ovo.

Američki način izgradnje gradova

prouzročio je da kvaitetni javni prostori

doslovno nestaju u mnogim

američkim gradovima,

i kao rezultat, oni su vidjeli

pad odnosa,

stvari koje nas čine sretnima.

Mnoge studije pokazuju povećanje

samoće i smanjenje u solidarnosti,

iskrenosti, društvenom
i građanskom sudjelovanju.

Pa kako ćemo početi graditi gradove

koji čine da nam je stalo?

Gradovi koji cijene svoju
najvažniju odliku:

nevjerojatnu raznolikost

ljudi koji žive u njima?

Gradovi koji nas usrećuju?

Pa, vjerujem da ako želimo promijeniti

kako naši gradovi izgledaju,

moramo zaista promijeniti

proces donošenja odluka

koji nam je dao rezultate
koje imamo sada.

Trebamo revoluciju sudjelovanja,

i trebamo ju brzo.

Ideja glasovanja kao naše
jedine vježbe građanstva

nema više smisla.

Ljudi su umorni od toga da ih se tretira

kao osnažene individue svakih par godina

kada treba tu moć dati

nekom drugom.

Ako su nas prosvjedi
koji su se proširili Brazilom

u lipnju 2013. išta naučili,

to je da svaki put kad pokušamo

prikazati svoju snagu

izvan izbornog konteksta,

pretučeni smo, poniženi ili uhićeni.

I ovo se mora promijeniti,

jer kada se promijeni,

ne samo da će se ljudi ponovno uključiti

u strukturu reprezentacije,

ali i nadopuniti te strukture

sa direktnim, efektivnim
i kolektivnim donošenjem odluka,

donošenju odluka koje

napadaju nejednakosti

svojom vrlo uključivom prirodom,

donošenje odluka koje

mogu promijeniti naše gradove

u bolja mjesta za život.

Ali tu je kvaka, očito:

Omogućujući široko sudjelovanje

i redistribuirajući moć

možemo dobiti logističku noćnu moru,

i tu tehnologija može igrati

vrlo važnu ulogu,

pomažući ljudima da se organiziraju,

komuniciraju i donose odluke

bez da moraju biti u istoj sobi

u isto vrijeme.

Na našu nesreću,

kada se radi o prihvaćanju
demokratskog procesa,

naše vlade ne koriste

puni potencijal te tehnologije.

Do sada, većina gradskih vlada
bila je učinkovita

u korištenju tehnologije da pretvore
građane u ljudske senzore

koji pružaju podatke o gradu vlastima:

rupe, srušeno drveće
ili pokidane svjetiljke.

Također, u manjoj mjeri,

pozivaju ljude da sudjeluju u poboljšanju

ishoda odluka

koje su već napravljene za njih,

kao moju majku kada sam imala osam

i ona mi je rekla da tada imam izbor:

ili ću biti u krevetu do 8,

ali mogu birati između plave i roza pidžame.

To nije sudjelovanje,

i zapravo, vlade nisu bile dobre

u korištenju tehnologije
da omoguće sudjelovanje

u stvarima koje su važne —

kako alociraju budžet,

način na koji koristimo zemlju,

i kako koristimo prirodne resurse.

Ovo su vrste odluka

koje zaista mogu utjecati
na globalne probleme

koji se manifestiraju u našim gradovima.

Dobre vijesti su,

i imam dobre vijesti za podijeliti,

da ne moramo čekati vladu da ovo učini.

Imam razloga vjerovati

da je moguće da građani izgrade

vlastite strukture sudjelovanja.

Prije tri godine bila sam
suosnivač organizacije

imena Meu Rio, (Moj Rio)

i olakšali smo ljudima u Riu

da se organiziraju oko stvari i mjesta

za koje su brinuli u svom gradu,

i da mogu utjecati na te stvari i mjesta

svakog dana.

U posljednje tri godine, Meu Rio narastao je

u mrežu od 160000 građana Ria.

40 posto tih članova su mladi ljudi

od 20 do 29 godina.

To je jedan u svakih 15 mladih

tih godina u Riu danas.

Među našim članovima
je i ova dražesna djevojčica,

Bia, s vaše desne strane,

i Bia je imala samo 11 godina

kada je počela kampanju koristeći
jedan od naših alata

kako bi spasila svoju
javnu školu od rušenja.

Njena škola je među najboljim

javnim školama u zemlji

i trebala je biti srušena

od strane gradskih vlasti u Rio de Janeiru

kako bi izgradili, ne šalim se,

parking za Svjetsko prvenstvo

netom prije događaja.

Bia je započela kampanju, i čak smo

i nadzirali školu 24/7 putem web kamere

i puno mjeseci nakon toga,

vlada se predomislila.

Njena škola ostala je na mjestu.

Tu je i Jovita.

Ona je zapanjujuća žena čija kćer

je nestala prije 10 godina,

i od tada, ona traži

svoju kćer.

U tom procesu, otkrila je

da prvo, nije sama.

Samo u prošloj godini, 2013.,

6000 ljudi je nestalo

u oblasti Ria.

Ali je također otkrila da unatoč tome,

Rio nema centralizirani sustav informiranja

za rješavanje slučajeva nestalih osoba.

U drugim brazilskim gradovima, ti sustavi

pomogli su riješiti 80 posto

slučajeva nestalih osoba.

Započela je kampanju,

i nakon što je tajnik sigurnosti
dobio 16000 mailova

u kojima su ga ljudi tražili da to učini,

odgovorio je, i počeo
graditi policijsku jedinicu

koja će se specijalizirati za te slučajeve.

Otvorena je za javnost
krajem prošlog mjeseca

i Jovita je bila ondje,

davala intervjue i bila vrlo otmjena.

I onda je tu Leandro.

Leandro je zapanjujuć tip

u slamu u Riu,

i stvorio je projekt recikliranja u slamu.

Krajem prošle godine, 16. prosinca,

primio je obavijest o iseljenju

od strane vlade Rio de Janeira

dajući mu dva tjedna da napusti prostor

koji je koristio dvije godine.

Plan je bio predati
taj prostor građevinaru,

koji je planirao započeti
gradnju na tom mjestu.

Leandro je započeo kampanju
koristeći jedan naš alat,

Ekspres Lonac,

koji su koristili i Bia i Jovita,

i vlada je promijenila mišljenje

prije Badnjaka.

Ove priče me usrećuju,

ali ne samo zato što imaju sretan kraj.

Čine me sretnom jer su

sretni počeci.

Učiteljska i roditeljska zajednica u Biinoj školi

traži druge načine kako bi poboljšali

taj prostor još više.

Leandro ima ambiciozne planove

da prenese svoj model
u druge zajednice niskih prihoda u Riu,

a Jovita volontira u policijskoj jedinici

koju je pomogla osnovati.

Bia, Jovita i Leandro

su živući primjeri nečega

što građani i gradske vlade širom svijeta

moraju znati:

Spremni smo.

Kao građani, spremni smo

odlučivati naše zajedničke sudbine,

jer znamo da način
na koji raspodjeljujemo moć

govori puno o tome kako cijenimo druge,

i zato što znamo

da omogućavanje i sudjelovanje
u lokalnoj politici

pokazuje da nam je stvarno stalo

do naših odnosa jednih s drugima,

i spremni smo ovo učiniti

u gradovima širom svijeta.

Sa mrežom Our Cities (Naši Gradovi),

tim Meu Rio

nada se podijeliti što smo naučili

s drugim ljudima koji žele stvoriti

slične inicijative u svojim gradovima.

Već smo počeli to činiti u Sao Paulu,

sa zadivljujućim rezultatima,

i želimo to podijeliti s gradovima
širom svijeta

kroz mrežu organizacija fokusiranih

na građene i vođenih od strane građana

koje nas mogu inspirirati,

izazvati, i podsjetiti nas da tražimo

stvarno sudjelovanje u životu svojih gradova.

Na nama je

da odlučimo želimo li škole

ili parkirališta,

projekte recikliranja u zajednici

ili gradilišta,

samoću ili solidarnost, aute ili buseve,

i naša je odgovornost to učiniti sada,

za sebe, za naše obitelji,

za ljude koji čine
naše živote vrijednima življenja,

i za nevjerojatnu kreativnost,

ljepotu, i čuda koja čine naše gradove

unatoč svim njihovim problemima,

najveće izume našeg vremena.

Obrigado. Hvala vam.

(Pljesak)