Mogu li predrasude ikada biti pozitivna stvar?

Često mislimo da su predrasude i pristranosti rezultat neznanja, ali psiholog Paul Bloom pokušava pokazati da su one često prirodne, racionalne, pa čak i moralne. Bloom tvrdi da je ključno razumjeti kako one funkcioniraju da bismo bili u stanju preuzeti kontrolu kada pođu krivo.

Kad razmišljamo o predrasudama i
pristranostima,

obično nam na pamet padnu glupi, zli ljudi

koji rade glupe i zlonamjerne stvari.

Ovu je ideju lijepo sažeo

britanski kritičar William Hazlitt

koji je napisao: "Predrasuda je
plod neznanja."

Ja vas želim uvjeriti da je ova ideja

pogrešna.

Želim vas uvjeriti da su

predrasude i pristranosti

prirodne, često racionalne,

pa čak i moralne.

Kad to jednom shvatimo,

bolje ćemo ih razumjeti

kada pođu krivo,

kada počnu imati užasne posljedice

i znat ćemo se bolje snaći

kada se to dogodi.

Krenimo sa stereotipima. Pogledate me,

znate mi ime, znate određene stvari o meni

i možete donositi određene zaključke.

Možete nagađati moju etničku pripadnost,

političku opredijeljenost,
vjerska uvjerenja.

Ovi su zaključci često i ispravni.

Dobri smo u takvim stvarima,

a to je zbog toga što

naša sposobnost stereotipiziranja ljudi

nije neki proizvoljni hir uma,

već specifičan primjer

jednog općenitijeg procesa,

a to su naša iskustva sa

stvarima i ljudima u svijetu

koja spadaju u kategorije

i svoje iskustvo možemo koristiti za
generaliziranje

o novim primjerima ovih kategorija.

Svi mi imamo puno iskustva

sa stolicama, jabukama i psima

i na temelju toga, možete vidjeti

nepoznate primjere i
možete pretpostavljati,

možete sjesti na stolicu,

jesti jabuku, pas će zalajati.

Mogli bismo biti u krivu.

Stolica bi se mogla urušiti pod nama,

jabuka može biti otrovna,
pas ne mora zalajati.

U biti, ovo je Tessie, moj pas
koji ne laje.

Ali u većini slučajeva ovo nam ide.

Uglavnom radimo dobre pretpostavke

i na društvenom i na nedruštvenom

području, a da nismo u stanju

stvarati pretpostavke o novim primjerima
na koje nailazimo,

ne bismo preživjeli.

U biti, Hazlitt se kasnije u
svom krasnom eseju

složio s ovim.

Napisao je: "Bez pomoći
predrasuda i običaja

ne bih se mogao snaći u sobi,

niti se znati ponašati
u bilo kakvim okolnostima,

niti znati kako se osjećati
u bilo kakvom životnom odnosu.

Promotrimo sad pristranosti.

Nekada svijet podijelimo na

"nas" i "njih", jedna grupa protiv druge

i nekada kada to činimo,

znamo da radimo nešto krivo i

sramimo se toga.

Ali nekada se i ponosimo time.

Otvoreno to priznajemo.

Moj omiljeni primjer ovoga

odnosi se na pitanje iz publike

na republikanskoj debati
prije prošlih izbora.

(Video) Anderson Cooper:
Odgovara na pitanja,

pitanje u dvorani, za inozemnu pomoć? Da,
gospođo?

Žena: Amerikanci trenutno pate

u našoj zemlji.

Zašto uporno šaljemo inozemnu pomoć

drugim državama

kad i mi sami trebamo svu moguću pomoć?

AC: Guverneru Perry, zašto?

(Pljesak)

Rick Perry: Apsolutno, mislim da je —

Paul Bloom: Svatko od ljudi na

pozornici složio se s premisom
njenog pitanja,

a to je da kao Amerikanci
trebamo

više brinuti o nama nego o drugima.

Općenito, ljude često ponesu

osjećaji solidarnosti, vjernosti,
ponosa, domoljublja

prema vlastitoj zemlji ili
etničkoj skupini.

Bez obzira na vaša politička uvjerenja,
mnogi su ponosni što su

Amerikanci i preferiraju Ameriku.

Stanovnici drugih država isto to
misle o svojoj naciji,

a ista je stvar i s nacionalnostima.

Neki od vas se možda ne slažu.

Neki su možda toliki kozmopoliti

da misle da etnička pripadnost i
nacionalnost

nemaju utjecaja na moral.

Ali čak i vi sofisticirani prihvaćate

da bi trebalo biti nekog povlačenja

prema vlastitoj grupi u domeni
prijatelja i obitelji,

prema bliskim ljudima,

čak i vi pravite razlike

između vas i njih.

Ova je distinkcija prirodna

i često i moralna, ali može poći krivo i

upravo je to bio dio istraživanja

velikog socijalnog psihologa
Henrija Tajfela.

Tajfel je rođen u Poljskoj 1919.

Studirao je u Francuskoj jer mu nije

bilo dozvoljeno studirati u Poljskoj
jer je bio Židov.

Tada se pridružio francuskoj vojsci

u Drugom svjetskom ratu.

Zarobljen je i završio je

kao zatočenik u ratnom kampu i

bilo je to užasno razdoblje za njega

jer da se otkrilo da je Židov,

premjestili bi ga u koncentracijski logor,

a tamo vrlo vjerojatno ne bi preživio.

Kad je rat završio, a on oslobođen,

većina njegovih prijatelja i obitelji
bila je mrtva.

Uključio se u različite aktivnosti.

Pomagao je ratnoj siročadi,

no imao je trajni interes za

znanost o predrasudama.

Kad je otvoren natječaj za
prestižnu britansku stipendiju

o stereotipima, prijavio se

i dobio ju je,

i započeo svoju sjajnu karijeru.

Njegovu je karijeru pokrenula spoznaja

da većina ljudi o Holokaustu razmišlja

na pogrešan način.

Mnogi ljudi, većina njih u to vrijeme,

na Holokaust je gledalo kao na nešto što

predstavlja tragičnu manu Nijemaca,

neku genetičku mrlju,
neku autoritarnu osobnost.

Tajfel je to odbacio.

Rekao je da on Holokaust vidi kao

tek preuveličavanje

normalnih psiholoških procesa

koji postoje u svima nama.

Kako bi to istražio, proveo je
serije klasičnih studija

na britanskim adolescentima.

U jednoj od njegovih studija

pitao ih je svakvakva pitanja

i na osnovu njihovih odgovora, rekao:

"Proučio sam tvoje odgovore
i na osnovu njih

utvrdio sam da si ti ili" --

polovici je rekao --

"obožavatelj Kandinskyja, voliš njegov rad

ili obožavatelj Kleeja i njegovog rada."

Bilo je to posve lažno.

Njihovi odgovori nisu imali
nikakve veze s njima.

Vjerojatno nikad nisu ni čuli za njih.

On ih je samo proizvoljno podijelio.

No otkrio je da su ove kategorije
važne, pa kad je kasnije

ispitanicima davao novac,

radije su davali taj novac

članovima vlastite grupe

nego članovima one druge.

Čak su bili voljni uspostavljati

razliku

između svoje i drugih grupa,

pa bi odbijali novac za vlastitu grupu

ako bi na taj način druga grupa
dobila još manje.

Ova se pristranost vrlo rano pojavljuje.

Moja kolegica i supruga
Karen Wynn na Yaleu

odradila je serije studija s

bebama gdje ih je izložila igračkama

koje su imale određene
hranidbene preferencije.

Jedna je možda voljela mahune.

Druga petit-kekse.

Testirali su bebine
hranidbene preferencije

i one obično preferiraju petit-kekse.

Pitanje je, ima li to veze s načinom
na koji se

bebe odnose prema igračkama?
Da, i to velike.

Preferirale su igračke

s istim ukusom u hrani,

pa i gore, preferirale su igračke

koje bi kažnjavale one s
drugačijim ukusom.

(Smijeh)

Ovu psihologiju pripadnosti i
nepripadnosti grupi stalno viđamo.

U političkim sukobima

unutar grupa s različitim ideologijama.

U ekstremnim slučajevima ratova u

kojima se onima koji su izvan grupe
ne daje samo manje

nego ih se i dehumanizira,

kao u nacističkom viđenju Židova

kao štetočine ili ušiju

ili američko viđenje Japanaca kao štakora.

I stereotipi mogu poći krivo.

Često su racionalni i korisni,

ali nekad su iracionalni,

daju nam krive odgovore,

a nekada

jednostavno vode do nemoralnih posljedica.

Po tom pitanju najčešće se proučava

rasa.

U fascinantnoj studiji koja

je prethodila izborima 2008.

socijalni psiholozi proučavali su razine

do kojih kandidati asociraju na Ameriku,

baš kao što nam to nesvjesno čini
američka zastava.

U jednoj od studija

uspoređivali su Obamu i McCaina i otkrili

da McCaina smatraju "američkijim" od Obame

i do određene razine,
ljude to ne iznenađuje.

McCain je slavljeni ratni heroj

i mnogi bi izravno rekli

da je njegova priča
"američkija" od Obamine.

No uspoređivali su Obamu

i s britanskim premijerom Tonyjem Blairom

i otkrili da i Blaira smatraju

"američkijim" od Obame,

čak i unatoč tome što su ispitanici bili

svjesni činjenice da on
uopće nije Amerikanac.

Naravno, njihovi su odgovori

bili uvjetovani njegovom bojom kože.

Ovi stereotipi i pristranosti

imaju posljedice u stvarnom

svijetu, i suptilne i važne.

U jednoj novijoj studiji istraživači su

postavili reklame na eBay za prodaju
baseball karata.

Neke od karata držale su bjelačke ruke,

a druge crnačke.

Radilo se o istim kartama.

One koje su držale crnačke

ruke licitirane su za značajno manje novca

od onih koje su držale bjelačke ruke.

U istraživanju na Stanfordu

psiholozi su proučavali slučajeve ljudi

osuđene za ubojstvo bijelca.

Ispada da, ukoliko je sve ostalo isto,

prije će vas pogubiti ukoliko izgledate

poput čovjeka na desnoj strani

nego ovoga na lijevoj.

Razlog za to je što

čovjek na desnoj strani izgleda kao
prototipni crnac,

odnosno kao Afroamerikanac,

a to utječe na naše odlučivanje

o tome što ćemo s njim.

Sada kad to znamo,

kako se boriti s tim?

Imamo različite načine.

Jedan od njih nalaže da se

pozivamo na emocionalne reakcije ljudi,

na njihovu empatiju,

a to često činimo kroz priče.

Ukoliko ste liberalan roditelj

i želite da vaša djeca

vjeruju u vrijednosti
nekonvencionalnih obitelji,

dat ćete im npr. ovo:
["Heather ima dvije mame".]

Ako ste konzervativni i imate

drukčije stavove, dat ćete im ovo:

(Smijeh)
["Upomoć! Liberalci pod krevetom!"]

Uglavnom, priče mogu pretvoriti

anonimne strance u ljude koji su bitni,

a ideja da marimo za ljude kad se na njih

usredotočimo kao na pojedince

ideja je koja se dokazala
tijekom povijesti.

Staljin je navodno izjavio:

„Smrt jednog čovjeka je tragedija,

smrt milijuna je statistika."

Majka Terezija rekla je

"Pogledam li mnoštvo,
nikad se neću pokrenuti.

Pogledam li pojedinca, hoću!"

Psiholozi su ovo istraživali.

Npr., u jednoj studiji

ljudima je dan popis činjenica o krizi

i pratilo se koliko bi donirali

da riješe krizu,

a drugoj grupi
nisu dane nikakve činjenice,

već im je ispričana priča o pojedincu,

dano im je ime i lice i

ispada da su oni donirali puno više.

Ne mislim da je ovo tajna

za ljude uključene u dobrotvorni rad.

Oni ne zamaraju ljude

činjenicama i statistikama.

Pokazujete im lica,

pokazujete im ljude.

Moguće je da se povećanjem naših simpatija

prema pojedincu, one mogu proširiti

na cijelu grupu kojoj pojedinac pripada.

Ovo je Harriet Beecher Stowe.

Priča, možda lažna,

kaže da ju je predsjednik Lincoln pozvao

u Bijelu kuću usred Građanskog rata

i rekao joj:

"Ti si djevojka koja je započela ovaj
ogroman rat."

Govorio je o "Čiča Tominoj kolibi."

"Čiča Tomina koliba" nije neka sjajna
filozofska

ili teološka knjige, a čak ni književna,

ali sjajno omogućava ljudima

da se zamisle u koži onih

ljudi u čijoj koži ne bi inače bili:

u koži robova.

To je možda i bio katalizator

za veliku društvenu promjenu.

Nedavno, gledajući Ameriku

u zadnjih nekoliko desetljeća,

imamo razloga vjerovati da su serije
poput "Cosby showa"

radikalno promijenili stavove Amerikanaca
prema Afroamerikancima,

a serije poput "Will i Grace"
i "Moderne obitelji"

promijenili su stavove

prema homoseksualcima.

Mislim da ne pretjerujem kad kažem

da su ogroman katalizator
američke promjene moralnosti

bili sitcomi.

Ali nije sve na emocijama i

želim završiti apelom na

moć razuma.

U određenom trenutku
u svojoj sjajnoj knjizi

"Bolji anđeli naše prirode"

Steven Plinker tvrdi da

Stari Zavjet kaže "voli susjeda svoga",

a Novi "voli neprijatelja svoga",

ali zapravo ne volim nijednog,

ali ne želim ih ni ubiti.

Znam da imam obveze prema njima,

ali moji moralni osjećaji, moralna
uvjerenja

o tome kako bih se trebao odnositi

prema njima nisu utemeljeni na ljubavi.

Utemeljeni su na razumijevanju ljudskih prava

uvjerenja da je njihov život jednako

vrijedan njima kao meni moj,

a kako bi podržao ovu tezu, priča priču

značajnog filozofa Adama Smitha,

a i ja je želim ispričati,

iako ću je malo modificirati

za moderno vrijeme.

Adam Smith počinje tako što od vas traži

da zamislite smrt tisuća ljudi

i zamislite da su te tisuće ljudi

u zemlji koja vam nije poznata.

Mogla bi to biti Kina ili Indija ili neka
zemlja u Africi.

Smith pita, kako biste reagirali?

Vi biste rekli da je to baš šsteta,

i nastavili sa svojim životima.

Ukoliko to pročitamo online na stranici
New York Timesa

i otkrijemo to, a to nam se zapravo
i događa cijelo vrijeme.

nastavljamo sa svojim životima.

Ali zamislite ovo, kaže Smith,

saznate li da će vam sutra

odsjeći mali prst.

Smith kaže da bi vam to bilo jako bitno.

Ne biste spavali tu noć

razmišljajući o tome.

Postavlja se pitanje:

Biste li žrtvovali tisuće života

da spasite svoj mali prst?

Sami sebi odgovorite na ovo pitanje,

ali Smith kaže: Nikako,

kakva užasna pomisao.

Postavlja se još jedno pitanje,

kako to Smith kaže:

"Kad su naši pasivni osjećaji
gotovo uvijek

tako nepošteni i sebični,

kako to da bi naši aktivni

principi često trebali biti
velikodušni i plemeniti?

Smithov odgovor glasi:

"Razum, principi, savjest.

Oni nam govore,

glasom sposobnim zadiviti
naše najoholije strasti,

da smo mi tek pojedinac u gomili,

koji ni po čemu nije bolji
od svih drugih."

Ovaj zadnji dio često se opisuje kao

princip nepristranosti.

Ovaj princip nepristranosti manifestira se

u svim svjetskim religijama,

u svim različitim verzijama
zlatnog pravila

i u svim drugim svjetskim
moralnim filozofijama

koje se u mnogome razlikuju,

ali dijele istu pretpostavku
da moralnost moramo ocjenjivati

s istog nepristranog gledišta.

Najbolja artikulacija ovog gledišta

za mene nije ona teologova ili filozofova,

već ona Humphreya Bogarta

na kraju "Casablance".

Otkrit ću vam detalje filma,
govori svojoj ljubavnici

da se moraju rastati

za opće dobro

i kaže joj, neću oponašati naglasak,

ali kaže joj: "Ne treba puno da vidiš

da problemi troje malih ljudi

nisu ništa veći od brežuljka
u ovom ludom svijetu."

Zbog razuma bismo mogli
prijeći preko strasti.

Razum bi nas mogao navesti da

proširimo svoju empatiju,

da pišemo knjige poput
"Čiča Tomine kolibe"

ili da pročitamo tu knjigu.

Razum nas također može motivirati
na stvaranje

običaja i tabua i zakona

koji će nas ograničavati u

slijeđenju impulsa

kad, kao razumna bića, osjećamo

da nas treba ograničiti.

To je Ustav.

Ustav je nešto što je postavljeno
u prošlosti,

a može se primijeniti na sadašnjost,

a ono što kaže jest,

bez obzira na to koliko
bismo željeli izabrati

popularnog predsjednika i za treći mandat,

ili na to koliko bi bijelih Amerikanaca

moglo poželjeti obnoviti institut
ropstva, ne možemo to učiniti.

Ograničili smo se.

Ograničavamo se i na druge načine.

Znamo da kada biramo nekoga za

posao, nagradu,

snažno smo pristrani
po pitanju njihove rase,

spola,

po stupnju privlačnosti i

nekada kažemo: "Dobro, to tako mora biti."

Ali nekada kažemo: "Ovo je pogrešno."

Kako bismo se s time borili,

mi ne samo da se više trudimo

nego stvaramo situacije u kojima

nas ovi drugi izvori informacija
ne mogu navesti na pristranost,

a zbog toga mnogi orkestri

održavaju audicije iza zastora,

pa je jedina informacija koju imaju

ona za koju smatraju
da treba biti bitna.

Smatram da predrasude i pristranosti

pokazuju osnovnu dualnost ljudske prirode.

Imamo intuiciju, instinkte, emocije

i oni uvjetuju naše prosudbe i akcije

u svrhu dobra ili zla,

ali sposobni smo i
racionalno promišljati

i inteligentno planirati,

pa i to u nekim situacijama možemo
koristiti

kako bismo pospješili
i njegovali svoje emocije

a u drugima ih očvrsnuli.

Na taj nam način

razum pomaže stvoriti bolji svijet.

Hvala vam.

(Pljesak)