Kako me autizam oslobodio da budem ja

"Ljudi se često toliko boje različitosti da sve pokušavaju smjestiti u malene kategorije s određenim etiketama," kaže 16-godišnja Rosie King koja je odvažna, brzopleta, i autistična. Ona želi znati: Zašto svi pokušavaju biti tako normalni? Šalje javni poziv svakom djetetu, roditelju, učitelju i svakoj osobi koja želi slaviti jedinstvenost. Njeno svjedočanstvo je jedinstven prikaz potencijala ljudske različitosti.

Ovo nisam rekla puno ljudi,

ali u mojoj glavi

na tisuće tajnih svjetova se odvija

u isto vrijeme.

Također sam autistična.

Ljudi često dijagnosticiraju autizam

s točno određenim opisima,

ali zapravo, postoji cijela varijacija
toga kakvi jesmo.

Na primjer, moj mlađi brat,

on je jako autističan.

Ne govori. Uopće ne može govoriti.

Ali ja obožavam pričati.

Ljudi često povezuju autizam

sa sklonošću prema matematici i znanosti,

i ničemu drugom, ali poznajem

mnogo autističnih ljudi
koji vole biti kreativni.

Ali to je stereotip,

i stereotipi o stvarima su često,

ako ne i uvijek, pogrešni.

Na primjer, mnogo ljudi pomisli autizam

i odmah pomisli "Kišni čovjek".

To je uobičajeno vjerovanje,

da je svaka autistična osoba
Dustin Hoffman,

ali to nije istina.

I to nije samo za autistične ljude.

Vidjela sam to kod LGBTQ ljudi,

kod žena, ljudi druge rase.

Ljudi se tako boje različitosti

da sve pokušavaju smjestiti
u sitne male kategorije

s točno određenim etiketama.

Ovo je nešto

što mi se stvarno dogodilo u pravom životu.

Googlala sam "autistični ljudi su..."

i izađu prijedlozi

za to što ćete utipkati.

Googlala sam " autistični ljudi su..."

i prvi rezultat je bio "demoni."

To je prva stvar koju ljudi pomisle

kad pomisle autizam.

Oni znaju.

(Smijeh)

Jedna od stvari koje mogu
zato što sam autistična —

sposobnost radije nego nedostatak —

imam jako, jako živu maštu.

Pustite me da malo objasnim.

Kao da većinu vremena
hodam kroz dva svijeta.

Postoji stvaran svijet,
svijet kojeg svi dijelimo,

i postoji svijet u mom umu,

i svijet u mom umu je često
puno, puno stvarniji

nego stvarni svijet.

Skroz mi je lako pustiti svoj um slobodno

zato što se ne pokušavam
uklopiti u malu kategoriju.

To je jedna od najboljih stvari
kod autističnosti.

Nemate poriv to činiti.

Pronađete što želite raditi,

nađete kako to raditi,
i samo to radite.

Da sam se pokušala uklopiti
u malu kategoriju,

ne bih bila ovdje,
i ne bih postigla

pola toga što imam sada.

Postoje i problemi, zapravo.

Postoje problemi s autističnosti,

i postoje problemi kad
ste previše maštoviti.

Škola može općenito biti problem,

isto kao i objasniti učitelju

svaki dan

da je njihova lekcija neobjašnjivo dosadna

i da potajice tražite zaklon

u svijetu u svojoj glavi
gdje niste na tom predavanju,

to puno pridonosi listi problema.

(Smijeh)

Isto, kad moja mašta preuzme vlast,

moje tijelo postane svoj vladar.

Kad se nešto jako uzbudljivo dogodi
u mom unutarnjem svijetu,

jednostavno moram trčati.

Moram se njihati
naprijed-natrag,

ili ponekad vrištati.

Daje mi toliko puno energije

i moram svu tu energiju nekako otpustiti.

Ali to sam radila
otkad sam bila malena,

otkad sam bila mala djevojčica.

Moji roditelji su mislili da
je to slatko, pa to nisu spominjali.

ali kad sam pošla u školu,

tamo se nisu baš slagali da je to slatko.

Može biti da ljudi ne žele
biti prijatelji

s djevojkom koja počne vrištati
na satu matematike.

I ovo se inače ne događa
u današnje vrijeme,

ali može biti da ljudi ne žele
biti prijatelji s autističnom curom.

Može biti da se ljudi ne žele
povezivati

s bilo kim tko ne želi
ili ne može

sebe smjestiti u kategoriju "normalnog."

Ali meni to ne smeta,

to razdvaja žito od kukolja,

i mogu odmah saznati
koji su ljudi iskreni i otvoreni

i te ljude odabirem za svoje prijatelje.

Ali ako razmislite na tren,
što je uopće normalno?

Što to znači?

Zamislite kad bi to bio najbolji kompliment
koji ikad dobijete.

"Vau, ti si baš normalna."

(Smijeh)

Ali komplimenti su:

"ti si izvanredna,"

ili "ti ne spadaš pod kategoriju."

"Ti si fantastična."

Tako da ako ljudi žele biti takvi,

zašto toliko puno ljudi teži
biti normalno?

Zašto ljudi lijevaju svoje briljantno,
individualno svjetlo u kalup?

Ljudi se tako boje različitosti
da pokušavaju prisiliti sve,

čak i ljude koji ne žele
ili ne mogu, da budu normalni.

Postoje kampovi za LGBTQ ljude

ili autistične ljude kako bi pokušali
"biti normalni,"

i stvarno je strašno da ljudi to pokušavaju
u današnje doba.

Sve u svemu, ne bih mijenjala svoj autizam,
ni svoju maštu za bilo što u svijetu.

Zato što sam autistična

prezentirala sam dokumentarce na BBC-u,

upravo pišem knjigu,

radim ovo — ovo je sjajno —

i jedno od najvećih postignuća
koje sam postigla,

za koje smatram da sam postigla,

našla sam način kako komunicirati

sa svojim mlađim bratom i sestrom,

koji su, kao što sam rekla, neverbalni.
Ne mogu govoriti.

I ljudi bi često otpisali nekoga
tko je neverbalan,

ali to je blesavo zato što
moj mlađi brat i sestra

su najbolji brat i sestra
koje biste ikad mogli poželjeti.

Jednostavno su najbolji,
i toliko ih volim

i stalo mi je do njih više nego
do ičega drugog.

Ostavit ću vas s jednim pitanjem:

Ako ne možemo ući u um druge osobe,

bez obzira jesu li autistični ili ne,

umjesto da kažnjavamo svakog tko odluta
od normalnog,

zašto ne bismo slavili jedinstvenost

i slavili svaki put kad netko
oslobodi svoju maštovitost?

Hvala.

(Pljesak)