Connected, but alone?

Prije samo nekoliko trenutaka

moja mi je kćerka Rebecca poslala poruku za sreću.

Njena poruka je glasila,

„Mama, rasturit ćeš.“

Volim to.

Dobiti poruku

je kao da sam dobila zagrljaj.

I eto vam.

Utjelovila sam

središnji paradoks.

Ja sam žena

koja voli dobivati poruke,

no reći će vam

da previše poruka može biti problem.

Zapravo, taj podsjetnik na moju kćer

dovodi me do početka moje priče.

1996. kada sam održala prvi TEDGovor,

Rebecca je imala pet godina

i sjedila je upravo ovdje

u prvom redu.

Upravo sam bila napisala knjigu

koja je slavila naš život na internetu

i trebala sam izaći na naslovnici

časopisa Wired.

Tih iznimno uzbudljivih dana

eksperimentirali smo

s pričaonicama i online virtualnim zajednicama.

Istraživali smo različite aspekte sebe.

A onda smo se isključili.

Bilo je uzbudljivo.

Kao psihologa, najviše me oduševljavala

ideja

da ćemo upotrijebiti ono što naučimo u virtualnom svijetu

o sebi, o svom identitetu,

kako bismo živjeli bolje živote u stvarnom svijetu.

Ubrzajmo sad do 2012.

Ponovno sam ovdje na TED pozornici.

Moja kćer ima 20 godina. Studentica je.

Spava sa svojim mobitelom

kao i ja.

I upravo sam napisala novu knjigu,

ali ovaj puta to nije knjiga

koja će me dovesti na naslovnicu

časopisa Wired.

Što se, dakle, dogodilo?

Još uvijek sam oduševljena tehnologijom,

ali vjerujem

i ovdje sam da bih to objasnila,

da dopuštamo da nas odvede na mjesta

na koja ne želimo ići.

Tijekom proteklih 15 godina,

proučavala sam tehnologije mobilne komunikacije

i intervjuirala sam stotine i stotine ljudi,

mladih i starih,

o njihovim „priključenim“ životima.

Ono što sam otkrila

je da su ti naši mali uređaji,

ti mali uređaji u našim džepovima

toliko psihološki moćni da,

ne samo da mijenjaju ono što radimo,

već mijenjaju ono što jesmo.

Neke stvari koje sada radimo sa svojim uređajima ,

a koje bi nam se prije samo nekoliko godina

činile čudnima

ili uznemirujućima

vrlo su brzo postale nešto s čime smo upoznati,

jednostavno tako radimo stvari.

Dat ću vam nekoliko brzih primjera:

Ljudi šalju poruke ili mailove

tijekom sastanaka odbora poduzeća.

Šalju poruke, kupuju i idu na Facebook

tijekom nastave, tijekom izlaganja,

zapravo tijekom svih sastanaka.

Ljudi mi pričaju o novoj, važnoj vještini

uspostavljanja kontakta očima

za vrijeme pisanja poruka.

(Smijeh)

Ljudi mi objašnjavaju

kako je to teško, ali se može izvesti.

Roditelji pišu poruke i mailove

za vrijeme doručka i večere

dok im se djeca žale

kako ne dobivaju njihovu potpunu pažnju.

Ali onda opet ta ista djeca

negiraju jedni drugima tu punu pažnju.

To je relativno nova slika

moje kćeri i njenih prijateljica

kako su zajedno

dok zapravo nisu zajedno.

Šaljemo poruke čak i za vrijeme pogreba.

To ja proučavam.

Odmaknemo se

od svoje tuge i svojih sanjarenja

i ulazimo u svoje telefone.

Zašto je to važno?

Važno mi je zato

što smatram da se uvaljujemo u nevolju --

nevolju zasigurno

po pitanju kako se odnosimo jedni prema drugima,

ali i nevolju

po pitanju toga kako se odnosimo prema sebi

i svom kapacitetu za vlastiti odraz.

Navikli smo na nov način

toga da sami budemo zajedno.

Ljudi žele biti jedni s drugima,

ali također drugdje --

žele biti spojeni s mnogim različitim mjestima.

Ljudi žele prilagoditi svoje živote.

Žele ulaziti i izlaziti iz svih mjesta na kojima jesu

jer stvar koja se najviše vrednuje za njih je

kontrola nad time na što usmjeravaju svoju pažnju.

Dakle, želite ići na sastanak poduzeća,

ali želite obraćati pažnju isključivo

na dijelove koji vas zanimaju.

I neki ljudi smatraju kako je to dobra stvar.

No, možemo završiti

skrivajući stvari jedni od drugih,

čak i ako smo konstantno spojeni jedni s drugima.

50-ogodišnji poslovni čovjek

požalio mi se

kako se osjeća kao da na poslu više nema kolega.

Kada ide na posao, ne zastajkuje kako bi s ikim razgovarao,

ne razgovara.

I kaže kako ne želi prekidati svoje kolege

zato što, kako kaže, „Previše su zauzeti svojim mailovima.“

Ali onda se zaustavlja

i kaže, „Znate, ne govorim vam istinu.

Ja sam taj koji ne želi da ga prekidaju.

Mislim da bih trebao željeti,

ali zapravo radije samo radim svoje stvari na Blackberryju“.

U svim generacijama

vidim da se ljudi ne mogu zasititi jedni drugih,

ako i samo ako

mogu biti udaljeni jedni od drugih,

u količini u kojoj to mogu kontrolirati.

Ja to zovem efektom Zlatokose:

ne preblizu, ne predaleko,

taman koliko treba.

Ali ono što se može činiti ispravnim

za tog sredovječnog izvršnog direktora

može biti problem za adolescenta

koji mora razviti odnose licem u lice.

18-ogodišnjak

koji koristi pisanje poruka za gotovo sve

mi sjetno govori,

„Jednog dana, jednog dana,

ali zasigurno ne sada,

no volio bih naučiti razgovarati.“

Kad upitam ljude

„Što ne valja s razgovaranjem?“

Ljudi kažu, „Ja ću ti reći što ne valja s razgovaranjem.

Treba mu mjesto u stvarnom vremenu

i ne možeš kontrolirati što ćeš reći.“

To je tako u konačnici.

Pisanje poruka, mailovi, objavljivanje --

sve nam te stvari

dopuštaju da se prezentiramo onakvima kakvi želimo biti.

Možemo uređivati,

a to znači da možemo i brisati,

a to znači da možemo dotjerati

lice, glas,

tijelo --

ne premalo, ne previše,

nego taman.

Ljudski odnosi

su bogati, zamršeni

i zahtjevni.

A mi ih pospremamo tehnologijom.

A kada to radimo,

jedna od stvari koja se može dogoditi

je ta da žrtvujemo razgovor

zbog puke veze.

Zavaravamo se.

I s vremenom

se čini kako to zaboravljamo

ili se čini kako prestajemo brinuti.

Uhvaćena sam nespremnom

kada me Stephen Colbert

pitao smisleno,

smisleno pitanje.

Rekao je, „Zar ti svi mali tweetovi,

svi ti mali gutljajčići

online komunikacije

nisu dodani u jedan veliki gutljaj

stvarne konverzacije?“

Moj odgovor je bio ne,

nisu dodani.

Povezivanje u gutljajima može upaliti

prilikom okupljanja diskretnih dijelova informacija,

možu upaliti prilikom govorenja, „Mislim na tebe,“

ili čak prilikom govorenja „Volim te,“ --

hoću reći, vidite kako sam se osjećala

kada sam dobila poruku od kćeri --

ali one ne pale

što se tiče učenja jednih o drugima,

za stvarno poznavanje i razumijevanje jedni drugih.

I mi koristimo konverzaciju jedni s drugima

kako bi naučili kako imati konverzaciju

s nama samima.

Bijeg od razgovora

zaista može biti bitan

jer može ustupiti

našem kapacitetu za vlastiti odraz.

Za djecu koja odrastaju,

ta je vještina temelj razvoja.

Stalno iznova slušam,

„Radije bih pisao poruke nego govorio.“

A ono što vidim

jest da su se ljudi toliko naviknuli na to da se zavaravaju

stvarnim razgovorom,

toliko su navikli na provlačenje s manjim,

da su postali gotovo voljni

biti bez ljudi u cijelosti.

Na primjer,

mnogo ljudi sa mnom dijeli ovu želju

da jednog dana naprednija verzija Sirija,

digitalnog asistenta na Appleovom iPhoneu

bude nešto poput najboljeg prijatelja,

nekoga tko će slušati

kad ostali ne žele.

Vjerujem kako ova želja

reflektira bolnu istinu

koju sam naučila u posljednjih 15 godina.

Taj osjećaj da me nitko ne sluša

je vrlo važan

u našem odnosu s tehnologijom.

Zato je toliko privlačno

imati Facebook

ili Twitter --

imate toliko automatskih slušatelja.

A osjećaj da nas nitko ne sluša

tjera nas da provodimo više vremena

s aparatima za koje nam se čini da brinu o nama.

Stvaramo robote,

zovu ih društvenim robotima,

koji su posebno dizajnirani kako bi bili prijatelji --

starijima,

našoj djeci,

nama.

Jesmo li potpuno izgubili povjerenje

da ćemo biti tu jedni za druge?

Tijekom svog istraživanja

radila sam u staračkim domovima

i donijela sam te društvene robote

koji su dizajnirani da starijima

daju osjećaj da ih netko razumije.

Jednog sam dana došla

i žena koja je izgubila dijete

pričala je s robotom

u obliku bebe tuljana.

Činilo se kao da ju gleda u oči.

Činilo se kao da prati razgovor.

Utješilo ju je.

I mnogi ljudi to smatraju nevjerojatnim.

Ali ta je žena pokušala naći smisao života

s aparatom koji nije imao iskustva

u ljudskom životu.

Taj je robot napravio pravu predstavu.

A mi smo ranjivi.

Ljudi doživljavaju umjetnu empatiju

kao da je stvarna.

Dakle, u tom trenu

kada je ta žena

doživljavala umjetnu empatiju,

ja sam razmišljala, „Taj robot ne može suosjećati.

Ne suočava se sa smrću.

Ne poznaje život.“

I dok je ta žena našla utjehu

u svom prijatelju robotu,

ja to nisam smatrala nevjerojatnim;

ja sam to smatrala jednim od najiskrivljenijih, najkompliciranijih trenutaka

u 15 godina svog rada.

Ali kad sam odmakla,

osjećala sam se

kao hladno, teško središte

savršene oluje.

Očekujemo više od tehnologije

i manje jedni od drugih.

I pitam se,

„Zašto su stvari došle do toga?“

I vjerujem da je to zato što nas

tehnologija privlači

tamo gdje smo najranjiviji,

a ranjivi smo.

Usamljeni smo,

ali se bojimo intimnosti.

Od društvenih mreža do društvenih robota,

dizajniramo tehnologije

koje će nam dati iluziju prijateljstva

bez potraživanja prijateljstva.

Okrećemo se tehnologiji kako bi nam pomogla da se osjećamo povezano

na načine koje s udobnošću možemo kontrolirati.

No nije nam tako udobno.

Nemamo baš toliku kontrolu.

Ovih dana, ovi telefoni u našim džepovima

mijenjaju naše umove i srca

jer nam nude

tri zadovoljavajuće fantazije.

Jedna je da možemo svoju pažnju usmjeriti

gdje god želimo da ona bude;

druga je da nas uvijek ima tko saslušati

i treća je da nikad ne moramo biti sami.

Ta treća ideja

da nikada nećemo biti sami

središnja je u promjeni naše psihe

jer u trenu kad su ljudi sami,

čak i na nekoliko sekundi,

postaju tjeskobni, paničare, uznemire se,

posežu za uređajem.

Sjetite se samo ljudi na blagajnama

ili na crvenom svjetlu na semaforu.

Kad smo sami, to nam se čini kao problem koji se mora riješiti

i onda ga ljudi pokušavaju riješiti spajanjem.

Ali ovdje je spajanje

više nalik simptomu nego lijeku.

Izražava, ali ne rješava

temeljni problem.

No više od simptoma,

stalna spojenost mijenja

način na koji ljudi razmišljaju o sebi.

Oblikuje nov način življenja.

Najbolji način za opis toga je

dijelim, dakle jesam.

Koristimo tehnologiju da bismo definirali sami sebe

dijeleći svoje misli i osjećaje

baš kako ih doživljavamo.

Prije je to izgledalo ovako:

Osjećam nešto,

moram obaviti poziv.

Sada to izgleda: Želim osjećati,

moram poslati poruku.

Problem s tim novim režimom

„dijelim, dakle jesam“

jest da ukoliko nemamo vezu,

ne osjećamo se kao mi.

Gotovo da ne osjećamo sami sebe.

Što onda radimo? Povezujemo se sve više i više,

ali se tijekom procesa

izoliramo.

Kako dođete od spajanja do izolacije?

Završite izolirani,

ako ne njegujete kapacitet za samoćom,

sposbnost za razdvajanjem,

kako biste stvorili sebe.

Samoća je mjesto gdje pronalazite sami sebe

kako biste mogli doprijeti do drugih ljudi

i stvoriti stvarne veze.

Kad nemamo kapacitet za samoću,

okrećemo se drugim ljudima da bismo se osjećali manje tjeskobnima

i osjećali se živima.

Kad se to dogodi

nismo u stanju cijeniti ono što oni jesu.

To je kao da ih koristimo

kao rezervne dijelove

da bismo potpomogli ranjiv osjećaj sebe samih.

Dolazimo do razmišljanja da će nam stalna priključenost

omogućiti da se manje osjećamo samima.

No riskiramo,

zato što je upravo suprotno istinito.

Ako nismo u stanju biti sami,

bit ćemo još usamljeniji

i ako ne učimo svoju djecu da budu sama,

jedino što će znati jest

kako da budu usamljeni.

Kada sam govorila na TED-u 1996.,

izvještavajući o svojim studijama

u ranim virtualnim zajednicama,

rekla sam, „Oni koji većinu

svog života provedu za ekranom,

dolaze do duhovnog odraza sebe samih.“

I to je ono na što vas pozivam ovdje, sada:

odraz i više od toga, razgovor

o tome kuda nas vodi naša trenutna

upotreba tehnologije,

i koliko bi nas mogla koštati.

Obuzeti smo tehnologijom.

Bojimo se, poput mladih ljubavnika,

da bi previše razgovaranja moglo uništiti romantiku.

No, vrijeme je za razgovor.

Odrastali smo s digitalnom tehnologijom

i vidimo je sada kao odrasli.

Ali nije, to su rani dani.

Imamo mnogo vremena

da razmotrimo kako je upotrebljavati,

kako je graditi.

Ne predlažem

da se maknemo od svojih uređaja

već da stvorimo samosvjestan odnos

s njima, jedni s drugima

i sami sa sobom.

Vidim prve korake.

Počnite razmišljati o samoći

kao o dobroj stvari.

Napravite mjesta za nju.

Nađite načine kako demonstrirati ovo

kao vrijednost vašoj djeci.

Stvorite sveta mjesta u domovima --

kuhinja, dnevna soba --

i raskrčite ih za razgovor.

Napravite istu stvar na poslu.

Na poslu smo toliko zauzeti komunikacijom

da često nemamo vremena razmišljati,

nemamo vremena pričati

o stvarima koje su zaista bitne.

Promijenite to.

Najvažnije, svi zaista trebamo slušati jedni druge,

uključujući i dosadne dijelove

jer su to trenuci kad posrnemo,

oklijevamo ili izgubimo,

naše riječi otkrivaju nas jedne drugima.

Tehnologija nudi

redefiniranje ljudske povezanosti --

kako brinemo jedni o drugima,

kako brinemo za sebe --

ali nam također daje priliku

da potvrdimo svoje vrijednosti

i svoj smjer.

Optimistična sam.

Imamo sve što nam je potrebno za početak.

Imamo jedni druge.

I imamo najveću šansu za uspjeh

ako prepoznamo svoju ranjivost.

Da slušamo

kad tehnologija kaže

da će uzeti nešto komplicirano

i obećaje nešto jednostavnije.

U svom radu

čujem da je život težak,

da su odnosi puni rizika.

A onda je tu tehnologija --

jednostavnija, puna nade,

optimistična, vječno mlada.

To je kao prizivanje konjice.

Reklamna kampanja obećaje

da online i avatarima

možete „Konačno, voljeti svoje prijatelje,

voljeti svoje tijelo, voljeti svoj život,

online i avatarima.“

Uvučeni smo u virtualnu romantiku,

u računalne igre koje izgledaju poput svjetova,

u ideje da će roboti, roboti,

jednog dana biti naši istinski prijatelji.

Provodimo večer na društvenoj mreži

umjesto da odemo u kafić s prijateljima.

Naše fantazije i zamjene

su nas koštale.

Sada se svi trebamo usredotočiti

na mnoge, mnoge načine

na koje nas tehnologija može odvesti natrag

u naše stvarne živote, naša tijela,

naše zajednice,

naše politike,

naš planet.

Trebaju nas.

Pričajmo o tome

kako možemo upotrijebiti digitalnu tehnologiju,

tehnologiju naših snova

kako bismo ovaj život

učinili životom koji možemo voljeti.

Hvala.

(Pljesak)