Svi bismo trebali biti feministi

Učimo djevojčice da mogu biti ambiciozne, ali ne previše... da budu uspješne, ali ne preuspješne, inače će biti prijetnja muškarcima, kaže autorica Chimamanda Ngozi Adichie. U ovom klasičnom govoru koji je započeo razgovor o feminizmu diljem svijeta, Adichie moli da počnemo sanjati i planirati drugačiji, pošteniji svijet -- sretnijih muškaraca i žena koji su vjerniji sami sebi.

Započela bih pričom o jednome
od mojih najboljih prijatelja,

ime mu je Okoloma Maduewesi.

Okoloma je živio u mojoj ulici

i pazio me poput starijeg brata.

Kad mi se netko sviđao,
pitala bih Okolomu za mišljenje.

Okoloma je umro u velikoj
avionskoj nesreći u Sosolisu

u Nigeriji, u prosincu 2005.

Gotovo prije točno 7 godina.

Okoloma je bio osoba s kojom
sam se mogla svađati, smijati i pričati.

Također je bio prva osoba
koja me prozvala feministom.

Bilo mi je oko 14 godina,
bili smo kod njega i svađali smo se.

Oboje nakostriješeni
s polovičnim znanjem

iz knjiga koje smo pročitali.

Ne sjećam se o čemu je
točno ova prepirka bila,

ali sjećam se da sam se
svađala i svađala...

Okoloma me pogledao i rekao,
"Znaš, ti si feminist."

To nije bio kompliment.

(Smijeh)

Mogla sam to shvatiti
iz tona,

istog onog tona koji biste koristili
da kažete nešto poput,

"Ti podržavaš terorizam."

(Smijeh)

Nisam znala točno
što znači ta riječ "feminist",

a nisam htjela to Okolomi
dati do znanja.

Pa sam to zanemarila
i nastavila se prepirati.

Prvo što sam planirala učiniti
kad sam stigla kući

bilo je provjeriti značenje
riječi "feminist".

Nekoliko godina kasnije,

napisala sam roman o muškarcu
koji, između ostalog, tuče suprugu

i čija priča ne završi baš dobro.

Dok sam promovirala
roman u Nigeriji,

novinar, drag čovjek dobrih namjera,

kaže mi da mi želi dati savjet.

Nigerijcima danas ovdje

je sigurno poznato

kako brzo naši ljudi
daju savjete koje nitko nije tražio.

Rekao mi je da ljudi govore
da je moj roman feministički

i njegov savjet meni --

tužno je odmahivao glavom
dok je pričao --

bio je da se ne smijem
nazivati feministkinjom

jer feministkinje su žene
koje su nesretne

jer ne mogu naći muža.

(Smijeh)

Tako sam se odlučila
nazivati "sretnom feministkinjom."

Onda je obrazovana
žena iz Nigerije rekla

da feminizam nije naša kultura

i da feminizam nije afrički,

te da se nazivam feministkinjom

jer su me pokvarile
"zapadnjačke knjige."

To me nasmijalo

jer su mnoga djela koja sam tada čitala
bila izraženo nefeministička.

Mislim da sam pročitala
sve do jednog Mills & Boon ljubića

do svoje
šesnaeste godine.

I svaki put kad sam pokušala
čitati knjige

koje se nazivaju
"feministički klasici",

bilo bi mi dosadno
i baš sam se mučila dovršiti ih.

No, kako je feminizam bio neafrički,

odlučila sam da ću se od tada zvati
"sretna afrička feministkinja."

U jednom trenutku bila sam sretna afrička
feministkinja koja ne mrzi muškarce

i koja voli sjajilo za usne

i koja nosi visoke pete za sebe
a ne za muškarce.

(Smijeh)

Naravno da je većina ovoga
bila u šali,

ali ta riječ feminist nosi
tako puno negativnosti.

Mrziš muškarce, mrziš grudnjake,

mrziš afričku kulturu,
u tom smislu.

Sad da vam ispričam priču iz djetinjstva.

Kad sam išla u osnovnu školu,

učiteljica je početkom polugodišta rekla
da će razredu dati test

i tko god bude imao najviše bodova
taj će biti redar.

Redarstvo je bila velika stvar.

Kao redar

zapisivali ste imena galamdžija --

(Smijeh)

što je samo po sebi velika moć.

No, učiteljica bi također dala i štap
koji biste držali u ruci

prilikom šetnje i patroliranja
po učionici.

Naravno, nije bilo dozvoljeno
koristiti štap,

ali za devetogodišnju mene
to je bila uzbudljiva pomisao.

Itekako sam željela biti redar.

I dobila sam najviše bodova u tom testu.

Zatim je, na moje iznenađenje, učiteljica rekla
da redar mora biti dečko.

Zaboravila je to pojasniti ranije

jer je pretpostavljala da je ... očito.

(Smijeh)

Dječak je imao
drugi najviši rezultat u testu

i on će postati redar.

Ono što je još zanimljivije
u ovom slučaju

je da je dječak bio slatka nježna duša

koju nije zanimalo
patroliranje po razredu sa štapom

dok sam ja imala sve ambicije za to.

No, ja sam žensko, a on je muško,

pa je tako on postao redar.

Nikad nisam zaboravila taj incident.

Često pogriješim misleći

da je ono što je meni očito
jednako očito i svima drugima.

Uzmimo, za primjer,

mog prijatelja Louisa.

Louis je briljantan
progresivan muškarac

s kojim bih vodila razgovore
i rekao bi mi,

"Ne znam kako to misliš
da je ženama drugačije ili teže.

Možda nekad prije, ali ne sada."

Nisam razumjela kako Louis
nije vidio ono što se činilo očitim.

Onda smo jedne večeri, u Lagosu,
Louis i ja izašli s prijateljima.

Za vas koji niste upoznati s Lagosom,

postoji jedna predivna
stalna pojava,

nekolicina energičnih muškaraca
koji se smucaju ispred ustanova

i dramatično vam "pomažu"
parkirati vaš automobil.

Zadivila me ta
posebna teatralnost

muškarca koji nam je našao
parkirno mjesto tu večer.

Na odlasku sam mu odlučila
dati napojnicu.

Otvorila sam svoju torbu,

posegnula unutra,

izvadila svoj novac
koji sam zaradila na svome poslu

i dala ga muškarcu.

A taj muškarac koji je bio
jako zahvalan i sretan,

uzeo je novac od mene,

pogledao Louisa

i rekao "Hvala Vam, gospodine!"

(Smijeh)

Louis me pogledao, iznenađen,

i upitao, "Zašto meni zahvaljuje?
Nisam mu ja dao novac."

Tada sam na Louisovom licu
uočila da počinje shvaćati.

Muškarac je vjerovao da
novac koji mu ja dajem

mora svakako dolaziti od Louisa.

Jer, Louis je muškarac.

Muškarci i žene su različiti.

Imamo različite hormone,
različite seksualne organe,

različite biološke sposobnosti.

Žene mogu roditi, muškarci ne.

Barem, ne zasad.

(Smijeh)

Muškarci imaju testosteron
i općenito su fizički snažniji od žena.

Nešto je više žena
nego muškaraca na svijetu,

oko 52 posto svjetske populacije su žene.

No, većinu moćnih i prestižnih mjesta
zauzimaju muškarci.

Pokojna kenijska nobelovka,

Wangari Maathai,

rekla je jednostavno i sažeto:

"Što više ideš,
manje je žena."

Tijekom američkih izbora,
stalno se spominjao Zakon Lilly Ledbetter,

a ako pogledamo poviše
lijepog aliterativnog imena tog zakona,

zapravo se radi o muškarcu i ženi

koji rade isti posao,
s jednakim kvalifikacijama,

a muškarac je plaćen više
jer je muškarac.

Tako da, doslovno,
muškarci vladaju svijetom,

što je imalo smisla prije tisuću godina

jer su ljudska bića živjela u svijetu

u kojem je fizička snaga
bila najvažniji atribut za opstanak.

Fizički snažnija osoba
je imala više šanse za vodstvo,

a muškarci, općenito,
jesu fizički snažniji.

Naravno, ima puno iznimki.

(Smijeh)

No, danas živimo u
bitno drugačijem svijetu.

Osoba koja ima najveće šanse za vodstvo
nije fizički snažnija osoba;

to je osoba koja je kreativnija,
osoba koja je inteligentnija,

osoba koja je inovativnija,

a za te atribute ne postoje hormoni.

Muškarac ima jednake šanse
da bude inteligentan,

da bude kreativan,
da bude inovativan.

Evoluirali smo;

ali čini mi se
da nam ideje o rodu nisu evoluirale.

Prije nekoliko tjedana, ušla sam
u jedan od najboljih nigerijskih hotela.

Htjela sam osloviti hotel,
ali mislim da ipak ne bih trebala.

Zaštitar na ulazu me zaustavio
i postavljao mi neprijatna pitanja

jer je njegova automatska pretpostavka

bila da je nigerijka koja
sama dolazi u hotel - prostitutka.

Usput,

zašto se ti hoteli
fokusiraju na navodnu ponudu

umjesto na potražnju
za prostitutkama?

U Lagosu ne mogu sama ući
u mnoge "ugledne" barove i klubove.

Ne puštaju žene same unutra,

mora vas pratiti muškarac.

Svaki put kad uđem u nigerijski restoran
s muškarcem,

konobar pozdravi muškarca,
a mene ignorira.

Konobari su proizvod --

(Smijeh)

Sad su neke žene pomislile,
"Da! To i ja mislim!"

Konobari su proizvodi društva

koje ih je naučilo da su
muškarci važniji od žena.

Znam da konobari ne misle ništa zlo.

No, jedno je znati to intelektualno,
a sasvim drugo osjetiti to emocionalno.

Svaki put kad me ignoriraju
osjećam se nevidljivom.

Uzrujam se.

Želim im reći da sam i ja
jednako tako čovjek kao i muškarac,

da jednako tako zavrjeđujem priznanje.

To su sitnice,

ali ponekad sitnice najjače bole.

Nedavno sam napisala članak

o tome što to znači
biti mlada žena u Lagosu

i izdavači su mi rekli,

"Zvuči tako ljutito."

Naravno da je ljutito!

(Smijeh)

Ja jesam ljuta.

Rod onako kako funkcionira danas
je strašna nepravda.

Svi bismo trebali biti ljuti.

Ljutnja ima dugu povijest
povlačenja pozitivne promjene;

no, uz to što sam ljuta,
također sam puna nade.

Duboko vjerujem
u sposobnost ljudskih bića

da budu bolji.

Rod je važan svugdje u svijetu,

ali želim se fokusirati na Nigeriju

i na Afriku općenito,

jer to poznajem
i zato što mi je tamo srce.

Danas želim zamoliti

da počnemo sanjati
i planirati drugačiji svijet,

pošteniji svijet,

svijet sretnijih muškaraca i žena
koji su vjerniji sami sebi.

Evo kako početi:

moramo naše kćerke odgajati drugačije.

Moramo također i naše sinove
odgajati drugačije.

Ne činimo uslugu dječacima
s obzirom na to kako ih odgajamo;

gušimo ljudskost dječaka.

Imamo jako usku definiciju muževnosti

tako da ona postaje
čvrst mali kavez

u koji stavljamo dječake.

Učimo dječake da se boje straha.

Učimo dječake da se boje
slabosti, osjetljivosti.

Učimo ih da prikriju svoje pravo ja,

jer moraju biti,
kako kažu u Nigeriji, "čvrsti muškarci!"

U srednjoj školi, dječak i djevojčica,
oboje tinejdžeri,

oboje s istim džeparcem,
izašli bi

i onda bi se uvijek od dječaka
očekivalo da plati

kako bi dokazao svoju muževnost.

A ipak se pitamo zašto dječaci
češće kradu novac od svojih roditelja.

Što da su i dječaci i djevojčice odgajani

tako da ne povezuju muževnost s novcem?

Što da stav nije "dečko mora platiti"

nego "tko god ima više treba platiti?"

Naravno, zbog te povijesne prednosti,

uglavnom su muškarci ti
koji danas imaju više,

ali počnemo li djecu odgajati drugačije,

onda za pedeset ili sto godina

dječaci više neće biti pod pritiskom
da dokažu svoju muževnost.

No, daleko najgore što činimo muškima,

čineći da osjećaju da moraju biti čvrsti,

je to što im usađujemo jako krhki ego.

Što više muškarac osjeća
da mora biti "čvrst",

to mu je slabiji ego.

Zatim činimo još veću štetu djevojčicama,

jer ih odgajamo da služe tom krhkom egu.

Učimo djevojčice da se stisnu,
da se učine manjima,

kažemo djevojčicama,

"Možeš imati ambicije, ali ne previše."

(Smijeh)

"Moraš ciljati na to da budeš uspješna,
ali ne preuspješna,

inače ćeš biti prijetnja muškarcu."

Ako u vezi s muškarcem
si ti hranitelj,

moraš se praviti da nije tako,

pogotovo u javnosti,

inače ćeš ga uškopiti.

No, što ako preispitamo samu pretpostavku?

Zašto bi ženin uspjeh
trebao biti prijetnja muškarcu?

Što ako odlučimo
jednostavno se riješiti te riječi,

a mislim da nijednu englesku riječ
ne volim manje od "emaskulacije."

Jedan poznanik iz Nigerije
me jednom upitao

brinem li se
što će me se muškarci strašiti.

Nisam se uopće brinula.

Zapravo, nije mi ni palo na pamet
da se bojim

jer muškarac koji bi se plašio mene

nije nikako muškarac
za kakvog bi se ja zanimala.

(Smijeh)

(Pljesak)

No, ipak me ovo iznenadilo.

Zato što sam žensko,
očekuje se da težim braku;

očekuje se da
donosim životne odluke

uvijek imajući na umu
da je brak najvažniji.

Brak može biti dobra stvar;

može biti izvor veselja
i ljubavi i međusobne podrške.

Ali zašto učimo djevojčice
da teže braku,

a ne učimo dječake istu stvar?

Poznajem ženu koja je odlučila
prodati kuću

jer nije htjela zastrašiti muškarca
koji bi je mogao oženiti.

Poznajem neudanu ženu u Nigeriji koja,
kad ide na sastanke,

nosi vjenčani prsten

jer, kako tvrdi,

želi da je ostali sudionici "poštuju."

Poznajem žene na koje obitelj,
prijatelji i kolege

stavljaju toliki pritisak da se udaju

i tjeraju ih na grozne odluke.

Neudanu ženu u određenoj dobi

naše društvo uči da
na to gleda kao veliki osobni promašaj.

A za neoženjenog muškarca
određene dobi

mislimo samo da još nije odabrao.

(Smijeh)

Lako nam je reći,

"Ali žene jednostavno mogu odbiti sve to."

No, realnost je puno teža i kompleksnija.

Svi smo mi društvena bića.

Usađujemo si i oponašamo
ideje iz društva.

Čak i jezik koji koristimo

pričajući o braku
i vezama to ilustrira.

Jezik braka je često jezik vlasništva

prije nego jezik partnerstva.

Koristimo riječ "poštovanje"

čime mislimo na nešto što
žena pokazuje muškarcu

ali često ne ono
što muškarac pokazuje ženi.

I muškarci i žene u Nigeriji će reći --

to je izraz koji me jako nasmijava --

"Učinio ili učinila sam to
za mir u braku."

Kad muškarci to kažu,

obično se radi o nečemu što ionako
ne bi trebali činiti.

(Smijeh)

Ponekad to kažu svojim prijateljima,

to je nešto što im kažu
na ogorčen način,

znate, nešto što u konačnici
dokazuje koliko ste muževni,

koliko ste potrebni i voljeni.

"Žena mi je rekla da ne mogu
izaći u klub svaku večer

pa zbog mira u braku
idem samo vikendima."

(Smijeh)

No, kad žena kaže,
"Učinila sam to zbog mira u braku,"

obično govori o davanju otkaza na poslu,

odustajanju od sna,

od karijere.

Učimo žene da je u vezama

kompromis nešto što žene čine.

Učimo cure da gledaju
jedna na drugu kao suparnice

ne zbog posla ili postignuća,
što mislim da može biti pozitivno,

nego zbog pozornosti muškaraca.

Učimo cure da ne smiju biti seksualna bića

na način na koji su to dečki.

Ako imamo sinove, ne smeta nam
znati o sinovim curama.

Ali kćerkini dečki? Ne daj Bože.

(Smijeh)

Naravno, kad dođe vrijeme,

očekujemo od tih cura da dovedu
savršenog muškarca za supruga.

Nadziremo cure,
hvalimo njihovo djevičanstvo,

ali ne hvalimo dečke zbog djevičanstva,

i uvijek sam se pitala kako bi
to točno trebalo ići jer ...

(Smijeh)

(Pljesak)

Mislim, gubitak djevičanstva
je obično proces koji uključuje ...

Nedavno je mladu ženu silovala
grupa u sveučilištu u Nigeriji,

mislim da neki od vas znaju za to.

Odgovor mnogih nigerijaca,
muškaraca i žena,

bio je nešto slično ovome:

"Da, silovanje nije u redu.

Ali što je cura radila u sobi
sa četiri dečka?"

Zaboravimo li
na strašnu nehumanost tog odgovora,

ovi nigerijci su odgojeni
da smatraju žene vječno krivima,

i odgojeni su da očekuju
tako malo od muškaraca

da je ideja da su muškarci
kao divljaci bez kontrole

nekako prihvatljiva.

Učimo cure sramu.

"Skupi noge." "Pokrij se."

Činimo da osjećaju da su time
što su rođene kao žensko

već krive za nešto.

Tako, učimo cure da odrastu u žene

koje ne smiju imati potrebe.

Odrastu u žene
koje se utišavaju.

Odrastu u žene
koje ne smiju reći što zapravo misle

i odrastu --

a ovo je najgore
što smo učinili curama --

odrastu u žene
koje su od pretvaranja učinile umjetnost.

(Pljesak)

Poznajem ženu koja mrzi
kućanske poslove,

jednostavno to mrzi,

ali se pretvara da to voli,

jer su je naučili da bi postala
"dobar materijal za ženidbu"

mora biti --

"prosta i jednostavna."

A kad se udala,

nedugo poslije joj je muževa obitelj
počela prigovarati da se promijenila.

(Smijeh)

Zapravo, nije se promijenila,

samo joj je dosadilo pretvarati se.

Problem s rodom

je to što preporučuje
kakvi bismo trebali biti

umjesto da uočavamo kakvi jesmo.

Zamislite koliko bismo bili sretniji,

koliko bismo bili slobodniji
da smo vjerni sami sebi,

da ne nosimo teret rodnih očekivanja.

Dječaci i djevojčice su
nedvojbeno biološki različiti,

ali društvo pretjeruje u razlikama

i onda to postane samoispunjenje.

Uzmimo za primjer kuhanje.

Danas žene češće rade domaćinske poslove
nego muškarci,

kuhanje i čišćenje.

Zašto je to tako?

Je li to zato što se žene
rađaju s genom za kuhanje?

(Smijeh)

Ili zato što ih je društvo naučilo
da gledaju na kuhanje kao na svoju ulogu?

Zapravo, htjela sam reći da su žene
možda rođene s genom za kuhanje

dok se nisam sjetila da su većina
slavnih svjetskih kuhara,

kojima dajemo tu blještavu titulu "šefa,"

muškarci.

Znala sam se diviti svojoj baki

koja je bila briljantna žena,

i pitala sam se kakva bi bila

da je imala iste prilike
kao muškarci dok je odrastala.

Danas, mislim da žene imaju
puno više prilika

nego što su ih imale
za života moje bake

zbog promjena u politici i pravu,

što je sve vrlo bitno.

No, što je bitnije,
je naš stav, naši nazori,

što vjerujemo
i što cijenimo kod roda.

Što kad bi se kod odgoja djece

usredotočili na sposobnost
umjesto na rod?

Što kad bi se kod odgoja djece
usredotočili na interese umjesto na rod?

Poznajem obitelj koja ima
sina i kćer,

oboje su odlični u školi,

divna, krasna djeca.

Kad je dečko gladan,
roditelji kažu curi,

"Idi skuhaj Indomie tjesteninu
svome bratu."

(Smijeh)

Kćerka baš i ne voli kuhati
Indomie tjesteninu,

ali ona je cura pa to mora.

Što da su roditelji

od početka

učili i dečka i curu
da kuhaju Indomie?

Kuhanje je, usput,
vrlo korisna vještina za sve dečke.

Nisam nikad mislila da ima smisla
ostaviti tako važnu stvar,

sposobnost prehranjivanja samoga sebe

(Smijeh)

u rukama drugih.

(Pljesak)

Poznajem ženu koja ima istu diplomu
i isti posao kao i njen suprug.

Kad se vrate s posla,
ona radi većinu kućanskog posla,

što mislim da važi za mnoge brakove.

Ono što me se najviše dojmilo

je što kad god je njen suprug
promijenio bebinu pelenu,

ona bi mu rekla "hvala".

Što da je gledala na to kao da je
sasvim normalno i prirodno

da bi se, zapravo,
trebao brinuti za svoje dijete?

(Smijeh)

Pokušavam se odučiti
od mnogih lekcija o rodu

koje su mi usađene dok sam odrastala.

No, ponekad se još uvijek osjećam
ranjivom u odnosu na rodna očekivanja.

Prvi put kad sam podučavala
pisanje na fakultetu,

brinula sam se.

Nisam se brinula zbog onoga
što sam predavala

jer sam se dobro pripremila

i išla sam podučavati
ono što volim podučavati.

Umjesto toga, brinula sam se što obući.

Htjela sam da me shvate ozbiljno.

Znala sam da zato što sam žensko

automatski ću morati dokazati
svoju vrijednost.

Brinula sam se da ako
izgledam previše ženstveno

neće me shvatiti ozbiljno.

Zapravo sam htjela nanijeti
sjajilo za usne i obući suknju,

ali odlučila sam ipak to ne učiniti.

Umjesto toga, obukla sam jako ozbiljno,

jako muževno i jako ružno odijelo.

(Smijeh)

Jer, tužna je istina
što se tiče izgleda,

da su nam muškarci standard i norma.

Kad se muškarac sprema
za poslovni sastanak,

on se ne brine izgleda li premuževno

i ne pita se hoće li ga shvatiti ozbiljno.

Kad se žena sprema
za poslovni sastanak,

mora se brinuti
izgleda li preženstveno

i kakvu to poruku šalje
i hoće li je shvatiti ozbiljno.

Voljela bih da nisam obukla
to ružno odijelo.

Usput, zapravo sam ga
prognala iz svog ormara.

Da sam tad imala samopouzdanje
koje sad imam da budem svoja,

moji studenti bi imali
još više koristi od mojih predavanja,

jer bi mi bilo ugodnije

i bila bih ona prava, istinska ja.

Odlučila sam više se ne ispričavati
za svoju ženskost

i svoju ženstvenost.

(Pljesak)

Željela sam da me poštuju
u svoj svojoj ženskosti

jer to zaslužujem.

Nije lako pričati o rodu.

I muškarcima i ženama

spomenuti rod ponekad znači
naići na gotovo trenutni otpor.

Mogu zamisliti da neki ljudi
ovdje zapravo misle,

"Da čak i žene budu vjerne samima sebi?"

Neki muškarci ovdje možda misle,

"OK, to je sve zanimljivo,

ali ja ne razmišljam tako."

I to je dio problema.

To da mnogi muškarci ne razmišljaju
aktivno o rodu

niti primjećuju da je rod

dio rodnog pitanja.

Da mnogi muškarci kažu,
kao moj prijatelj Louis,

da je sad sve u redu.

I da mnogi muškarci ne čine ništa
da to promijene.

Ako ste muškarac
i ušetate u restoran sa ženom,

a konobar pozdravi samo vas,

padne li vam na pamet da pitate konobara

"Zašto niste nju pozdravili?"

Jer rod može biti --

(Smijeh)

Zapravo, možda smo zašli
u dužu verziju ovog govora.

Kako razgovor o rodu
može biti jako neugodan,

postoje jednostavni načini
da ga se zaključi.

Neki će spomenuti
evolucijsku biologiju i majmune,

kako se, znate,
majmunice klanjaju majmunima

i tome slično.

Ali, bit je u tome da mi nismo majmuni.

(Smijeh)

(Pljesak)

Majmuni također žive na stablima
i za doručak jedu crve,

a mi ne.

Neki će reći,
"Pa, jadni muškarci - i njima je teško."

I to je točno.

No, to nije ono o čemu --

(Smijeh)

To nije ono o čemu se ovdje radi.

Rod i klasa
su različiti oblici opresije.

Zapravo sam dosta naučila
o sustavima opresije

i o tome kako mogu biti slijepi
jedan prema drugome

pričajući sa crncima.

Jednom sam pričala
sa crncem o rodu

i rekao mi je,

"Zašto moraš reći
'moje iskustvo kao žena'?

Zašto ne bi bilo

"tvoje iskustvo kao ljudsko biće'?"

To je isti muškarac

koji bi često pričao
o svojem iskustvu kao crnca.

Rod je bitan.

Muškarci i žene
različito doživljavaju svijet.

Rod oslikava način na koji
doživljavamo svijet.

Ali, možemo to promijeniti.

Neki će reći,

"Ali, žene imaju stvarnu moć,

moć pozadine."

Za vas koji niste iz Nigerije,
moć pozadine je izraz

koji znači nešto kao
ženino korištenje seksualnosti

radi koristi od muškaraca.

Moć pozadine uopće nije moć.

Moć pozadine znači da žena

jednostavno ima dobar način da,
s vremena na vrijeme --

iskoristi moći nekog drugog.

Zatim se, naravno, moramo zapitati

što se događa kad
je taj netko drugi loše volje

ili bolestan

ili impotentan.

(Smijeh)

Neki će reći da je to naša kultura
da žena bude podređena muškarcu.

Ali, kultura se stalno mijenja.

Imam predivne nećakinje blizanke
kojima je petnaest i žive u Lagosu.

Da su se rodile prije sto godina

odveli bi ih i ubili.

Jer je to bila naša kultura,
kultura je bila ubijati blizance.

Pa, koji je smisao kulture?

Mislim, postoji dekorativno,

ples ...

ali, isto tako, kultura je
očuvanje i kontinuitet naroda.

U mojoj obitelji,

ja sam ono dijete koje se najviše zanima
za priču o tome tko smo,

u našim tradicijama,

u znanju o drevnim zemljama.

Moju braću to ne zanima kao mene.

Ali, ja ne mogu sudjelovati,

ne mogu ići na umunna sastanke,

nemam pravo glasa.

Zato što sam žensko.

Kultura ne čini ljude,

ljudi čine kulturu.

Pa, ako je istina --

(Pljesak)

Ako je istina --

da puna ljudskost žena nije naša kultura,

tada moramo učiniti da to postane.

Često mislim na svog dragog prijatelja,
Okolomu Maduewesija.

Neka on i svi ostali
koji su poginuli u toj nesreći u Sosolisou

nastave počivati u miru.

Mi koji smo ga voljeli
uvijek ćemo ga se sjećati.

I imao je pravo onoga dana
kad me prozvao feministkinjom.

Ja jesam feministkinja.

I kad sam potražila tu riječ
u rječniku toga dana,

pisalo je ovo:

Feminist: osoba koja vjeruje
u društvenu, političku

i ekonomsku jednakost među spolovima."

Moja prabaka je,
prema pričama koje sam čula,

bila feminist.

Pobjegla je iz kuće muškarca
za kojeg se nije htjela udati

i udala se za muškarca
po svojem izboru.

Odbila je, protestirala je,
progovorila je

kad god je smatrala da joj se
uskraćuje pristup, zemljište i slično.

Moja prabaka
nije poznavala tu riječ "feminist,"

ali to ne znači da ona to nije bila.

Više nas bi trebalo
povratiti tu riječ.

Moja vlastita definicija feminista je:

"Feminist je muškarac ili žena

koji ili koja kaže --

(Smijeh)

(Pljesak)

Feminist je muškarac ili žena
koji ili koja kaže

"Da, postoji problem s rodom
kakav je danas

i moramo ga popraviti.

Moramo činiti bolje."

Najbolji feminist kojeg poznajem

je moj brat Kene.

On je također drag,
zgodan, divan muškarac

i jako je muževan.

Hvala.

(Pljesak)