JP Rangaswami: Informacije su hrana

Kako konzumiramo podatke? Na TED@SXSWi, tehnolog JP Rangaswami promišlja o našem odnosu informacijama i daje iznenađujuć i pronicljiv uvid: tretiramo ih kao hranu.

Volim hranu.

Volim i informacije.

Moja djeca obično mi kažu

da je jedna od te dvije strasti malo očitija od druge.

(Smijeh)

Ali ono što želim učiniti u sljedećih osam minuta

jest provesti vas kroz načine na koje su se te strasti razvile,

trenutak u mom životu kada su se te dvije strasti sjedinile,

put učenja koji se odvijao od tog trena.

A jedna ideja s kojom želim da odete danas

jest što bi se drugačije odvijalo u vašem životu

kada biste na informacije gledali kao što gledate na hranu?

Rodio sam se u Calcutti --

u obitelji u kojoj su moj otac i njegov otac prije njega

bili novinari,

i pisali su časopise na engleskom jeziku.

To je bio obiteljski posao.

Kao posljedica toga,

odrastao sam s knjigama svuda po kući.

I stvarno mislim svuda po kući.

To je zapravo trgovina u Calcutti,

ali to je mjesto gdje volimo svoje knjige.

U biti, imam ih 38.000 sada,

a nigdje na vidiku Kindle-a.

Ali odrastajući kao dijete s knjigama posvuda okolo,

s ljudima s kojima sam mogao razgovarati o tim knjigama,

to baš i nije bila pomalo naučena stvar.

Do svoje 18. godine, imao sam duboku strast prema knjigama.

Nije to bila jedina strast koju sam imao.

Bio sam južni Indijac

odrastao u Bengalu.

Postoje dvije stvari kod Bengala:

oni vole svoja ukusna jela

i vole svoje slatkiše.

Do kada sam odrastao,

ponavljam, imao sam dobro razvijenu strast prema hrani.

Odrastao sam u kasnim 60-ima i ranim 70-ima,

i postojao je niz strasti koje su me također zanimale,

ali ove dvije su bile one koje su me razlikovale od drugih.

(Smijeh)

A život je bio lijep, fin.

Sve je bilo u redu,

dok nisam navršio nekih 26 godina

i pogledao film "Kratki spoj".

O, neki od vas su ga gledali.

I navodno da se upravo snima remake

koji će izaći sljedeće godine.

To je priča o pokusnom robotu

kojeg je ubila struja i pronašao je život.

I kako je trčala, ta stvar je govorila: "Dajte mi input. Dajte mi input."

I odjednom sam shvatio da su za robota

informacije i hrana

bile ista stvar.

Energija mu je dolazila u nekoj formi ili obliku,

podaci su mu dolazili u nekoj formi ili obliku.

I počeo sam razmišljati,

pitao sam se kako bi bilo

kada bih počeo zamišljati sebe

kao da su mi energija i informacije dvije stvari koje su input --

kao da su hrana i informacija slične u nekoj formi ili obliku.

Tada sam počeo istraživati, a to je bilo 25-ogodišnje putovanje,

i počeo otkrivati

da ljudska bića kao primati

imaju mnogo manje želuce

nego što bi trebali biti za našu tjelesnu masu

i mnogo veće mozgove.

I kako sam to još više istraživao,

došao sam do točke gdje sam otkrio nešto

što se zove hipoteza skupog tkiva.

Prema toj hipotezi, za određenu tjelesnu masu primata

brzina metabolizma je statična.

Ono što se mijenjalo je ravnoteža raspoloživih tkiva.

A dva od najskupljih tkiva u našim ljudskim tijelima

su živčana tkiva i tkiva probavnog sustava.

Dogodilo se da su ljudi postavili hipotezu

koja je naoko davala odlične rezultate do negdje 1995.

To je gospođa koja se zove Leslie Aiello.

A rad je predlagao da mijenjamo jedno za drugo.

Ako ste željeli da vaš mozak za određenu tjelesnu masu bude velik,

morali ste živjeti sa slabijim apetitom.

To me onda zbilja razljutilo

i rekao sam: "Dobro, to dvoje je povezano."

Pa sam razmotrio uzgoj informacija kao da su one hrana

i rekao: Mi smo bili lovci-sakupljači informacija.

Napredovali smo od toga i postali poljoprivrednici i uzgajivači informacija.

Objašnjava li to uistinu ono što vidimo

kod borbi oko intelektualnog vlasništva danas?

Zato što su ti ljudi koji su u početku bili lovci-sakupljači

htjeli biti slobodni, tumarati i skupljati informacije kako su htjeli,

a oni koji su se bavili uzgojem informacija

htjeli su sagraditi ograde oko njih,

stvoriti vlasništvo i bogatstvo i strukturu i naseobinu.

Dakle, uvijek će postojati napetost unutar toga.

I sve što sam vidio u uzgoju

govorilo je da postoje ogromne borbe među foodie-ima

između uzgajivača i lovaca-sakupljača.

I to se događa ovdje.

Kada sam došao do pripreme, ta ista stvar je bila točna,

osim što su postojale dvije škole.

Jedna grupa ljudi tvrdila je da se informacije mogu destilirati,

da možemo izlučiti vrijednost, odvojiti je i servirati je,

dok se druga grupa suprotstavila tome

i rekla: "Ne, ne. Možete je obraditi vrenjem."

Sve stavite skupa i izgnječite

i vrijednost na taj način izbije na površinu.

Isto je opet točno s informacijama.

Ali konzumiranje je dio kod kojeg se moglo uživati.

Zato što sam onda počeo uviđati

kako postoji mnogo različitih načina na koje bi ljudi to konzumirali.

Kupili bi ih u trgovini kao sirove sastojke.

Hoćete li ih skuhati? Hoćete li naručiti dostavu?

Hoćete li otići u restoran?

Svaki put kada bih razmislio, sve bi vrijedilo i za informacije.

Usporedbe su postajale lude --

informacije imaju rok trajanja,

ljudi su zloupotrebljavali informacije koje nisu bilo ispravno datirane

i zbilja su mogli utjecati na burzu,

na korporacijske vrijednosti, itd.

I tada sam se već navukao na sve to.

I to je bilo 23 godine nakon što je taj proces započeo.

I počeo sam razmišljati o sebi

kao kada se počnu ispreplitati činjenice i fikcija,

doku-drame, pseudodokumentarci, kako god ih zovete.

Hoćemo li dostići stupanj

gdje informacija ima postotak činjenice s kojom je povezana?

Počet ćemo etiketirati informacije prema postotku činjenice?

Zar ćemo početi gledati na ono što se događa

kada se vaš izvor informacije ugasi, kao glad?

To me dovodi do posljednjeg dijela.

Clay Shirky jednom je rekao da ne postoji preoterećenje informacijama,

postoji samo neuspjeh u filtriranju.

Kažem vam da informacije,

ako se promatraju s gledišta hrane,

nikada nisu problem proizvodnje; nikad ne govorimo o preopterećenju hranom.

U osnovi je to problem konzumacije.

I moramo početi razmišljati

o načinu na koji stvaramo način prehrane za sebe, vježbamo unutar sebe,

moramo imati sposobnosti da bismo se mogli nositi s informacijama,

imati oznake da bismo to mogli učiniti odgovorno.

U biti, kada sam odgledao "Supersize Me", počeo sam razmišljati o tome

što bi se dogodilo

kada bi pojedinac 31 dan neprekidno gledao Fox-ove Vijesti?

(Smijeh)

Bi li bilo vremena da se s time radi?

Pa tako počnete stvarno shvaćati

da možete imati bolesti, toksine, potrebu da uravnotežite svoj način prehrane,

i jednom kad počnete gledati, i od tog trena na dalje,

sve što sam radio vezano uz konzumaciju informacija,

proizvodnju informacija, pripremu informacija,

sve sam to promatrao s gledišta hrane.

To vjerojatno nije pomoglo mojoj liniji

zato što volim prakticirati na obje strane.

Ali volio bih da odete upravo s ovim pitanjem:

Kada biste počeli razmišljati o informacijama koje konzumirate

na način na koji razmišljate o hrani,

što biste učinili drugačije?

Puno vam hvala na vašem vremenu.

(Pljesak)