Mae Jemison o zajedničkom poučavanju umjetnosti i znanosti

Mae Jemison je astronautica, liječnica, skupljačica umjetnina, plesačica... Opisujući zgode iz svog vlastitog školovanja i vremena provedenog u svemiru, ona poziva profesore da poučavaju umjetnost i znanost zajedno, intuiciju i logiku u jednom, kako bi stvorili hrabre mislioce.

Danas želim govoriti

o nekim stvarima

od kojih pomalo osjećam

egzistencijalnu tjeskobu, kada ne mogu naći bolju riječ,

tijekom poslijednjih nekoliko godina,

i ova tri citata

govore o čemu se radi.

"Kad je Bog stvorio grimiznu boju,

Bog se samo pravio važan." Alice Walker

je to napisala u "Boji purpura", a

Zora Neale Hurston je napisala u

"Tragovima prašine na cesti":

"Istraživanje je formalizirana znatiželja.

To je opipavanje i zabadanje nosa sa svrhom."

I na kraju,

kad pomislim o skoroj budućnosti,

znate, mi imamo stav,

što će biti, bit će. Zar ne?

To je u skladu s izrekom Češirske mačke,

"Ako ti nije stalo

kuda ćeš stići,

nije ni važno kojim putem ideš."

No, ja mislim da je važno

kojim putem idemo, koju cestu biramo

jer kad razmišljam o dizajnu

u bliskoj budućnosti, što mislim

da su važna pitanja, ono što je

doista bitno je da moramo

oživjeti umjetnosti i znanosti

upravo sada u 2002.

(Pljesak)

Ako opisujemo blisku budućnost

kao 10, 20, 15 godina od sada,

to znači da je ono što činimo danas

kritično

jer u godini 2015.,

i 2020., 2025., svijet

u kojem će se graditi naše društvo,

osnovna znanja i apstraktne ideje,

otkrića do kojih dolazimo danas,

poput ovih divnih stvari o kojima

slušamo ovdje na TED konferenciji

što uzimamo zdravo za gotovo sada,

to su bila znanja

i ideje koje su se javile

u 50-tima, 60-tima i 70-tima.

To je ono što mi koristimo danas,

bilo da je to Internet,

genetičko inženjerstvo, laser skeneri,

rakete s navođenjem, optička vlakna, televizija

visoke rezolucije, senzori, prikupljanje podataka

iz svemira i divne fotografije

koje gledamo u

3D prikazu, TV programima poput Trackera,

i Enterprisea, CDi za "prženje",

ravni ekrani, balet Suite Otis Alvin Ailey-a,

ili pjesma Sarah Jones "Tvoja revolucija neće biti

između ovih bedara", koja je,

inače, zabranjena od strane FCC-a (Federalni odbor za komunikaciju),

ili ska, sve te stvari,

neupitno, gotovo bez iznimke,

zapravo su osnovane na idejama

apstrakciji i kreativnosti

iz prijašnjih godina,

tako da se moramo pitati,

kako mi sada doprinosimo tom nasljeđu?

I kad razmišljam o tome,

zaista sam zabrinuta. Da budem iskrena,

brine me. Skeptična sam

da bilo što zapravo radimo.

Na neki način, mi ne uspijevamo utjecati

na budućnost. Mi smo namjerno,

svjesno, obični mlitavci.

Zaostajemo.

Frantz Fanon, psihijatar

s Martiniquea, rekao je: "Svaka generacija mora,

iz relativne nebitnosti,

otkriti svoju misiju, te je ispuniti ili je izdati."

Što je naša misija? Što mi

moramo učiniti? Ja mislim kako je naša misija

pomiriti, ponovno povezati

znanost i umjetnosti, jer upravo sada

postoji raskol

u popularnoj kulturi. Znate,

ljudi misle kako su znanost

i umjetnosti dvije odvojene stvari.

Razmišljamo o njima kao odvojenim

i različitim stvarima, a ta ideja

je vjerojatno uvedena prije nekoliko stoljeća,

no sad postaje kritično,

jer svakodnevno donosimo odluke

o našem društvu,

jer ako nastavimo razmišljati kako su umjetnosti

odvojene od znanosti,

i da je simpatično reći,

"Ja uopće ne razumijem ovu stranu,

ništa ne razumijem o ovoj drugoj strani",

onda ćemo imati problema.

Znam da nitko ovdje na TED-u

tako ne razmišlja. Svi mi već znamo

da su one povezane, no reći ću vam

kako neki ljudi

u vanjskom svijetu, vjerovali ili ne,

oni misle da je zgodno kad kažu

"Znate, znanstvenici i znanost

nisu kreativni. Možda su znanstvenici genijalni,

ali nisu kreativni.

I onda imamo tendenciju,

da savjetnici za karijeru i razni ljudi kažu stvari poput

"Umjetnici nisu analitičari.

Možda su genijalni,

ali nemaju analitičke vještine."

I kad te ideje stoje u pozadini našeg školstva,

i načina na koji razmišljamo o svijetu,

onda imamo problem, jer

onda sve unazađujemo.

Ako prihvatimo tu dvojnost,

iskreno ili ne,

mi je pokušavamo smjestiti u naš svijet,

i nastojimo izgraditi temelje

za svijet, mi upropaštavamo budućnost,

jer, tko želi biti nekreativan?

Tko želi biti nelogičan?

Postoje talenti koji će pobjeći iz bilo kojeg od ova dva područja

ako su prisiljeni izabrati samo jedno.

Privući će ih nešto

gdje mogu reći, "Mogu biti i kreativan

i logičan u isto vrijeme."

Ja sam odrasla u 60-tima i priznajem,

zapravo, moje djetinjstvo je bilo u 60-tima,

htjela sam biti hipi i

uvijek sam bila nesretna što nisam zapravo

bila dovoljno stara da budem hipi.

I znam da ovdje ima ljudi,

mlađe generacije koji žele biti hipiji,

ali ljudi pričaju o 60-tima

i o anarhiji koja je vladala,

ali kad ja razmišljam o 60-ima,

ono čega se sjećam je

nada u budućnost.

Mislili smo kako svi mogu sudjelovati u tome.

Bilo je divnih, nevjerojatnih ideja

koje su kružile,

i toliko toga što je danas cool ili zanimljivo,

zapravo se zasniva na tim konceptima,

bilo da se radi o ljudima

koji primaju naredbe na Star Treku

ili opet to

trodimenzionalno tkanje i

faksovi o kojima sam čitala

kako vrijeme tehnologije

i inženjerstva tek počinje.

No 60-te su mi ostavile problem.

Uvijek sam mislila

kako ću putovati u svemir,

ali voljela sam i umjetnost i znanost.

Kada sam odrastala

kao djevojčica i adolesentica,

voljela sam dizajnirati i izrađivati odijeću za pse,

i htjela sam biti modni dizajner.

Proučavala sam likovnu umjetnost i keramiku. Voljela sam ples.

Lola Falana. Alvin Ailey. Jerome Robbins.

I vjerno sam pratila programe

Gemini i Apollo.

Izrađivala sam znanstvene projekte i imala

puno knjiga iz astronomije. Učila sam diferencijalni račun i filozofiju.

Pitala sam se o beskonačnosti

i teoriji velikog praska.

I kad sam otišla na Stanford,

na mojoj zadnjoj godini,

na smjeru kemijskog inženjerstva, pola ljudi

mislilo je kako studiram političke znanosti i

ples, što je bilo

dijelom istina jer sam bila predsjednik Unije crnih studenata

i studirala sam neke druge stvari,

i u zadnjem semestru žonglirala sam

procese separacije u kemijskom inženjerstvu,

predavanja iz logike, nuklearnu magnetsku rezonanciju,

i također sam producirala

i koreografirala plesnu predstavu,

i radila na osvjetljenju pozornice

i dizajn, i pokušavala sam odlučiti

da li da odem u New York

i pokušam postati profesionalna plesačica,

ili da studiram medicinu?

E sada, moja majka mi je pomogla

da odlučim. (Smijeh)

No kada sam otišla u svemir,

nosila sam nekoliko stvari sa mnom.

Nosila sam poster

Alvin Aileya, već vam je sigurno jasno do sada

da volim tu plesnu trupu.

Alvin Ailey poster od Judith Jamison

kako izvodi balet "Cry", posvećen

svim ženama crne boje kože. Kip Bundu,

od Ženskog društva

u Sierra Leone, i potvrdu

za učenike javnih škola u Chicagu

da rade na poboljšanju znanja znanosti i matematike,

i ljudi su me pitali,

"Zašto si baš to uzela sa sobom?"

I morala sam reći,

"Zato što to predstavlja ljudsku kreativnost,

kreativnost koja nam je omogućila

da zamislimo i izgradimo

svemirski brod, koja dolazi iz

istog izvora mašte

i analize koja je bila potrebna da se izrezbari Bundu kip,

ili genijanost da se osmisli,

koreografira i postavi na pozornicu balet "Cry".

Svaki od njih je različita

manifestacija, inkarnacija kreativnosti,

utjelovljenja ljudske kreativnosti,

i to moramo pomiriti u svojim glavama

kako te stvari idu zajedno.

Razlika između umjetnosti i znanosti

nije razlika između analitičkog i intuitivnog, zar ne?

Za 'E=mc 2'

bila je prvo potrebna intuicija,

a analiza se napravila nakon toga.

Einstein je, zapravo, rekao: "Najljepše

što možemo doživjeti je nešto što je misteriozno.

To je izvor sve prave umjetnosti i znanosti."

U plesu je potrebno izraziti i željeti

izraziti radost življenja, no

prije toga morate smisliti kojim

točno pokretom to želim pokazati

da se ispravno shvati?

Razlika između umjetnosti i znanosti

također nije konstruktivno nasuprot

dekonstruktivnog, zar ne? Mnogo ljudi

misli kako su dekonstruktivne.

Rastavljanje na sastavne dijelove.

Da, subatomska fizika

je doista dekonstruktivna. Atomi se

doslovce rastavljaju kako bi se razumjelo

od čega su sastavljeni. Ali skulptura,

koliko sam razumjela od velikih kipara,

također je dekonstruktivna, jer vidite konačni rezultat

i uklanjate ono što ne treba

tamo biti.

Biotehnologija je konstruktivna.

Orkestralni aranžman je konstruktivan.

Mi zapravo koristimo konstruktivne i

dekonstruktivne tehnike svuda.

Razlika između znanosti

i umjetnosti nije da su one

različite strane jednog novčića,

ili različiti dijelovi

istog kontinuuma, već

su manifestacije jedne te iste stvari.

Različita kvantna stanja atoma?

Ili ako želim biti bliža 21. stoljeću

mogla bih reći kako su to različite harmonijske

rezonance superstrune.

Ali ostavimo to sada. (Smijeh)

One dolaze iz istog izvora.

Umjetnosti i znanosti su utjelovljenja

ljudske kreativnosti. To je naš pokušaj

da kao ljudi pokušamo razumjeti

Svemir, svijet oko nas.

To je naš pokušaj da izvršimo utjecaj,

na Svemir unutar nas

i izvan nas.

Znanosti, za mene, manifestacije su

našeg pokušaja da izrazimo

ili podijelimo svoje razumijevanje,

svoje iskustvo, da utječemo na Svemir

izvan nas.

On ne ovisi o nama kao pojedincima.

To je Svemir s kojim svi imaju

isto iskustvo, dok umjetnosti manifestiraju

našu želju, naš pokušaj da podijelimo

ili utječemo na druge preko iskustava

koja su jedinstvena za nas kao pojedince.

Dozvolite da to ponovim na drugi način:

znanost pruža razumijevanje

univerzalnog iskustva, a

umjetnost pruža univerzalno razumijevanje

osobnog iskustva.

Tako moramo razmišljati,

da je to sve dio nas,

dio kontinuuma.

Nisu to samo alati, ne samo

znanosti, znate, matematika

i numerički podaci i statistika,

jer smo čuli, i na ovoj

pozornici, ljude koji govore

kako glazba ima matematičku komponentu. Zar ne?

Umjetnosti ne upotrebljavaju samo glinu,

svjetlo i zvuk i pokret.

One upotrebljavaju i analizu.

No ljudi bi mogli reći, hej,

meni se ipak sviđa podjela intuitivnog nasuprot

analitičkom, jer svi žele razmišljati na način

desni mozak - lijevi mozak. Zar ne?

Sve nas je netko u nekom trenu optužio

da nama dominira desni ili lijevi mozak,

ovisno o tome

tko je osoba s kojom se nismo mogli složiti. (Smijeh)

Kad ljudi kažu intuitivno,

to bi trebalo značiti kako ste u dodiru s prirodom,

sa samima sobom i odnosima s ljudima.

Analitičko: upotrebljavate svoj um,

i reći ću vam malu tajnu. Svi vi

to zapravo znate, ali ponekad ljudi

upotrebljavaju ideju analize, stvari koje su

izvan nas samih, kao nešto

što ćemo uzdignuti kao istinito,

kao najvažnije, znanost, zar ne?

A s druge strane imate umjetnike, i svi vi

znate da je i to istina,

oni će govoriti na određen način o znanstvenicima,

da su prekonkretni,

odvojeni od svijeta.

Imali smo i to ovdje na pozornici,

nemojte se praviti

da ne znate o čemu pričam. (Smijeh)

Bilo je ljudi koji su govorili o tome kako je Zemlja ravna

i aranžere cvijeća,

tako da je tu cijela ta dvojnost

koju nosimo sa sobom, iako znamo da ne bi trebali.

I ljudi govore da moramo izabrati jedno ili drugo.

Ali bilo bi glupo izabrati

bilo koje, zar ne?

Intuitivno nasuprot analitičkom?

To je glup izbor. Glup je,

isto kao da birate između

realističnog ili idealističnog.

U životu nam je potrebno oboje.

Zašto to ljudi rade? Citirat ću

molekularnog biologa, Sydney Brennera,

koji ima 70 godina i smije to reći. Kaže:

"Bitno je vidjeti razliku

između čestitosti i impotencije."

E sad... (Smijeh)

Htjela bih s vama podijeliti

jednu jednadžbu, ok?

Kako se razumijevanje znanosti

i umjetnosti

i što se to događa sa stvarima

o kojima pričamo ovdje

na konferenciji o dizajnu, i ovo je

do čega sam došla, razumijevanje

i naši resursi i naša volja

uzrokuju određene ishode.

Naše razumijevanje je naša znanost, naše umjetnosti,

naša religija, kako vidimo Svemir

oko nas, naši resursi, naš novac,

naš rad, naši minerali, stvari

tamo u svijetu s kojim

moramo raditi.

Ali još važnije, tu je naša volja.

Naša vizija, naše ambicije za

budućnost, naše nade, naši snovi,

naše bitke i naši strahovi.

Naši uspjesi i neuspjesi utječu

na to što ćemo sa svime time, i za mene,

dizajn i inženjerstvo, obrti i

profesionalni rad, sve su to stvari koje utječu

na ishod,

a to je naša ljudska kvaliteta života.

Gdje želimo vidjeti svijet?

I pogodite što?

Bez obzira kako na to gledamo,

bilo da vidimo umjetnosti i znanosti kao odvojene

ili različite, obje strane

sada imaju problem.

Radila sam na projektu 'S.E.E.ing the Future' ('Vidjeti budućnost')

Znanost, inženjerstvo i edukacija, i

radilo se na tome da vidimo

koji bi bio najuspješniji način da se potroši državni novac.

Doveli smo dosta znanstvenika u svim

stadijima karijere. Došli su na Dartmouth

koledž, gdje sam predavala, i razgovarali su

s teolozima i financijerima,

koja su glavna pitanja u javnom

financiranju za znanost i inženjerstvo.

Što je najvažnije?

Neke ideje koje su se pojavile

pokazuju važne paralele

s umjetnostima. Prva stvar koju su rekli je

da su okolnosti u kojima smo sad

u znanosti i inženjerstvu koje su

od nas napravile svjetsku silu

različite su od onih u 40-ima, 50-ima, 60-ima

i 70-ima kad smo

postali svjetska sila, jer se sad više

ne natječemo s fašizmom,

s komunizmom sovjetskog stila,

a to natjecanje nije bilo samo vojno,

ono je bilo i društveno

i političko,

ono nam je omogućilo da gledamo u Svemir

kao jedan od načina da dokažemo

kako je naš društveni sustav bolji.

Druga stvar o kojoj su govorili je

da infrastruktura koja podupire znanost

postaje zastarjela. Ako pogledamo

sveučilišta i koledže, javne koledže

male i srednje veličine u cijeloj zemlji,

njihovi laboratoriji postaju zastarjeli,

a tamo mi obrazujemo većinu

znanstvenih radnika i istraživača,

i učitelja,

i da mediji ne podupiru

širenje ništa više nego

običnih i praznih informacija.

Tu je pseudoznanost,

autopsija vanzemaljaca, kuće duhova,

ili katastrofe. To je sve što vidimo.

A to nisu informacije

koje nam trebaju za svakodnevni život

i da bismo shvatili kako sudjelovati

u ovoj demokraciji i što se događa.

Također su rekli kako je došlo do promjene

u mentalitetu korporacija. Dok je

državni novac uvijek bio tu za

bazična istraživanja i istraživanja u inženjerstvu,

računalo se i na poduzeća da rade

nešto bazičnog istraživanja, no sada se dogodilo

da poduzeća ulažu više u

kratkoročni razvoj proizvoda

nego u bazična istraživanja

u znanosti i inženjerstvu.

A školstvo ne drži korak.

U osnovnim i srednjim školama, laboratoriji se

manje koriste. Ljudi misle da ako stavimo računalo

u sobu da će ono zamijeniti

miješanje kiselina,

uzgajanje krumpira.

A državna ulaganja se smanjuju

i govore,

neka poduzeća preuzmu,

a to nije dobro. Državne agencije

bi u najmanju ruku trebale prepoznati

financijske dobrobiti istraživanja u znanosti

i inženjerstvu. Moramo shvatiti

kako imamo odgovornosti

kao globalni građani ovog svijeta.

Moramo pogledati edukaciju

ljudi. Moramo izgraditi naše resurse danas

i osigurati da ljudi

razumiju njihovu važnost,

moramo dati podršku

važnosti znanosti,

i to ne znači da treba izabrati samo jednu stvar

koja će se financirati,

jer onda znamo koji će biti ishod,

nego da podržavamo vitalnost i

intelektualnu znatiželju,

i ako razmislimo o tim paralelama

u umjetnosti, natjecanje

s Bolshoi baletom potaknulo je

Joffrey i New York City balet

da postanu bolji.

Muzeji, kazališta,

kina po cijeloj zemlji

nestaju. Imamo sve više

televizijskih stanica ali sve manje za gledati,

sve više novca se troši

na preinake kako bi se stari televizijski programi

prenijeli u kina.

Imamo korporativno financiranje koje,

kad ga dobije neka skupina, kad

se donira za potporu umjetnosti, gotovo uvijek

se zahtijeva da njihov proizvod bude dio slike

koju umjetnik slika, i imamo stadione

kojima se iznova daju imena

različitih korporacija.

U Houstonu pokušavamo odlučiti

što ćemo s Enron stadionom.

(Smijeh) A umjetnost i edukacija

u školama nestaju,

a vlada ne podupire

programe za unapređenje javnog školstva,

te zaista moramo zastati i razmisliti,

što to želimo učiniti

sa znanostima i umjetnostima?

Moramo ih oživjeti.

Moramo obratiti pažnju na njih.

Reći ću vam na brzinu što ja radim.

(Pljesak)

Reći ću vam što sam radila

pomalo, otkad osjećam tu potrebu

da povežem neke od ideja

s kojima sam se susrela tijekom vremena.

Jedna od stvari koje sam shvatila je

kako postoji potreba da se ispravi

dvojnost između uma i tijela.

Majka mi je uvijek govorila,

moraš obratiti pažnju, znati

što se događa i u tvom umu i tijelu,

i kao plesačica imala sam veliku

vjeru u svoju sposobnost da razumijem svoje tijelo

isto kao što sam znala osjećati boje.

Onda sam otišla studirati medicinu,

i trebala sam prihvatiti ono

što medicina kaže o tijelu.

Znate, postavili bi pitanja pacijentu

i neki ljudi bi vam rekli,

"Ne, ne, ne slušaj

što ti pacijent govori." Mi znamo kako pacijenti

razumiju svoja tijela bolje,

ali u zadnje vrijeme ih pokušavamo

razuvjeriti od te ideje. No moramo uskladiti

znanje pacijenta o svom tijelu

i liječnička mjerenja.

Netko je govorio o

mjerenju emocija i izradi uređaja

koji bi to radili,

da ne bismo djelovali ludi. Zar ne?

Ne, mi ne trebamo mjeriti,

ne trebamo upotrebaljvati strojeve

koji mjere emocije bijesa i onda

rade nešto što će nas spriječiti u njihovoj manifestaciji.

Možda bi nam uređaji mogli pomoći

da prepoznamo te negativne emocije

i onda ih moramo znati kontrolirati

bez uređaja. Mi to čak moramo

biti u stanju prepoznati bez uređaja.

Jako me brine kako

potaknuti samosvijesnost

nas kao ljudi, kao bioloških organizama?

Michael Moschen je govorio kako poučavati i

naučiti osjećati s očima,

vidjeti s rukama.

Imamo razne mogućnosti

upotrebe naših osjetila i

to moramo iskoristiti.

To ja želim učiniti, pokušati koristiti

bioinstrumentaciju, stvari koje

pomažu našim osjetilima u tome što radimo,

i time se sada bavim

u organizaciji BioSentient Corporation.

Mislim da moram to promovirati,

jer ja sam poduzetnik, a poduzetnik je

netko tko radi što želi raditi

jer nije dovoljno siromašan

da mora naći pravi posao.

(Smijeh) Posao koji radim

s BioSentient korporacijom je pokušati

razumjeti kako mi integriramo sve te stvari?

Dozvolite da završim time da je

moj osobni problem dizajna budućnosti

vezan uz integraciju, uz razmišljanje o

tom intuitivnom i analitičkom.

Umjetnosti i znanosti nisu odvojene.

Lekcija iz fizike prije nego odete.

Srednjoškolska profesorica fizike je znala

držati loptu. Rekla bi kako ova lopta ima

potencijalnu energiju, ali ništa joj se neće

dogoditi, ne može obaviti nikakav rad

sve dok je ne ispustim i ona ne promijeni stanje.

Ja razmišljam o idejama kao potencijalnoj energiji.

One su divne, ali ništa

se neće dogoditi dok ne preuzmemo

rizik da ih ostvarimo.

Na ovoj konferenciji bilo je

puno divnih ideja.

Dijelimo mnogo stvari

s drugim ljudima, ali ništa se neće dogoditi

dok ne krenemo u akciju.

Moramo oživjeti umjetnosti i znanosti

današnjice, moramo preuzeti odgovornost

za budućnost. Ne možemo se skrivati

iza profita poduzeća,

ili floskula kako je to samo biznis, ili ja sam umjetnik

ili znanstvenik.

Evo kako procijeniti ono što radite.

Govorila sam u ravnoteži između

intuitivnog, analitičkog.

Fran Lebowitz, moja najdraža ciničarka,

rekla je kako su tri najvažnija pitanja

sad ću ja dodati "za dizajn",

jesu:

"Je li privlačno?"

To je intuitivno.

"Je li zabavno?" Analitičko.

"I zna li se gdje mu je mjesto?"

Ravnoteža. Hvala vam puno.

(Pljesak)