Naše zajedničko stanje -- svijest

Filozof John Searle prezentira proučavanje ljudske svijesti -- i sustavno pobija neke od čestih prigovora ozbiljnom proučavanju. Kako učimo sve više o procesima u mozgu koji uzrokuju svijest, prihvaćanje da je svijest biološki fenomen je važan prvi korak. I ne, kaže Searle, svijest nije ogromna kompjuterska simulacija. (Snimljeno u TEDxCERN.)

Govorit ću o svijesti.

Zašto o svijesti?

Pa, to je začudno zanemarena tema,

i u našoj znanstvenoj i
u našoj filozofskoj kulturi.

Zašto je to začudno?

Pa, to je najvažniji aspekt naših života

iz vrlo jednostavnog, logičkog razloga,

naime, nužni uvjet da bi išta

bilo važno u našim životima,
jest da smo svjesni.

Stalo vam je do znanosti,
glazbe, umjetnosti, čega god --

no to ne vrijedi ako ste zombi
ili ako ste u komi, zar ne?

Zato je svijest broj jedan.

Drugi je razlog to što,
kad se ljudi konačno počnu

zanimati za svijest,
kao što smatram da trebaju,

imaju tendenciju govoriti
najužasnije stvari.

I onda, čak i kad
ne govore najužasnije stvari

i kad zaista pokušavaju
ozbiljno istraživati,

pa, bilo je sporo. Progres je bio spor.

Kada me je ovo počelo zanimati,
mislio sam, pa,

to je jednostavan problem u biologiji.

Neka oni što bodu mozgove
počnu raditi i shvate kako

to radi u mozgu.

Tako sam otišao u UCSF i razgovarao sa

svim neurobiolozima ondje,

i pokazali su nestrpljenje,

kao što to znanstvenici često čine
kada im postavljate neugodna pitanja.

No, ono što me iznenadilo je,
jedan je čovjek ogorčeno rekao,

jako poznat neurobiolog,
rekao je, "Gledaj,

u mojoj disciplini u redu je
interesirati se za svijest,

no prvo moraš dobiti poziciju.
Prvo dobij poziciju."

Radio sam na ovome dugo vrijeme.

Mislim da bi sada i mogli dobiti poziciju

radeći na svijesti.

Ako je tako, onda je to
pravi korak unaprijed.

Zašto postoji taj čudan otpor

i čudno neprijateljstvo
prema svijesti?

Mislim da je to kombinacija dvije odlike

naše intelektualne kulture

koje vole misliti da su
suprotne jedna drugoj,

no u stvari dijele isti set pretpostavki.

Jedna odlika je tradicija
religioznog dualizma:

Svijest nije dio fizičkog svijeta.

Ona je dio duhovnog svijeta.

Pripada duši,

a duša nije dio fizičkog svijeta.

To je tradicija Boga, duše i besmrtnosti.

Postoji i druga tradicija koja misli da je

suprotna, no prihvaća
najgoru pretpostavku.

Ta tradicija misli da smo
tvrdi znanstveni materijalisti:

Svijest nije dio fizičkog svijeta.

Ili uopće ne postoji, ili je nešto drugo,

kompjuterski program ili
neka druga stvar,

ali u svakom slučaju nije dio znanosti.

I ulazio sam u raspravu
od koje me trbuh bolio.

Išla je ovako.

Znanost je objektivna,
svijest je subjektivna,

dakle, ne može postojati
znanost svijesti.

U redu, dakle, te blizanačke
tradicije nas paraliziraju.

Vrlo je teško izaći iz tih
blizanačkih tradicija.

I imam samo jednu pravu poruku
u ovom predavanju,

a to je, svijest je biološki fenomen

poput fotosinteze, probave, mitoze --

svih bioloških fenomena --
i jednom kad to prihvatite,

većina, iako ne svi, velikih problema

vezanih uz svijest, jednostavno nestane.

I razmotrit ću neke od njih.

U redu, obećao sam da
ću vam ispričati neke

od nečuvenih stvari izrečenih o svijesti.

Prva: Svijest ne postoji.

To je iluzija, poput zalazaka sunca.

Znanost je pokazala da su
zalasci sunca i duge iluzije.

Tako, svijest je iluzija.

Druga: Pa, možda postoji,
ali je zapravo nešto drugo.

To je kompjuterski program u mozgu.

Treća: Ne, jedina stvar koja
zapravo postoji je ponašanje.

Sramotno je koliko je
biheviorizam bio utjecajan,

no vratit ću se na to.

I četvrta: Možda svijest postoji,

no ne može učiniti
nikakvu razliku u svijetu.

Kako bi duhovnost mogla išta pomaknuti?

Kad god mi netko to kaže, pomislim,

želiš li vidjeti kako duhovnost
nešto pomiče?

Pogledaj, svjesno odlučim
podići svoju ruku,

i vražja stvar ide gore. (smijeh)

Štoviše, primijetite ovo:

ne kažemo, "pa, to je pomalo
kao vrijeme u Ženevi,

nekada ide gore, a nekada ne."

Ne, ide gore kad god ja želim da ide.

U redu, reći ću vam kako je to moguće.

Nisam vam još dao definiciju.

Ne možete to učiniti
ako ne date definiciju.

Ljudi uvijek kažu da je
svijest jako teško definirati.

Ja mislim da ju je lako definirati,

ako ne pokušate dati
znanstvenu definiciju.

Nismo spremni za znanstvenu definiciju,

no evo zdravorazumske definicije.

Svijest se sastoji od svih
tih stanja osjećanja

ili osjeta ili svjesnosti.

Počinje ujutro kad se
probudite iz sna bez snova,

i nastavlja se cijeli dan dok ne zaspete

ili umrete ili na drugi način
postanete nesvjesni.

Snovi su oblik svijesti
po ovoj definiciji.

To je zdravorazumska definicija.
To je naš cilj.

Ako ne govorite o tome,
ne govorite o svijesti.

Ali oni misle, "Ako je to to,
onda je to užasan problem.

Kako bi takva stvar mogla
postojati kao dio stvarnog svijeta?"

A ovo, ako ste ikada imali filozofiju

kao predmet, je poznato kao slavni
problem odnosa uma i tijela.

Mislim da ima jednostavno rješenje.
Obrazložit ću vam ga.

Evo ga: Sva naša svjesna stanja,
bez iznimke,

uzrokovana su neurobiološkim
procesima u mozgu na nižoj razini,

a ostvaruju se u mozgu

kao svojstva na višoj razini
ili svojstva sustava.

Otprilike je misteriozno
kao i tekuće stanje vode.

Tekuće stanje nije nešto dodatno što

H2O molekule proizvode.

To je stanje u kojem se sustav nalazi.

I kao što staklenka puna vode
može ići od tekućeg do krutog

ovisno o ponašanju molekula,

tako vaš mozak može ići
od stanja u kojem je nesvjestan

do stanja svjesnosti,

ovisno o ponašanju molekula.

Slavni problem odnosa duha i tijela
je toliko jednostavan.

Ali sad nailazimo na neka teža pitanja.

Specificirajmo točno svojstva svijesti,

tako da možemo odgovoriti
na ona četiri prigovora

koja sam uputio.

Prvo svojstvo jest da
je stvarna i ireducibilna.

Ne možete je se riješiti.

Razlika između stvarnosti i iluzije

je razlika između toga kako se stvari

nama čine i kakve zaista jesu.

Čini se kao da postoji --

kao francuski "arc-en-ciel" --

čini se kao da postoji luk na nebu,

ili se čini kao da sunce
zalazi iza planina.

To se nama čini,
ali to se zaista ne događa.

No to je distinkcija između

onoga kako se stvari
nama čine i kakve su zaista,

ne možete napraviti tu distinkciju
za samo postojanje svijesti,

zato što, kad se razmatra
samo postojanje svijesti,

ako se svjesno vama čini da ste svjesni,

onda ste svjesni.

Hoću reći, ako mi hrpa
stručnjaka priđe i kaže,

"Mi smo neurobiolozi i istražili smo vas,

Searle, i uvjereni smo da niste svjesni,

vi ste vrlo pametno konstruiran robot",

ne bih mislio, "pa, možda su oni u pravu".

Ne bih to ni na trenutak pomislio jer,
Descartes je

možda napravio puno pogrešaka,
no u ovome je bio u pravu.

Ne možete sumnjati u
postojanje vlastite svijesti.

U redu, to je prvo svojstvo svijesti.

Stvarna je i ireducibilna.

Ne možete je se riješiti tako što
pokažete da je iluzija

na način na koji to možete s
drugim standardnim iluzijama.

Sljedeće svojstvo je ono

koje nas je dugo mučilo,

a to je da sva naša svjesna stanja

imaju kvalitativan karakter.

Postoji nešto kako je to piti pivo

koje je različito od onog
kako je to obračunavati porez

ili slušati glazbu,
a ovaj kvalitativan osjećaj

automatski generira treće svojstvo,

naime, svjesna stanja su
po definiciji subjektivna

u smislu da postoje samo kao iskustvo

nekog ljudskog ili životinjskog subjekta,

nekog sebstva koje ih doživljava.

Možda ćemo moći izgraditi svjestan stroj.

Budući da ne znamo
kako to naši mozgovi rade,

još nismo u poziciji
izgraditi svjestan stroj.

U redu. Još jedno svojstvo svijesti

je da dolazi u
unificiranim poljima svijesti.

Tako da nemam samo
prizor ljudi ispred mene

i zvuk mog glasa i težinu mojih cipela,

nego se meni oni pojavljuju

kao dio jednog jedinstvenog
velikog svjesnog iskustva

koje se proteže unaprijed i unatrag.

To je ključ razumijevanja

ogromne moći svijesti.

I nismo bili u mogućnosti
postići to u robotu.

Razočaranje robotike dolazi zbog činjenice

da ne znamo kako
napraviti svjesnog robota,

pa tako nemamo stroj
koji je sposoban za takvo što.

U redu, sljedeće svojstvo svijesti,

nakon ovog veličanstvenog
unificiranog svjesnog iskustva,

je da uzročno utječe na naše ponašanje.

Dao sam vam znanstvenu demonstraciju
podizanjem svoje ruke,

no kako je to moguće?

Kako može biti da ova misao u mom mozgu

može pomicati materijalne objekte?

Reći ću vam odgovor.

Mislim, ne znamo detaljni odgovor,

no znamo osnovni dio odgovora, a to je,

postoji niz neuronskih impulsa,

i oni završavaju tamo gdje se acetilkolin

izlučuje na krajnjim dijelovima
aksona motornih neurona.

Oprostite što ovdje koristim filozofsku

terminologiju, no kada je izlučen iz
krajnjih dijelova aksona motornih neurona,

puno se divnih stvari dogodi
u ionskim kanalima

i prokleta ruka ode gore.

Mislite o ovome što sam vam rekao.

Jedan te isti događaj,

moja svjesna odluka da podignem ruku,

ima level deskripcije gdje ima sve ove

duhovne kvalitete.

Ona je misao u mom mozgu, no istovremeno,

zaposlena je izlučivanjem acetilkolina

i činjenjem raznih drugih stvari

dok putuje od motornog korteksa

do živčanih vlakana u ruci.

Ovo nam govori da je naš
tradicionalni vokabular

za raspravljanje o ovim
stvarima potpuno zastario.

Jedan te isti događaj
ima level deskripcije

gdje je neurobiološki,
i drugi nivo deskripcije

gdje je mentalni,
a to je jedan događaj,

i tako priroda funkcionira. Tako je moguće

da svijest uzročno utječe.

S tim na umu,

kad smo prošli ova
razna svojstva svijesti,

vratimo se natrag i odgovorimo
na neke od ranih prigovora.

Prvi je bio da svijest ne postoji,

da je iluzija.
Već sam odgovorio na to.

Ne mislim da oko toga trebamo

brinuti. No sljedeće je imalo
nevjerojatan utjecaj,

i možda je još aktualno, a to je,

"Ako svijest postoji,
zapravo je nešto drugo.

Zapravo je digitalni kompjuterski
program u vašem mozgu

i kako bi kreirali svijest

trebamo pravi program.

Zaboravite na hardver.
Svaki hardver će

poslužiti ako je dovoljno
bogat i stabilan da nosi program".

Znamo da je to pogrešno.

Mislim, svatko tko je uopće
razmišljao o kompjuterima može

vidjeti da je to pogrešno,
zato što je komputacija

definirana kao manipulacija
simbolima, obično

jedinicama i nulama,
ali bilo koji simboli će poslužiti.

Dobijete algoritam koji
možete programirati

u binarni kod, i to je
definirajuća značajka

kompjuterskog programa.

No znamo da je to čisto sintaktički.
To je simbolički.

Znamo da stvarna ljudska
svijest ima nešto više od toga.

Uz sintaksu, ima i sadržaj.

Ima semantiku.

Ovaj argument, dao sam
ovaj argument 30 -- o Bože,

ne želim misliti o tom --

pred više od 30 godina, no

postoji dublji argument
impliciran u onome

što sam vam rekao,
i želim vam ga ukratko reći, a to je,

svijest stvara realnost
neovisnu od promatrača.

Stvara svijest novca, vlasništva, vlade,

braka, CERN konferencija,

koktel-zabava i ljetnih praznika,

i sve ovo su kreacije svijesti.

Njihovo postojanje je ovisno o promatraču.

Samo u odnosu na svjesne
djelatnike je komad papira

novac ili skupina zgrada sveučilište.

Zapitajte se o komputaciji.

Je li toliko apsolutna, poput sile i
mase i gravitacijskog privlačenja?

Ili je relativna u odnosu na promatrača?

Neke su komputacije intrinzične.

Zbrojim dva i dva kako bih dobio četiri.

To se događa bez obzira što netko mislio.

No kada izvadim svoj džepni kalkulator

i izračunam, jedini intrinzični fenomen

je elektronički sklop i njegovo ponašanje.

To je jedini apsolutni fenomen.

Sve ostalo je naša interpretacija.

Komputacija postoji samo
relativno u odnosu na svijest.

Ili svjesni djelatnik izvodi komputaciju,

ili ima stroj koji omogućava
komputacijsku interpretaciju.

To ne znači da je komputacija arbitrarna.

Potrošio sam puno novca na ovaj hardver.

No ipak postoji ova uporna konfuzija

između objektivnosti i subjektivnosti
kao svojstva realnosti

i objektivnosti i subjektivnosti
kao svojstva tvrdnji.

Zaključak ovog dijela mog govora jest:

Možete imati posve objektivnu znanost,

znanost gdje dajete
objektivno istinite tvrdnje,

o domeni čije je postojanje subjektivno,

čije postojanje je u ljudskom mozgu

i sastoji se od subjektivnih stanja osjeta

ili osjećanja ili svjesnosti.

Tako da je prigovor da ne možete
imati objektivnu znanost svijesti

zato što je subjektivna,
a znanost je objektivna, dosjetka.

To je loša dosjetka o
objektivnosti i subjektivnosti.

Možete izreći objektivne tvrdnje

o domeni koja je subjektivna
po svom načinu postojanja,

i to je ono što neurolozi rade.

Imate pacijente koji
zbilja pate od bolova,

i pokušavate imati
objektivnu znanost o tome.

U redu, obećao sam
opovrgnuti sve te ljude,

a nije mi preostalo puno vremena,

no dozvolite da opovrgnem još nekoliko.

Rekao sam da je biheviorizam zacijelo

jedna od najvećih sramota
naše intelektualne kulture,

zato što je opovrgnut onog
trenutka kad pomislite na njega.

Vaša mentalna stanja su
identična s vašim ponašanjem?

Pa, razmislite o razlici
između osjećanja boli

i ponašanja
karakterističnog za bol.

Neću demonstrirati to
ponašanje, no mogu

vam reći da nemam
nikakvih bolova sada.

Tako da je to očita pogreška?
Zašto su tako pogriješili?

Pogreška je bila -- i možete pročitati

literaturu o ovome,
možete ovo primjetiti --

oni misle da ako prihvatite
ireducibilno postojanje

svijesti, odustajete od znanosti.

Odustajete od 300 godina ljudskog napretka

i ljudske nade i ostaloga.

A poruka s kojom vas želim ostaviti jest,

svijest treba postati prihvaćena

kao istinski biološki fenomen,

onoliko subjektivan znanstvenoj analizi

koliko god i drugi fenomen u biologiji,

ili, dapače, u znanosti općenito.

Puno vam hvala.

(Pljesak)