Kako sam gotovo umro igrajući košarku za Gaddafija| Alex Owumi | TEDxBrixton

Fragilnost i ranjivost nisu stvari koje bi inače povezivali s profesionalnim košarkašm. Ali opet, ni iskustva Alexa Owumija nisu svakodnevna. Alex dijeli svoje putovanje od sportaša do promatrača grozota u Libiji razdrtoj sukobima. Njegovo prepuštanje najcrnjim osjećajima gotovo ga je slomilo, ali spašen je, na više načina, od strane onih koji su mu pomogli pobjeći. Zauzvrat, obećao je ispričati priču kako su se njihovi svijetovi sudarili.

Moje ime je Alex Owumi.

Ja sam profesionalni košarkaš.

Košarka me odvela na mnoga mjesta

širom svijeta, u različite regije,

naučila me mnoge sržne stvari
koje me čine čovjekom kakav sam danas,

naučila me biti velikim vođom

i da nikad ne odustanem
kada sam pritisnut uza zid.

Igra me odvela posvuda,

a to je uključivalo
neke sjajne ljude na putu,

ljude koje zovem prijateljima
u različitim svjetskim religijama.

[Ali danas ću pričati
o ljudima iz religije]

koja je učinila nešto za mene

za što im se, do danas,
ne mogu odužiti.

Ja sam sin Nigerijca i američke žene.

Živio sam u Americi od 11. godine.

Sretan sam što mogu reći
da dolazim s oba mjesta.

Sretan sam što se zovem Amerikancem,

i sretan sam što se mogu zvati Nigerijcem.

Znam što mnogi od vas misle,

i nisam ovdje kako bih pričao
o mojoj ljubavi prema Americi,

iako volim to mjesto.

Kako sam rekao, ovdje sam da bih pričao
o religiji

koja je spasila moj život.

U prosincu 2010., dobio sam
profesionalni košarkaški ugovor

u Benghaziju, Libiji,

za klub "Al-Nasr Benghazi".

Klub je vodio
zloglasni diktator Muammar Gaddafi

koji je 42 godine imao veliku moć
u toj zemlji.

Svjesno, prihvatio sam ugovor.

Mislim, moja ljubav prema košarci je
tolika, da bih otišao bilo gdje da igram.

Ovaj okrugli komad kože doveo me
u različite dijelove svijete,

usrećio me,

i dao mi je priliku da prehranim sebe
i svoje najbliže.

Kada sam stigao u Benghazi
u prosincu,

Arapsko proljeće započelo je u Tunisu

i kasnije se proširlio na Egipat,

i nekoliko mjeseci kasnije stiglo je
u Libiju,

njen drugi najveći grad, Benghazi,

koji je bio moj dom u to vrijeme.

U četvrtak ujutro, 17. veljače,

dok sam stajao na vrhu zgrade,

svjedočio sam kako stotine ljudi

pogibaju pred mojim očima.

Vidio sam veliki grad pretvoren
u ratnu zonu,

žene napadnute preda mnom,

i izgubio sam neke od najbližih prijatelja
koje sam imao u životu.

Na 16 dana,

zatvorio sam se u svoj stan,

u strahu da izađem van,

preplašen riskirati život,

pa čak da pokušam otići iz tog mjesta.

Gledajući kroz prozore,

vidio sam kako djevojčice vuku očeve

dok im krv lipti iz tijela.

Bojao sam se za svoj život.

I u tih 16 dana,

tužno je reći, izgubio sam vjeru u Boga.

Izgubio sam vjeru u čovječanstvo,

i vjeru u sebe.

Nisam htio više živjeti.

Zajedno s vozačem i suigračem
imena Moustapha Niang,

odlučio sam riskirati.

Odlučili smo pobjeći iz Benghazija

i krenuti u utočište Saolloum u Egiptu

na egipatsko-libijskoj granici.

Vožnja je trebala trajati 6 do 7 sati,

ali trajala je 12 sati.

U toj dugoj vožnji
na toj pustinjskoj cesti,

naletjeli smo na nekoliko
kontrolnih točaka

gdje bi nas pobunjenici izvukli iz auta,

uzeli prtljagu i bacili ju na
prašnjavi put,

šutnuli nas na zemlju, i uperili
kalašnjikove u naša lica.

U jednom trenutku vidite najboljeg prijatelja,
čovjeka s kojim ste se odlično povezali,

kako vas gleda i plače.

I sve što možete učiniti jest držati
ga za ruku i reći mu:

"Ako je ovo naš zadnji dan na životu,
proživimo ga skupa."

Preplašeni na ovom putovanju
do Sallouma u Egiptu,

s vremenom smo stigli tamo.

I kada smo došli do vrata
kampa za izbjeglice,

stotine ljudi je bilo raspršeno uokolo.

Zamislite sklepani kamp za izbjeglice,
koji je bio smješteni u dvorištu

jednog od najvećih zatvora u Egiptu.

Frustrirani, i ljutiti,

osjećajući istu frustraciju
koju sam osjećao

u Benghaziju, kada sam
bio zatvoren u stanu,

moje ponašanje postalo je vrlo
nerazumno.

Neki od ljudi koji su spavali vani u ovom
zatvorskom dvorištu,

koje su nazivali izbjeglicama,

bili su tamo danima, neki tjednima.

Počeo sam vikati na zatvorske čuvare

zahtjevajući da pričam
s mojim konzulatom

kako bih krenuo kući,
natrag u Ameriku.

Ali to nije bilo važno.

To što sam bio Amerikanac
nije bilo važno u tom trenutku

i na kraju sam bačen u ćeliju
u dnu zatvora.

Dva sata sam sjedio ondje,
u mraku

-- zatvorska ćelija bez prozora --

štakori mi pužu uz nogu,

urin na podu,

i sjedio sam ondje i plakao satima,

vrišteći, pitajući se
kako sam došao na to mjesto

kako su me ovaj okrugli komad kože,

i igra koju volim i koju sam igrao
kao dijete u Nigeriji

uspjeli dovesti na ovo mjesto.

Odustao sam od života,
iskreno, nisam htio više živjeti.

Nakon nekog vremena
pustili su me iz zatvorske ćelije,

i odveli nazad u ono zatvorsko dvorište
sa svim izbjeglicama,

i spavao sam vani tri dana.

Trećeg dana počelo je kišiti.

Ja i moj suigrač,
i nekoliko izbjeglica iz Nigerije

spavali smo u blatu,

bolesni od kiše, hladne kiše
koja nam je udarala u tijela.

Bio sam sit svega

i jedna od najvažnijih stvari
koju sam trebao je vratiti se obitelji.

Tako da smo odlučili pobjeći, ilegalno,

riskirajući svoju slobodu,
ne znajući što će nam se dogoditi.

Pobjegli smo iz kampa za izbjeglice

i došli do druge strane
kampa za izbjeglice.

Kretali smo se kroz blato,
preko zemlje,

mokrih nogu, blatnjavi.

Vidjeli smo hrpe autobusa
namijenjenih samo Egipćanima.

Došao sam do busa i pokucao na vrata,

vozač autobusa otvara;
sada je četiri ujutro.

Odmjeri me,
Zna da nešto nije u redu.

Onda traži moje dokumente.

Pokazao sam mu putovnicu.

Rekao mi je:
"Ovaj autobus je samo za Egipćane."

Molio sam ga, preklinjao,

i dao bih mu sav novac iz džepa.

Novac mi više nije bio važan,
samo sam htio ići kući,

vidjeti majku i oca i držati ih za ruke.

Pustio nas je u autobus,

potjerao nas na kraj, i posjeo.

Ja sam osobno, morao
doći do Aleksandrije u Egiptu,

a ovaj autobus je išao u Kairo.

Pa sam zamolio vozača da me odvede
do autobusa koji ide u Aleksandriju

Svađali smo se nekoliko minuta.

I napokon me odlučio pustiti
iz ovog autobusa

i odvesti me u drugi
koji ide za Aleksandriju.

Došli smo do drugog autobusa
nakon nekoliko minuta.

Vozač autobusa otvori,

i njih dvojica započnu razgovor.

Vozač autobusa me gleda
i zna da nešto nije u redu.

Pogleda moje lice i u moje oči.

Mislim, nisam prao zube tjednima,

nisam pošteno jeo mjesec dana.

Moje su oči bile krvave, nisam se brijao
i bio sam slab.

Znao je da nešto nije u redu,
ali pustio me na autobus.

I zahvalio sam mu,
čim sam ušao.

Ali kako sam ulazio,
nešto čarobno se dogodilo.

Pogledao sam ovaj autobus i
vidio 50 muškaraca, 50 popunjenih sjedala.

Čim sam ušetao u taj autobus,
osjetio sam njihove poglede

kako prolaze kroz mene.

Uđem na autobus
i vozač me potjera na kraj.

Dođem na kraj autobusa,
nema mjesta, tako da sjednem na pod.

Mislim bio sam sretan što sam ondje.

Ovo je bio početak
mog putovanja kući, k obitelji.

Sjeo sam,

i sve što sam mogao
bilo je zatvoriti oči

i pratiti korake u mom životu.

Kako sam došao ovdje?

Jesu li moja ljubav prema košarci, novcu,
važniji od mog života?

Jesu li važniji od ljubavi prema mojoj
obitelji i njihovoj ljubavi prema meni?

Napokon autobus je krenuo.

Išao je iz Alžira do Aleksandrije.

Vozač autobusa stane na stanici.

Pogleda prema kraju autobusa
i kaže čovjeku pored kojeg sjedim

-- kaže mu na arapskom --
da mi kaže da odem pod sjedalo.

Nisam znao što se događa,
pa sam ga poslušao.

Zavukao sam se pod sjedalo
i pokrio me prekrivačem.

Prije nego sam se zavukao

pogledao sam van i vidio
egipatske vojnike

koji se spremaju ukrcati.

U tom trenutku vjerujem da su me uhvatili,
da je gotovo s mojom slobodom,

znam da će me opet strpati
u zatvorsko ćeliju,

na dugo vremena.

Morali smo doći do zadnje kontrolne točke.

Vidim egipatskog vojnika kako ulazi
u autobus, dok sam ispod sjedala.

Nekoliko minuta slušam
njegove korake kroz autobus

dok provjerava sve dokumente.

Moje srce lupa, i iskočit će mi iz prsa.

Prestrašen sam.

Dolazi do kraja autobusa,
i pregledava posljednje dokumente.

I odšeta.

Čovjek koji je sjedio pored mene
kaže mi da ustanem.

I dok ustajem, svi ti muškarci u autobusu
gledaju u mene.

Voze li se s bjeguncem?

Nisu znali tko sam ja.

Nije ih bilo briga igram li
košarku ili ne,

samo su htjeli znati za koga
riskiraju svoju slobodu.

Htjeli su čuti moju priču.

Na tom sedmosatnom putovanju

ispričat ću im odakle sam došao,

sve što sam činio,
kako sam došao u Salloum,

kako sam došao u Libiju.

Prvih nekoliko sati,
svi su se okupili oko mene,

i pričao sam im odakle sam,
gdje sam rođen,

kako sam došao u Libiju.

Gledali su me šokirano.

Neki nisu pričali engleski,
pa su im prijatelji prevodili.

Izgledi njihovih lica su bili
neprocjenjivi.

Tko bi pomislio
da će upoznati profesionalnog igrača?

(Smijeh)

Kamoli jednog koji je pobjegao iz
građanskog rata

(Smijeh)

i preživio.

Prvih nekoliko sati
sjedio sam i pričao im.

I ti ljudi su znali da moraju nešto
učiniti za mene.

Morali su mi pomoći
da izgradim svoj život.

Dolazimo do servisne stanice uz cestu.

To nije obična servisna stanica
koje vidite u Engleskoj.

Mislim, prodavali su hranu,
i to je dovoljno.

Nisam imao novca,

i dok su ljudi hodali pored mene
kako bi kupili hranu,

ponudili su je i meni.

Kao tvrdoglavi odrastao čovjek, kažem:
"Ne, neka moj ponos priča."

Mislim, tijelo me jako boljelo

taj sami miris hrane je škodio
mojoj nutrini.

Sjedio sam ondje.

Ponovno, pustio sam moj ponos da priča,

i gledao sam ove muškarce
kako idu do zgrade

baciti ostatke u kantu za smeće.

Sjedio sam ondje i gledao sam ih.

I kako su išli to baciti,

došao sam do zgrade.

Prišao sam kanti za smeće,

sa sramom pogledao uokolo.

Stavio sam ruke unutra
i počeo tražiti ostatke,

bilo što što mogu pojesti
-- ostatke piletine, kruha --

bilo kakve ostatke.

Muhe su letjele uokolo.
Nije me bilo briga.

Par sekundi poslije,

muškarac mi dotakne rame.

Preplašim se,
kao da me netko napada.

Pogleda me i kaže mi,

"Dođi. Dođi i jedi."

U tom trenutku nisam znao što reći.

Tijelo mi je bilo tako slabo
da sam klečao;

pružio mi je ruku, primio sam je,
i poveo me unutra.

Posjeo me za stol

i kupio mi obrok.

Sjedio sam ondje i jeo.

To je bio najneugodniji obrok
u cijelom mom životu.

Dok sam jeo,

više nisam znao tko sam.

Pretvorio sam se u čudovište.

Kako ću se vratiti iz ovoga?

U tom trenutku, znao sam da ne želim
više živjeti.

Nisam htio da me obitelj vidi ovakvog,

braća i sestre, moji voljeni.

Tada i ondje, donio sam odluku
koja će mi doslovno oduzeti život

u nekoj točci ovog putovanja.

Kad smo se vratili u autobus,
nastavili se kotrljati prema Aleksandriji,

nastavio sam pričati svoju priču,

ali još važnije,
oni su nastavili pričati sa mnom.

Dali su mi drugu vrstu obrazovanja.

Naučili su me o arapskoj regiji,

nepravdama koje se čine njihovim ljudima.

Vidite, mediji su stvarali sliku
koju gledamo na televiziji

kako bi ti ljudi izgledali kao životinje.

Ali za mene,
vidio sam dobro koje mogu činiti,

i dobro koje su napravili meni.

Jedan od muškaraca pitao me:

"Kada dođeš u Aleksandriju,
kada ćeš otići?

Kada ćeš otići vidjeti obitelj?"

Odgovorio sam im na to pitanje
najiskrenije što sam mogao.

Rekao sam im:

"Ne planiram vidjeti svoju obitelj.

I znam da me oni
ne planiraju vidjeti ovakvog."

Pogledao me, i na tren osjetio je
moju bol, bol u tim riječima.

Znao je da mora učiniti nešto,
i oni su, kao grupa muškaraca,

pomogli izgraditi ovu osobu.

Kaže mi:

"Ti si trenutno najvažnija osoba
u ovom autobusu.

Ti si ključan za mnoge stvari koje
se događaju u svijetu."

I u tom trenutku,
nisam ga htio slušati.

Moj um je već donio odluku.

I mislio sam proći kroz ono
kroz što moram proći.

Nekoliko sati kasnije, stali smo
na još jednoj servisnoj postaji.

Ali ovaj puta, muškarci
muslimanskog porijekla morali su moliti.

Sišao sam s busa,

i dok su išli u sobu za molitvu,
dok su prali noge i ruke,

ja sam uzeo na sebe da izgovorim
vlastitu molitvu, Božju molitvu.

Ovo je bilo neobično, kako sam rekao,

kada sam bio zatvoren u stanu,
odustao sam od Boga.

Kada sam bio u stanu u Benghaziju,

učinio sam nešto što nije originalno.

Kao kršćanin,
uvijek sam tražio Boga oprost.

Ali kad sam bio ondje, zaglavljen, gladan,
gotovo umro od gladi, ludeći,

rekao sam Bogu da mu opraštam.

Dok sam sjedio ondje sa oštricom u ruci,
spreman da si oduzmem život,

morao sam mu zahvaliti.

Morao sam zahvaliti Bogu
jer mi je dao 26 godina na Zemlji,

koji zna čovjeka kada god ga zatraži,

koji mi je dao ljubav i roditelje,
braću i sestre,

koji je stvorio ovog čovjeka
kojeg vidite danas.

I kako mi je dozvolio da si uzmem život --
"Bože, opraštam ti."

I u tom trenutku, bio sam spreman.

Sjediti ondje, spustiti se na koljeno
izreći božju molitvu,

to je bilo teško za mene.

Ali kako sam je počeo izgovarati,

osjećao sam se ugodno.

Dva muškarca došla su do mene,

podigla me za ruke.

Rekli su mi: "Dođi moliti s nama."

To je bilo neobično
jer muslimani i kršćani ne mole skupa.

Ušetao sam u taj hram za molitvu,

i čovjek je rekao:

"Možeš se moliti svome Bogu ovdje."

Nikad mi nije bilo
ugodnije moliti se u životu.

I znao sam da se moj život okrenuo.

U ovom sedmosatnom putovanju,

dobio sam novootkriveno znanje o životu.

Nije se više radilo o košarci.

Nije se radilo o novcu.
Nije se radilo o meni.

Bilo je o sjedinjenju
dva različita svijeta.

Napokon se vratimo u autobus,

da dođemo na naše krajnje odredište,
u Aleksandriju.

Svi muškarci sišli su s busa,
došao sam do vozača i zagrlio ga.

Pitao me jesam li dobro,
rekao sam da jesam.

Sišao sam s busa i zagrlio
svakog muškarca ondje.

I zahvalio im.

Ono što je bilo neobično,

dok je moj trener dolazio da me pokupi
na autobusnoj stanici,

svi ovi muškarci su čekali sa mnom.

Čekali su da on dođe.

Mogli su otići i činiti što
god su htjeli taj dan,

ali htjeli su da budem siguran.

Nisu me htjeli pustiti samog,

htjeli su biti sigurni da ću doći
na mjesto koje ću zvati domom.

I učinio sam to, sa smiješkom na licu
dok sam ih gledao kako odlaze.

Plakao sam, i nisam imao problem s tim,

jer sam znao da me pazi 50 anđela.

Ljudi različitih religija,
bez obzira na rasu ili religiju,

surađivali su,

i pomogli su oblikovati
čovjeka kojeg vidite danas.

Sretan sam,

doslovno, sretan sam.

I zahvalan sam što su to učinili za mene.

Morao sam ispričati njihovu priču danas.

Nadam se da gledaju,
možda ne gledaju.

Ali znam da kada vi odete kući,

znat ćete da sam učinio nešto dobro danas.

Zahvaljujem se njima
i zahvaljujem se vama.

(Pljesak)