Kako odgojiti crnog sina u Americi

Dok smo djeca, svi dobijamo razne savjete od roditelja i učitelja, svjete koji se čine čudnima, čak i zbunjujućima. To je jedne noći, dok se igrao vodenim pistoljima sa svojim bijelim prijateljima na mračnom parkiralištu, postalo kristalno jasno Clintu Smithu. U srčanom komadu, pjesnik oslikava scenu bijesnog i uplašenog odgovora njegova oca.

Odrastajući nisam uvijek razumio

zašto su me roditelji tjerali slijediti
pravila koja su oni slijedili.

Kao, zašto sam stvarno
morao pokositi travu?

Zašto je zadaća toliko važna?

Zašto nisam mogao staviti
gumene bombone u zobenu kašu?

Moje djetinjstvo vrvjelo je
takvim pitanjima.

Normalna stvar kad si dijete,
i shvaćaš da je ponekad

najbolje poslušati roditelje iako
nisam uvijek znao zašto.

I nije to da nisu željeli
da ražmišljam kritički.

Njihov odgoj uvijek je tražio način
kako pomiriti napetost

između toga da moja braća i sestre i ja
shvatimo kako stvari u svijetu stoje

istovremeno osiguravajući da nikada
ne prihvatimo status quo kao neizbježan.

Shvatio sam da je to bio,
sam po sebi,

vrlo svrhovit način obrazovanja.

Jedan od mojih najdražih prosvijetitelja,
Brazilski autor i učenjak Paulo Freire,

govori vrlo eksplicitno
o potrebi da se obrazovanje

koristi kao sredstvo za
kritičko buđenje i dijeljenu čovječnost.

U njegovoj najpoznatijoj knjizi
"Pedagogija potlačenih"

govori: "Nitko ne može biti čovjek

dok god ostale sprječava da budu isto."

Puno razmišljam o tome u posljednje
vrijeme, o toj ideji čovječnosti,

a posebno, tko na ovom svijetu
ima privilegiju

da ga se doživljava kao potpunog čovjeka.

Tijekom nekoliko posljednjih mjeseci

svijet je gledao kako
nenaoružani crnci i crnkinje

bivaju ubijeni od strane
policajaca ili osvetnika.

Ti događaji
i sve što se dogodilo nakon njih

vratili su me u moje djetinjstvo

i sjetio sam se odluka mojih roditelja
o odgajanju crnog dječaka u americi

koje, dok sam odrastao,
nisam razumio kao sada.

Razmišljam koliko je moralo biti teško,
koliko nepravedno je moralo biti

osjećati se kako su se oni osjećali
dok su otkidali dijelove mog djetinjstva

samo da mogu doći kući navečer.

Na primjer, sjećam se jedne večeri,

bio sam oko 12 godina i
na noćnom putovanju u drugi grad

moji prijatelji i ja kupili smo
pištolje na vodu

i pretvorili hotelski parking u privatno
vodeno bojno polje.

Skrivali smo se iza auta,

trčali kroz tamu
između uličnih svjetiljki,

sa neprekidnim smijehom
svepristunim na kolniku.

Ali za desetak minuta,

moj tata je izašao van,
zgrabio me za ruku

i odveo u našu sobu.

Prije nego sam mogao bilo što reći,

reći mu kako me osramotio
pred mojim prijateljima,

ismijao me zbog moje naivnosti.

Pogledao me u oči,
lice mu je obuzeo strah,

i rekao: "Sine, žao mi je,

ali ne možeš se ponašati jednako
kao tvoji bijeli prijatelji.

Ne možeš se praviti da pucaš iz pištolja.

Ne možeš trčati u mraku.

Ne možeš se skrivati nigdje
osim iza svojih zubi."

Sada znam koliko je morao biti uplašen,

koliko sam lako mogao nestati u noći,

samo da je jedan čovjek zamjenio vodu

za dobar razlog da sve to opere.

To je vrsta poruka s kojima sam
preplavljivan cijeli svoj život:

Uvijek drži ruke gdje ih mogu vidjeti,
ne kreći se prebrzo,

skini kapuljaču kada zađe sunce.

Moji roditelji odgojili su braću i sestre
i mene u oklopu savjeta,

oceanu alarma koji će spriječiti nekoga
da nam otme dah iz pluća,

da napravi uspomenu od naše kože.

Da možemo biti djeca,
a ne grobovi od betona.

I to ne zato što su mislil
da će nas to učiniti boljima od drugih

nego zato što su nas željeli
održati na životu.

Svi moji crni prijatelji odgajani su
sa istom porukom,

govor, održan kada smo
postali dovoljno stari

da nas zamjene za čavao
spreman za zakucavanje u zemlju,

kada su ljudi poistovjećivali našu
boju kože s nečim čega se treba bojati.

Ali, što to učini djetetu

odrasti znajući da ne smije biti dijete?

Da su hirovi puberteta
preopasni za tvoj život,

da ne smiješ biti znatiželjan,

da si nemožeš priuštiti luksuz
pravljenja pogreške,

da nečija pristranost

može biti razlog da se ujutro ne probudiš.

Ali to nas ne smije definirati.

zato što imamo roditelje koji su nas
odgojili da razumijemo

da naša tijela nisu namjenjena za metke,

nego za zmajeve i konope,
i smijanje dok nas stomak ne zaboli.

Imali smo učitelje koji su nas naučili
kako podići ruku u razredu,

ne samo da bi signalizirali predaju,

i da je jedina stvar koje se trebamo odreći

ideja da nismo vrijedni ovoga svijeta.

Zato kada kažemo da crni život vrijedi,
ne zato što drugi ne,

nego zato što moramo potvrditi
da smo vrijedni postojanja bez straha,

kada nam puno stvari govori da nismo.

Želim živjeti u svijetu u kojem moj sin

neće biti kriv od trenutka kada se rodi,

u kojem igračka u njegovoj ruci neće biti
zamjenjena za nešto drugo osim igračke.

I odbijam prihvatiti da ne možemo
ovaj svijet izgraditi u nešto novo,

neko mjesto gdje ime djeteta

ne treba biti napisano na majicu,
ili spomenik,

gdje vrijednost nečijeg života

nije određena ničim drugim
osim činjenicom da ima pluća,

mjesto gdje svatko od nas smije disati.

Hvala vam.

(Pljesak)