"Do današnjeg dana" ... za maltretirane i lijepe

Naizmjenice smiješan i sablasan, pjesnik Shane Koyczan opipava puls ojsećaja kako je biti mlad i... različit. "Do današnjeg dana", njegova je poema o maltretiranju, opčinila je milijune kao viralni video (napravljena, u crowd-source stilu, od 80 animatora). Ovdje, uživo izlaže izvanrednu reprizu s pozadinskom pričom i violinskom pratnjom Hanne Epperson.

Toliko vas puno ima.

Kada sam bio dijete,

skrivao sam srce ispod kreveta, jer je moja majka rekla,

"Ako ne budeš pazio, netko će ti ga jednog dana slomiti."

Vjerujte mi. Ispod kreveta nije dobro mjesto za skrivanje.

Znam to jer sam odbijen toliko puta

da dobijam visinsku bolest kada se zauzmem za sebe.

Ali to je ono što nam kažu.

Zauzmite se za sebe.

A to je teško učiniti ako ne znate tko ste.

Od nas se očekivalo da definiramo sebe u tako ranoj dobi,

i ako mi to nismo učinili, drugi to učine za nas.

Štreber. Debeljuca. Drolja. Peder.

I za to vrijeme dok su nam govorili što smo,

pitali su nas,

"Što želite biti kad odrastete?"

Uvijek sam mislio kako je to nepošteno pitanje.

To je pretpostavka da ne možemo biti ono što već jesmo.

Bili smo djeca.

Kada sam bio dijete, htio sam biti muškarac.

Htio sam plan za štednju za mirovinu

koji će me održati bogatim dovoljno dugo da mi starost bude slatka.

Kada sam bio dijete, htio sam se brijati.

Sada, ne toliko.

Kada sam imao osam godina htio sam biti morski biolog.

Kada sam imao devet godina, vidio sam film "Ralje",

i pomislio sam: "Ne, hvala."

I kada sam imao deset, rečeno mi je da su moji roditelji otišli jer me nisu željeli.

Kad sam imao 11, htio sam da me ostave na miru.

Kad sam imao 12, htio sam umrijeti. Kad sam imao 13, htio sam ubiti dječaka.

Kada sam imao 14, tražili su od mene da ozbiljno razmišljam o karijeri.

Rekao sam da želim biti pisac.

Rekli su odaberi nešto realistično.

Pa sam rekao: "Profesionalni hrvač."

I rekli su: "Ne budi glup."

Vidite, pitali su me što želim biti,

onda mi rekli što da ne budem.

I ja nisam bio jedini.

Govorili su nam da nekako moramo postati

ono što nismo, žrtvujući ono što jesmo

da naslijedimo pretvaranje onoga što ćemo biti.

Rekli su mi da prihvatim identitet

koji će mi drugi dati.

I pitao sam se, što čini moje snove takvima da ih mogu odbaciti?

Priznajem, moji snovi su stidljivi,

jer su kanadski. (Smijeh)

Moji snovi su samosvjesni i previše se ispričavaju.

Stoje sami na plesu u srednjoj školi,

i nikad nisu poljubljeni.

Vidite, moji snovi su također nazivani imenima.

Blesavi, luckasti, nemogući.

Ali nastavljao sam sanjati.

Planirao sam biti hrvač. Sve sam isplanirao.

Planirao sam biti Smetlar.

Moj završavajući potez bio bi Drobilica smeća.

Moja uzrečica bila bi: "Iznosim smeće!"

(Smijeh) (Pljesak)

I onda je ovaj tip, Duke "Kontejner" Droese,

ukrao moju čitavu točku.

Bio sam zdrobljen, kao u drobilici smeća.

Pomislio sam "Što sad? Gdje da se okrenem?"

Poezija.

Kao bumerang, stvar koju volim vratila mi se.

Jedna od prvih strofa kojih se sjećam da sam napisao

je bila u odgovor na svijet koji je tražio da se mrzim.

Od 15. do 18. godine mrzio sam se

jer sam postao stvar koju sam prezirao: nasilnik.

Kada sam imao 19, napisao sam,

"Voljet ću se unatoč lakoći kojom

naginjem prema suprotnom."

Zauzeti se za sebe ne mora značiti

prigrliti nasilje.

Kad sam bio dječak,

mjenjao sam zadaću za prijateljstvo,

i onda dao ispričnicu za kašnjenje svakom prijatelju jer se nisu pojavljivali na vrijeme,

i u većni slučajeva nisu se pojavili uopće.

Dao sam si propusnice da prođem kroz svako prekršeno obećanje.

I sjećam se tog plana, rođenog iz frustracije

zbog dječaka koji me stalno zvao "Yogi",

a zatim pokazao na moj trbuh i rekao: "Previše košara za piknik".

Ispada da nije teško nekog prevariti,

i jednog dana prije predavanja, rekao sam,

"Da, možeš prepisati moju zadaću."

i dao sam mu sve netočne odgovore

koje sam napisao noć prije.

Dobio je svoju zadaću natrag očekujući gotovo savršenu ocjenu,

i nije mogao vjerovati kada me pogledao i pokazao mi papir sa nulom.

Znao sam da mu ne moram pokazati moj papir sa 28 od 30 točnih odgovora,

ali moje zadovoljstvo bilo je potpuno kada me pogledao, zbunjen

i pomislio sam "Pametniji od prosječnog medvjeda, jebivjetre."

(Smijeh) (Pljesak)

To sam ja.

Tako se zauzimam za sebe.

Kad sam bio dječak,

mislio sam da su svinjski odresci i karate udarci ista stvar. (karate chops = udarci; pork chops = odresci)

Mislio sam da su oboje odresci.

I zato što je moja baka mislila da je slatko

i zato što su mi bili najdraži, pustila me da to radim.

Nije velika stvar.

Jednog dana, prije nego sam shvatio da debela djeca nisu napravljena da se penju na drveće,

pao sam s drveta i ozlijedio desnu stranu svog tijela.

Nisam htio reći baki za to

jer sam se bojao da ću upasti u nevolje jer sam se igrao negdje gdje nisam smio.

Par dana poslije, moj učitelj tjelesnog primjetio je masnicu,

i poslali su me u ravnateljev ured.

Odande su me poslali u još jednu malu sobu

sa jako ljubaznom gospođom koja me pitala svašta o mom životu kod kuće.

Nisam vido razloga da lažem.

Što se mene ticalo, život je bio poprilično dobar.

Rekao sam joj, kad god sam tužan, baka mi daje karate udarce.

(Smijeh)

Ovo je dovelo do prave istrage,

i odveli su me od kuće na tri dana,

dok me napokon nisu pitali kako sam dobio masnice.

Vijesti o ovoj maloj luckastoj priči brzo su se proširile po školi,

i zaradio sam svoj prvi nadimak:

Odrezak.

Do ovog dana mrzim odreske.

Nisam jedini klinac koji je ovako odrastao,

okružen ljudima koji su spominjali onu rimu

o drvlju i kamenju,

kao da slomljene kosti bole više od imena kojima su nas zvali,

a zvali su nas svima.

Tako da smo odrasli vjerujući da se u nas nitko neće zaljubiti,

da ćemo zauvijek biti usamljeni,

da nikad nećemo upoznati nekoga zbog koga ćemo se osjećati da je sunce

nešto što su izradili za nas u svojoj alatnici.

Slomljene strune srca su krvarile blues, i pokušali smo se isprazniti kako ne bi osjećali ništa.

Nemojte mi reći da to boli manje od slomljene kosti,

da urasli život kirurzi mogu jednostavno odsjeći,

da nema šanse da to metastazira, to se događa.

Imala je osam godina,

prvi dan trećeg razreda kad su je nazvali ružnom.

Oboje su nas premjestili u stražnji dio razreda

kako nas ne bi bombardirali papirićima.

Ali školski hodnici su bili bojište.

Bili smo nadjačani dan za prokletim danom.

Ostajali smo unutra za vrijeme odmora, jer vani je bilo gore.

Vani smo morali vježbati bježanje,

ili ostati mirni kao kipovi da ne primjete da smo tamo.

U petom razredu zalijepili su znak na prednju stranu njenog stola

na kojem je pisalo, "Čuvaj se psa".

Do dana današnjeg, unatoč mužu koji je voli, ona ne vjeruje da je prekrasna

zbog madeža koji zauzima nešto manje od pola njenog lica.

Djeca su govorila: "Izgleda poput krivog odgovora

koji je netko pokušao obrisati, ali nije do kraja uspio."

I nikad neće shvatiti da ona odgaja dvoje djece

čija definicija ljepote započinje riječju: "Mama",

jer oni vide njeno srce prije nego vide njenu kožu,

jer ona je jedino ikad bila zadivljujuća.

On je bio slomljena grana nasađena na drugačije obiteljsko drvo,

posvojen,

ne zato što su njegovi roditelji htjeli drugačiju sudbinu.

Imao je tri godine kada je postao mješano piće

od jednog dijela napuštenosti i dva dijela tragedije,

počeo je s terapijom u osmom razredu,

imao osobnost osmišljenu od testova i pilula,

živio kao da su uzbrdice planine i da su nizbrdice litice,

četiri petine suicidalan, plimni val antidepresiva,

adolescencija u kojoj su ga zvali "Kljukaš",

jednim dijelom zbog tableta,

99 dijelova zbog okrutnosti.

Pokušao se ubiti u 10. razredu

kada mu je dječak koji je još mogao otići kući mami i tati

imao petlje reći mu: "Preboli to."

Kao da je depresija nešto što se može izliječiti

bilo kojim predmetom iz prve pomoći.

Do ovog dana on je štapin dinamita koji gori s obje strane,

može opisati u detalj kako se nebo savija

u trenutku prije nego padne,

i iako ga vojska prijatelja zove inspiracijom,

on ostaje tema razgovora među ljudima koji ga ne mogu razumjeti

da biti bez droga ima manje veze sa ovisnošću

i više sa zdravom pameću.

Nismo jedina djeca koja su odrasla na ovaj način.

Do danas djecu nazivaju imenima.

Klasični su bili "Hej glupane."; "Hej šmokljo."

Čini se da svaka škola ima arsenal imena

koji se osvježava svake godine,

i ako se dijete slomi u školi i svi odaberu da ne čuju,

da li napravi zvuk?

Jesu li oni samo pozadinska buka na zvučnoj traci zaglavljenoj

na ponavljanju stvari kao: "Djeca mogu biti okrutna."

Svaka škola je bila veliki cirkuski šator,

sa hijerarhijom koja je išla od akrobata do krotitelja lavova,

od klauna do radnika, svih koji su miljama ispred onoga što smo bili mi.

Bili smo nakaze -- dječak s kljieštima umjesto ruku i bradate dame,

čudnovatosti koje žongliraju depresiju i samoću,

igraju solitaire, zavrti bocu,

pokušavajući poljubiti ranjene dijelove sebe i zaliječiti se,

ali noću, dok su drugi spavali,

mi smo nastavljali hodati po žici.

To je bila vježba, i da, neki od nas su pali.

Ali želim im reći da je sve ovo

samo krš koji ostaje nakon što napokon odlučimo zdrobiti

sve stvari koje smo mislili da smo bili,

i ako ne vidite ništa prekrasno na sebi,

nađite bolje zrcalo, pogledajte bliže, buljite duže,

jer u vama postoji nešto što vas je tjeralo da pokušavate

unatoč tome što su vam svi govorili da odustanete.

Izgradili ste gips oko svog slomljenog srca i sami ga potpisali.

Potpisali ste ga, "Oni su bili u krivu".

Jer možda niste pripradali grupi ili kliki.

Možda su vas birali zadnje za košarku ili sve.

Možda ste donosili masnice i slomljene zube za pokazivanje na satu, ali nikad niste rekli,

jer kako da stojite na tlu, držite crtu,

kad vas svi pokušavaju zakopati pod zemlju?

Morate vjerovati da su bili u krivu.

Moraju biti u krivu.

Zašto biste inače bili tu?

Odrasli smo učeći da navijamo za one s manjim šansama

jer smo vidjeli sebe u njima.

Potječemo iz korijena zasađenog u uvjerenju

da nisamo ono čime su nas nazivali.

Mi nismo napušteni auti koji su zapeli

i stoje prazni na nekoj cesti,

a i ako jesmo na neki način, ne brinite.

Samo smo izašli da odemo po gorivo.

Mi smo maturanti iz razreda "Uspjeli smo",

ne izbljedjela jeka glasova koji vciču,

"Imena me nikad neće povrijediti."

Naravno da jesu.

Ali naši životi će uvijek

nastaviti biti točka ravnoteže

koja ima manje veze sa boli

a više veze s ljepotom.

(Pljesak)