Skrivena sila globalne ekonomije: slanje novca kući

2013., međunarodni migranti poslali su 413 milijardi dolara obitelji i prijateljima — tri puta više novca od globalne inozemne pomoći (oko 135 milijardi).
Ovo vraćanje novca značajno utječe na živote onih koji ga primaju i igra veliku ulogu u ekonomiji mnogih država. Ekonomist Dilip Ratha opisuje obećanja tih "dolara zamotanih s ljubavlju" i analizira kako su ograničeni praktičnim i regulacijskim preprekama.

Živim u Washingtonu,

ali odrastao sam u Sindhekeli,
selu u Orissi, u Indiji.

Moj otac bio je državni zaposlenik.

Moja majka
nije znala čitati ni pisati, ali ona

bi mi govorila: "Kralja štuju samo u

njegovom kraljevstvu.
Pjesnika poštuju svugdje."

Tako da sam htio
biti pjesnik kad odrastem.

Ali skoro nisam išao na fakultet

dok mi teta nije ponudila
financijsku pomoć.

Otišao sam studirati u Sambalpur,

najveći grad u regiji,

gdje, već na fakultetu,
vidio sam televiziju po prvi put.

Imao sam snove
o odlasku u Sjedinjene Države

za više studije.

Kada se pružila prilika,

prešao sam dva oceana, s posuđenim novcem

za let i samo 20 dolara u džepu.

U Americi, radio sam
u istraživačkom centru,

nepuno radno vrijeme,
dok sam magistrirao ekonomiju.

I sa to malo što sam zaradio,

financiorao sam sebe i onda bih slao

novac kući mom bratu i ocu.

Moja priča nije jedinstvena.

Postoje milijuni ljudi
koji se sele svake godine.

Uz pomoć obitelji, prelaze oceane,

prelaze pustinje,
prelaze rijeke, prelaze planine.

Riskiraju živote kako bi ostvarili san,

i taj san je jednostavan kao imati

pristojan posao negdje
tako da mogu slati novac doma,

i pomoći obitelji,

koja im je pomogla prije.

Postoji 232 milijuna
međunarodnih migranata u svijetu.

Ovo su ljudi koji žive u zemlji

koja nije njihova zemlja porijekla.

Da postoji zemlja napravljena

od međunarodnih migranata,

bila bi veća, u populaciji,

od Brazila.

To bi bilo veće, po veličini

ekonomije, od Francuske.

Nekih 180 milijuna njih,
iz siromašnih zemalja,

šalje novac redovno kući.

Te svote novca zovu se novčane pošiljke.

Evo činjenica koja će vas iznenaditi:

413 milijardi dolara, 413 milijardi dolara

je iznos novčanih pošiljki
poslanih prošle godine

od strane migranata u zemlje u razvoju.

Migranti iz zemalja u razvoju,

novac poslan u zemlje u razvoju —

413 milijardi dolara.

To je značajan broj jer

je tri puta veći od

iznosa novca za pomoć u razvoju.

A ipak, vi i ja,

moji kolege u Washingtonu,

beskrajno raspravljamo

i pričamo o novcu za pomoć u razvoju.,

dok ignoriramo novčane pošiljke kao sitniš.

Istina, ljudi šalju 200 dolara mjesečno,

u prosjeku. Ali, kada se
to ponavlja iz mjeseca u mjesec,

od strane milijuna ljudi,

iznosi novca zbrojeno
daju rijeke strane valute.

Tako da je Indija prošle godine
primila 72 milijarde dolara, više

nego njen izvoz IT-a.

U Egiptu su novčane pošiljke tri put veće

od prihoda Sueskog kanala.

U Tađikistanu, novčane pošiljke
su 42 posto BDP-a.

U siromašnijim zemljama,
manjim zemljama, krhkim zemljama,

zemljama koje razdiru sukobi,
novčane pošiljke su spas,

kao u Somaliji ili na Haitiju.

Nije čudo da ovaj tijek ima ogromne

utjecaje na ekonomiju i siromašne.

Novčane pošiljke, za razliku
od privatnog investicijskog novca,

ne teku natrag na prvi

znak problema u državi.

Ponašaju se kao osiguranje.

Kad je obitelj u nevolji,

suočena s problemima, teškim vremenima,

novčane pošiljke povećaju se,
kao osiguranje.

Migranti tada šalju više novca.

Za razliku od novčane pomoći,

koja mora proći kroz ovlaštene agencije,

kroz vlade, novčane pošiljke

dolaze direktno do siromašnih,

dolazi do obitelji,

i često sa poslovnim savjetom.

U Nepalu je udio siromašnih

ljudi bio 42 posto 1995. godine,

udio siromašnih ljudi u populaciji.

2005. godine, desetljeće kasnije, u

doba političke, ekonomske krize,

udio siromašnih ljudi pao je na 31 posto.

Taj pad siromaštva, većina,

polovica njega, vjeruje se da

je uzrokovan novčanim pošiljkama iz Indije,

još jedne siromašne zemlje.

U El Salvadoru, stopa ispisivanja

djece iz škole niža je

u obiteljima koje
primaju novčane pošiljke.

U Meksiku i Šri Lanki,

težina djece pri porodu je viša

u obiteljima koje primaju novčane pošiljke.

Novčane pošiljke su
dolari umotani s brigom.

Migranti šalju novac kućama za hranu,

za kupovanje potrepština, gradnju kuća,

za financiranje obrazovanja, financiranje

zdravstvenog osiguranja za stare,
za poslovne

investicije za prijatelje i obitelj.

Migranti šalju još više novca kući

u posebnim prilikama kao što su operacije

ili vjenčanje. I migranti također šalju

novac, možda previše puta,

za nepredviđene sprovode na kojima

ne mogu biti.

Koliko god ovi tokovi čine dobra,

postoje prepreke ovim

tijekovima novčanih pošiljki, ovih

400 milijardi dolara novčanih pošiljki.

Najprije među njima je

pretjerani trošak slanja novca kući.

Tvrtke za prebacivanje novca strukturiraju

svoje naknade da bi muzle siromašne.

Kažu: "Do 500 dolara

ako želite slati, naplatiti ćemo vam

30 dolara fiksno."

Ako ste siromašni i imate
samo 200 dolara za poslati,

morate platiti tih 30 dolara.

Globalni prosjek troška slanja

novca je osam posto.

To znači da kada šaljete 100 dolara,

obitelj s druge strane dobiva samo

92 dolara.

Kod slanja novca u Afriku,

trošak je još veći:

12 posto.

Slanje novca unutar Afrike,

trošak je još viši:

preko 20 posto.

Na primjer, slanje novca
od Benina do Nigerije.

I onda je tu slučaj Venecuele, gdje,

zbog kontrole razmjene,

šaljete 100 dolara i vi

ste sretni ako obitelj s druge strane

primi makar 10 dolara.

Naravno, nitko ne šalje novac u Venecuelu

kroz službene kanale.

Sve ide u kovčezima.

Gdje god su troškovi visoki,

novac ide podzemnim putevima.

I što je gore,

mnoge zemlje u razvoju zapravo

imaju zabranu slanja novca

van zemlje.

Mnoge bogate zemlje također imaju

zabranu slanja novca u određene zemlje.

Je li to zbog toga što ne postoje opcije,

bolje opcije, povoljnije opcije,
za slanje novca?

Postoje.

M-Pesa u Keniji omogućuje slanje novca

i primanje novca uz fiksni trošak od samo

60 centi po transakciji.

U.S. Fed započeli su program s Meksikom

kako bi omogućili servisima
za slanje novca

slanje novca u Meksiko

za fiksni trošak
od 67 centi po transakciji.

Ali ipak, ove brže,
povoljnije, bolje opcije

ne mogu se primjeniti međunarodno

zbog straha od pranja novca,

iako ima jako malo podataka

koji potvrđuju tu vezu,
bilo kakvu značajnu

vezu između pranja novca

i tih malih transakcija novčanih pošiljki.

Mnoge međunarodne banke sada

su pažljive kod pružanja usluga

servisima za slanje novca, posebno

onima koji posluju u Somaliji.

Somalija, zemlja gdje je

prihod po glavi stanovnika
samo 250 dolara godišnje.

Mjesečne novčane pošiljke,
u prosjeku, za Somaliju

veće su nego taj iznos.

Novčane pošiljke izvor su života Somalije.

Ali ipak, ovo je primjer

kako desna ruka daje puno pomoći,

dok lijeva siječe izvor života

te ekonomije, kroz pravilnike.

Onda je tu slučaj siromašnih ljudi
sa sela, poput mene.

U selima, jedino mjesto gdje

možete dobiti novac je pošta.

Većina vlada u svijetu

dozvolila je poštanskim uredima

da imaju ekskluzivna partnerstva
sa tvrtkama za prijenos novca.

Ako želim poslati novac svom

ocu u selo, moram poslati novac

kroz određenu tvrtku za prijenos novca,

čak i ako je trošak velik.

Ne mogu koristiti povoljniju opciju.

Ovo mora nestati.

Dakle, što mogu međunarodne organizacije i

društveni poduzetnici
učiniti da smanje trošak

slanja novca kući?

Prvo, smanjite regulativu na
male novčane pošiljke ispod 1000 dolara.

Vlade bi trebale prepoznati da

male pošiljke nisu pranje novca.

Drugo, vlade bi trebale
poništiti ekskluzivna partnerstva

između pošte i tvrtki za transfer novca.

Kad smo kod toga, između pošte

i bilo kojeg
nacionalnog bankovnog sustava koji

ima veliku mrežu koja služi siromašnima.

Zapravo, trebali bi promovirati konkurenciju,

otvoriti se partnerstvu tako da

smanjimo troškove kao što smo,

kao što su oni učinili, u telekomunikacijama.

Vidjeli ste što se tamo dogodilo.

Treće, velike neprofitne
filantropske organizacije

trebale bi stvoriti platformu
za slanje novčanih pošiljki

na neprofitnoj osnovi.

Trebali bi stvoriti neprofitnu

platformu za slanje novca
koja će služiti tvrtkama

za prijenos novca tako
da mogu povoljno slati novac,

poštujući sve složene

pravilnike širom svijeta.

Zajednica za razvoj trebala bi

postaviti cilj smanjenja troška
novčanih pošiljki

na jedan posto, sa trenutnih osam.

Ako smanjimo troškove na jedan posto,

to bi oslobodilo uštedu
od 30 milijardi dolara godišnje.

30 milijardi dolara, to je veće nego čitavi

bilateralni budžet pomoći
Africi svake godine.

To je veće, ili slično,

čitavom budžetu za pomoć
vlade Ujedinjenih država,

najvećeg donatora na planetu.

Zapravo, uštede bi bile veće

nego tih 30 milijardi
jer kanali novčanih pošiljki

također se koriste za pomoć,
razmjenu i investicije.

Još jedna velika prepreka

u tijeku novčanih pošiljki na putu do obitelji

je veliki i pretjeran

i ilegalni trošak regrutiranja,

trošak koji plaćaju migranti,
radnici iseljenici

plaćaju radnicima koji su im našli posao.

Bio sam u Dubaiu prije nekoliko godina.

Posjetio sam kamp za radnike.

Bilo je 8 navečer, mrak, vruće, vlažno.

Radnici su se vraćali

sa svog mučnog dana rada,

i započeo sam razgovor

sa građevinskim radnikom iz Bangladeša.

Bio je zaokupljen time što šalje

novac kući, on je

slao novac kući već par mjeseci,

i novac najviše ide

agentu za zapošljavanje, agentu za rad

koji mu je našao taj posao.

I u svom umu, mogao sam zamisliti

njegovu ženu kako čeka

mjesečnu novčanu pošiljku.

Novac stigne.

Ona uzima novac i daje

ga agentu za zapošljavanje,

dok djeca gledaju.

To mora stati.

To nisu samo
građevinski radnici iz Bangladeša,

to su svi radnici.
Postoje milijuni radnika

iseljenika koji imaju isti problem.

Građevinski radnik iz Bangladeša,

u prosjeku plaća 4000 dolara
za troškove zapošljavanja

za posao koji mu daje
prihod od 2000 dolara godišnje.

To znači da dvije ili tri godine

svog života, on šalje novac

kako bi platio troškove zaposlenja.

Obitelj ne vidi ništa od tog novca.

To nije samo Dubai, to je mračno

podzemlje svakog velikog grada u svijetu.

To nisu samo građevinci iz Bangladeša,

to su radnici iz cijelog svijeta.

To nisu samo muškarci.

Žene su posebno ranjive prema

nepravilnostima kod zapošljavanja.

Jedna od najuzbudljivijih i najnovijih

stvari koja se događa
na području novčanih pošiljki

jest kako mobilizirati, kroz inovaciju,

štednju i davanje dijaspore.

Migranti šalju novac kući,

ali također štede velike količine

novca tamo gdje žive.

Godišnje, štednja migranata procjenjuje se

na 500 milijardi dolara.

Većina tog novca stoji

na računima koji vam daju 0 posto kamate.

Kada bi se pojavila zemlja
koja bi nudila 3 posto

ili 4 posto kamate, i onda rekla

da će se novac iskoristiti za gradnje škola,

cesta, aerodroma, vlakova

u zemlji porijekla, puno

bi migranata bilo zainteresirano

odvojiti se od svog novca jer

ne bi samo financijski dobitak

dao priliku

da ostanu uključeni u razvoj svoje zemlje.

Kanali novčanih pošiljki mogu se koristiti

kako bi se prodavale
ove obveznice migrantima

jer kada dođu

jednom mjesečno slati novac,

tada ih zapravo možete prodati.

Isto možete učiniti

za mobiliziranje davanja dijaspore.

Volio bih investirati

u sustav brzih vlakova u Indiji

i volio bih pridonijeti

borbi protiv malarije u mom selu.

Novčane pošiljke odličan su način

dijeljenja prosperiteta između mjesta

na ciljan način koji doprinosi

onima koji ga najviše trebaju.

Novčane pošiljke osnažuju ljude.

Moramo učiniti sve što možemo
da novčane pošiljke

i zapošljavanje

postanu sigurniji i povoljniji.

I to može biti napravljeno.

Ja sam bio

izvan Indije dva desetljeća.

Moja žena je s Venecuele.

Moja djeca su Amerikanci.

Sve više, osjećam se kao globalni građanin.

A ipak, postajem nostalgičan

za svojom rodnom zemljom.

Želim biti u Indiji i Americi u isto vrijeme.

Moji roditelji nisu tamo više.

Moji braća i sestre otišli su.

Ne postoji prava hitnost da šaljem novac kući.

Ali ipak, s vremena na vrijeme,

šaljem novac kući prijateljima,

rođacima, selu,

kako bih bio tamo, ostao uključen —

to je dio mog identiteta.

I još uvijek stremim biti pjesnik

za iseljenike koji teško rade

i njihovoj borbi da se oslobode

kruga siromaštva.

Hvala vam.

(Pljesak)