Ne volite linkove mamce? Ne klikajte

Ne čini li vam se da je mnogo online stranica prešlo preko izvještavanja prema otvorenom poticanju vašeg ogorčenja (i pregledu stranica)? Analitičarka vijesti Sally Kohn predlaže — nemojte se baviti vijestima koje izgledaju kao da vas žele naljutiti. Umjesto toga, dajte svoje cijenjene klikove stranicama s vijestima kojima uistinu vjerujete.

Nedavno su

neki bijelici i neke crnkinje

zamijenili avatare,
online slike na Twitteru.

Nisu zamijenili sadržaj,

nastavili su tweetati kao i obično,

ali odjednom, bijelci su primjetili

da ih se zove c-riječju cijelo vrijeme

i bili su zlostavljani online
na najgori mogući način,

dok su crnkinje odjednom primijetile

da stvari postaju ugodnije za njih.

Dakle, da ste moja petogodišnja kćer

Internet bi vam
sadržavao uglavnom psiće i vile

i ponekad vile koje jašu psiće.

To postoji. Googlajte.

Ali mi ostali znamo da internet može biti

zaista ružno mjesto.

Pritom ne mislim na vesele debate

koje su, po mom mišljenju,
zdrave za demokraciju.

Govorim o neugodnim osobnim napadima.

Možda se dogodilo i vama, ali je barem

dvostruko veća vjerojatnost
da se dogodi, i bude gore,

ako ste žena, osoba druge rase ili gay,

ili, istovremeno više
od jednog navedenog

Zapravo, pišući ovaj govor

naišla sam na Twitter račun
@SallyKohnSucks.

Opis kaže da sam

"osoba koja mrzi muškarce i bik lezbijka
a jedino što sam postigla karijeri

jest širenje moje perverzne seksualnosti".

Od čega je samo trećina točno.

Mislim, laži! (Smijeh!)

Ali ozbiljno, svi kažemo
da mrzimo te glupost.

Pitanje je jeste li spremni

osobno se žrtovati da biste to promijenili.

Ne mislim odreći se Interneta.

Mislim na način na koji klikate,

jer klikanje je javni čin.

Više nije slučaj da

nekoliko moćnih elita kontrolira medije,

a mi ostali smo samo pasivni primatelji.

Sve više, sami postajemo mediji.

Mislila sam, ah, dobro, obučem se,

stavim dosta šminke,

odem na televiziju, govorim o novostima.

To je javni čin stvaranja medija.

I onda odem doma, pregledavam web

i čitam Twitter,

a to je privatni čin konzumiranja medija.

Mislim, naravno da jest. U pidžami sam.

Krivo.

Sve što objavljujemo na blogu, tweetamo,

i sve na što kliknemo

jest javni čin stvaranja medija.

Mi smo novi urednici.

Mi odlučujemo što privlači pažnju

na temelju toga čemu mi dajemo pažnju.

Tako mediji funkcioniraju.

Postoje skriveni algoritmi koji odlučuju

što više gledaš i što svi gledamo više

na temelju toga na što kliknemo,

a to za uzvrat oblikuje našu cjelokupnu kulturu.

Tri od pet Amerikanaca misli da imamo

veliki problem neuljudnosti u našoj zemlji trenutno,

ali ću pretpostaviti da barem tri od pet

Amerikanaca klikaju na isto,
uvredama orjentirano,

glasinama raspirivano smeće koje hrani

najpodmuklije impulse našeg društva.

U sve bučnijem medijskom okruženju

potiče se biti što
bučniji da biste se čuli,

a ta tiranija buke

potiče tiraniju podmuklosti.

Ne mora biti tako.

Ne mora.

Možemo promijeniti poticaj.

Za početak, dvije stvari možemo učiniti.

Prvo, nemoj samo stajati sa strane
kada vidiš da je netko povrijeđen.

Ako je netko zlostavljan
online, poduzmi nešto.

Budi heroj. Ovo je tvoja prilika.

Budi glasan. Progovori. Budi dobra osoba.

Utopi negativno s pozitivnim.

I drugo, moramo prestati kilkati

na najniže zajedničke nazivnike, linkove mamce

koji se hrane na dnu lanca.

Ako ne volite 24/7 sve o Kardashianima

cjelodnevni program,

morate prestati klikati na priče

o ispaloj sisi Kim Kardashian.

Znam da to radite. (Pljesak)

I ti, navodno.

Mislim, stvarno, na primjer:

ako vam se ne sviđa da političari
jedni druge zovu ružnim imenima,

prestanite klikati na priče o tome

kako je neki tip iz jedne stranke
nazvao drugog tipa iz druge.

Klikanjem se samo dodaje ulje na vatru.

Pogoršava stvari, vatra se širi.

Cijela se kultura opeče.

Ako pobjeđuje ono s najviše klikova,

tada moramo početi
oblikovati svijet koji želimo

svojim klikovima,

jer klikanje je javni čin.

Zato, klikajte odgovorno. Hvala vam.

(Pljesak)