Kako sam napravio nemoguć film

Filmaš Martin Villeneuve govori o "Mars et Avril", kanadskom znanstveno fantastičnom spektaklu koji je napravio s gotovo ništa novaca. U šarmantnom govoru, objašnjava na razne načine kako je nadišao financijska i logistička ograničenja kako bi producirao svoju jednistvenu i inventivnu viziju budućnosti.

Napravio sam film koji je bilo nemoguće
napraviti

iako ja to nisam znao

i zato sam ga i uspio napraviti.

"Ožujak i travanj" je film
znanstvene fantastike.

Smješten je u Montrealu kojih 50
godina u budućnost.

Nitko prije u Quebecu nije napravio takav
film,

jer je skup, smješten u budućnosti,

ima tone vizualnih efekata,

i sniman je na zelenom platnu.

Ipak, htio sam napraviti ovakav film

otkad sam bio klinac,

još dok sam čitao stripove

i maštao o tome kako bi budućnost
mogla izgledati.

Kad američki producenti vide moj film,

misle da sam imao velik budžet za to,

oko 23 milijuna.

Ustvari, imao sam 10% tog budžeta.

Napravio sam "Ožujak i travanj" za samo
2,3 milijuna.

Možete se pitati, u čemu je stvar?

Kako sam to napravio?

Dvije stvari su u igri. Prva je vrijeme.

Kada nemate novaca, morate uzeti vremena,

a meni je trebalo 7 godina za
"Ožujak i travanj".

Drugi aspekt je ljubav.

Dobio sam na tone velikodušnosti od svih
koji su bili uključeni.

Činilo se kao da niti jedan
odjel nema ništa,

pa su se morali oslanjati na kreativnost

i pretvoriti svaki problem u priliku.

To me, zapravo, dovodi do cilja mog govora

kako ograničenja, velika kreativna
ograničenja, mogu pojačati kreativnost.

No, vratit ću se kratko unatrag.

U mojim ranim 20-ima, napravio sam
nekolicinu grafičkih romana,

no nisu bili uobičajeni.

Bili su knjige koje pričaju znanstveno
fantastičnu priču

kroz slike i tekst,

i većina glumaca koji su uključeni

u filmsku adaptaciju, su već bili
uključeni

portretirajući u knjigama likove

na neki eksperimentalni, teatralni,
jednostavni način.

Jedan od tih glumaca je sjajan redatelj

i glumac Robert Lepage.

Volim tog tipa.

Volim ga otkad sam bio klinac.

Jako se divim njegovoj karijeri.

I htio sam ga uključiti u moj
suludi projekt,

i bio je dovoljno drag da svoju priliku
posudi

liku Eugena Spaaka,

koji je kozmolog i umjetnik
koji traži vezu

između vremena, svemira, ljubavi, glazbe
i žena.

Bio je savršen za ulogu,

i Robert je ustvari onaj koji mi je dao
prvu priliku.

Bio je onaj koji je vjerovao u mene

i ohrabrio me da radim adaptacije
svojih knjiga

u filmove, da pišem, režiram,

i produciram film samostalno.

Robert je ustvari prvi primjer

kako ograničenja povećavaju kreativnost.

Jer ovaj tip je najzauzetiji čovjek
na planeti.

Njegov raspored je popunjen do 2042.,

vrlo ga je teško dobiti,

i htio sam da bude u mom filmu,

da ponovi svoju ulogu u filmu.

No stvar je u tome, da sam čekao

na njega do 2042., moj film ne bi bio

film budućnosti više, pa nisam to mogao
napraviti, zar ne?

To je velik problem.

Kako postići da netko tko je prezauzet

glumi u filmu?

Kao šalu sam izrekao na
sastanku produkcije --

ovo je istinita priča, usput --

rekao sam: "Zašto ga ne pretvorimo
u hologram?

Jer, znate, posvuda je

i nigdje na planeti u isto vrijeme,

i prosvjetljeno biće u mojoj glavi je,

između stvarnosti i
virtualne stvarnosti,

pa ima savršenog smisla

da ga pretvorimo u hologram."

Svi oko stola su se nasmijali,

no ta šala je bila dobro rješenje,

pa smo to i napravili.

Ovako smo to napravili. Snimali smo
Roberta sa šest kamera.

Bio je obučen u zeleno i bio je

u svojevrsnom zelenom akvariju.

Svaka kamera je pokrivala 60% njegove
glave,

kako bismo u post produkciji
mogli koristiti

bilo koji kut koji smo trebali,

i snimali smo samo njegovu glavu.

6 mjeseci kasnije, imali smo tipa na setu,

mimičara koji predstavlja tijelo,

vozilo za glavu.

Nosio je zelenu kapu

kako bismo ju mogli izbrisati u
post produkciji

i zamijeniti ju s onom Roberta Lepagea.

Postao je renesansni čovjek,

a ovo je kako to izgleda u filmu.

(Glazba)

(Video) Robert Lepage: [Kao i obično,

Arthurov crtež nije računao na
tehničke izazove.

Zavario sam stražnji dio, no ventil
još pušta.

Pokušao sam dignuti palete da bih smanjio
pritisak u rezonantnoj kutiji,

no možda sam pogodio samo srce.

Još uvijek zvuči prenisko.]

Jacques Languirand: [To je normalno.

Instrument uvijek na kraju nalikuje
na svoj model.]

(Glazba)

Martin Villeneuve: Ovi instrumenti

koje vidite u ovom isječku,

su moj drugi primjer kako

ograničenja mogu povećavati kreativnost,

jer sam očajnički trebao te objekte
u svom filmu.

Oni su predmeti požude.

Oni su izmišljeni glazbeni instrumenti.

I nose lijepu priču sa sobom.

Zapravo, znao sam kako će te stvari
izgledati

u svojoj glavi, već mnogo, mnogo godina.

Moj problem je bio taj što nisam imao
novaca

da ih platim. Nisam si ih mogao priuštiti.

To je također velik problem.

Kako dobijete nešto što si
ne možete priuštiti?

I, jednog dana sam se probudio s
poprilično dobrom idejom.

Rekao sam:
"Što ako netko drugi plati za njih?"

(Smijeh)

No, tko bi na svijetu bio zainteresiran

za sedam instrumenata koji
nisu napravljeni

i koji su inspirirani ženskim tijelima?

Sjetio sam se Cirque du Soleil
u Montrealu,

jer tko će bolje razumjeti

vrstu lude poezije koju sam htio
staviti na platno?

Našao sam svoj put do Guya Lalibertea,
direktora Cirque du Soleila,

i iznio mu svoju ludu ideju

s crtežima poput ovoga i vizualnim
referencama,

i nešto porilično čudesno se dogodilo.

Guy je bio zainteresiran za ideju

ne jer sam tražio njegov novac,

nego jer sam mu došao s dobrom idejom

u kojoj su svi bili sretni.

Bio je to savršen trokut

u kojem je kupac umjetnina bio sretan,

jer je dobio instrumente povoljno,

jer nisu niti napravljeni.

Napravio je skok vjere.

Umjetnik, Dominique Engel, briljantan tip,

bio je sretan također jer je dobio projekt
iz snova

na kojem može raditi godinu dana.

I očito, ja sam bio sretan jer sam dobio
instrumente

za svoj film besplatno, što je otprilike
bilo ono što sam pokušavao napraviti.

Dakle, ovdje su.

I moj zadnji primjer kako ograničenja

mogu povećati kreativnost

dolazi iz zelene,

jer ovo je čudna, luda boja,

i morate u neko doba zamijeniti
zeleno platno

i to morate shvatiti prije,
bolje nego kasnije.

I imao sam, opet, ideje u glavi

kakav bi svijet trebao biti,

no opet sam se vratio mašti iz
djetinjstva

i otišao do radova belgijskog majstora
stripova,

Francoisa Schuitena u Belgiju.

Ovo je još jedan tip kojemu
se mnogo divim,

i htio sam da bude uključen u film

kao produkcijski dizajner.

No ljudi su mi rekli, Martine,
nemoguće je,

čovjek je prezauzet i reći će ne.

Rekao sam, znate što, umjesto da oponašam
njegov stil,

mogao bih nazvati stvarnog
tipa i pitati ga,

i poslao sam mu svoje knjige,

i odgovorio je da je zainteresiran

za rad na filmu sa mnom

jer može biti velika riba
u malom akvariju.

Drugim riječima, postojao je prostor za
njega da sanja sa mnom.

Dakle, s jednim od svojih heroja
iz djetinjstva

sam crtao svaki kadar iz filma

kako bismo stvorili Montreal
iz budućnosti.

To je bila čudesna suradnja

raditi s ovim sjajnim umjetnikom
kojemu se divim.

No, znate, na kraju morate sve te

crteže pretvoriti u stvarnost.

Dakle, opet, moje rješenje je bilo ciljati

na najboljeg mogućeg umjetnika kojeg
sam se mogao sjetiti.

Postoji tip u Montrealu, još jedan iz
Quebeca,

zvan Carlos Monzon, koji je iznimno dobar
umjetnik vizualnih efekata.

Bio je glavni kompozitor na filmovima

kao što su "Avatar", "Star Trek",
"Transformers",

i ostalim nepoznatim projektima
poput ovih,

i znao sam da je savršen za posao;

morao sam ga uvjeriti,

i, umjesto da radi na sljedećem
Spielbergovom filmu,

prihvatio je raditi na mojem.

Zašto? Jer sam mu dao prostora da sanja.

Ako nemate novaca da ponudite ljudima,

morate potaknuti njihovu maštu nečime

najljepšim što možete zamisliti.

To je što se dogodilo na ovom filmu,

i tako sam ga napravio.

Otišli smo u odličnu agenciju
za post produkciju

u Montrealu zvanoj Vision Globale,

i posudili su nam 60 umjetnika da
rade cijelo vrijeme

6 mjeseci, kako bi napravili
ovaj ludi film.

Dakle, htio sam vam reći da ako
imate lude ideje

u svojoj glavi i ako vam ljudi kažu

da ih je nemoguće ostvariti,

to je samo razlog više da
želite to napraviti,

jer ljudi imaju tendenciju

vidjeti probleme radije nego
krajnji rezultat,

no ako se počnete suočavati s problemima

kao da su vam saveznici, a ne protivnici,

život će početi plesati oko vas

na najčudesniji način.

Iskusio sam to.

Možete završiti radeći neke lude projekte,

i tko zna, možda čak završite

na putu za Mars.

Hvala vam.

(Pljesak)