David Kelley: Kako izgraditi svoje kreativno pouzdanje

Je li vaša škola ili radno mjesto podijeljeno na "kreativce" i praktične ljude? David Kelley kaže da kreativnost zasigurno nije područje samo za nekolicinu odabranih. Pričajući priče iz svoje legendarne dizajnerske karijere i iz vlastitog života, nudi načine na koje izgraditi pouzdanje za stvaranje... (Iz The Design Studio sesije na TED2012, koju su uredili gostujući urednici Chee Pearlman i David Rockwell.)

Htio bih danas razgovarati s vama

o kreativnom pouzdanju.

Započet ću još u trećem razredu

u Oakdale školi u Barbertonu, u Ohiu.

Sjećam se da je jednog dana moj najbolji prijatelj Brian radio na projektu.

Radio je konja iz gline

koju je naša učiteljica držala ispod sudopera.

U jednom trenu, jedna od djevojčica koja je sjedila za njegovim stolom,

gledajući što radi,

nagnula se i rekla mu:

"To je grozno. Uopće ne liči na konja."

I Brianova ramena su se slegla.

Izobličio je glinenog konja u loptu i bacio ga natrag u spremnik.

Više nikad nisam vidio Briana da radi sličan projekt.

I zapitao sam se koliko često se to dogodi.

Čini se da svaki put kada svom razredu ispričam priču o Brianu,

mnogo njih želi doći nakon nastave

i ispričati mi o svom sličnom iskustvu,

kako ih je učitelj ignorirao

ili kako je neki učenik bio izrazito okrutan prema njima.

A neki u tom trenu odluče prestati vjerovati

da su kreativni.

I vidim da se to često dogodi u djetinjstvu,

i savlada vas i postaje sve jače ukorijenjeno,

čak i u odrasloj dobi.

Dakle, često to vidimo.

Kada imamo radionicu

i kada klijenti dođu raditi s nama, rame uz rame,

na kraju dođemo do točke u procesu

koja je zbunjujuća ili neobična.

I naposljetku ti važni direktori brzo izvade svoje Blackberrije

i kažu da moraju obaviti neke vrlo važne telefonske pozive

i upute se prema izlazu.

I tako im je neugodno.

Kada ih pronađemo i pitamo što se događa,

kažu nešto poput: "Ja jednostavno nisam kreativni tip."

Ali znamo da to nije istina.

Ako ustraju u procesu,

na kraju rade nevjerojatne stvari

i iznenade sami sebe koliko su inovativni,

oni sami kao i njihovi timovi.

Proučavao sam taj strah od osuđivanja koji imamo.

Ako ne radite neke stvari, bojite se da će vas osuđivati.

Ako ne kažete pravu kreativnu stvar, osuđivat će vas.

I došao sam do važnog otkrića

kada sam se sastao sa psihologom Albertom Bandurom.

Ne znam znate li za Alberta Banduru,

ali ako odete na Wikipediju,

ondje piše da je on četvrti najvažniji psiholog u povijesti --

kao Freud, Skinner, netko i Bandura.

Bandura ima 86 godina i još uvijek radi na Stanfordu.

I divan je čovjek.

I tako sam otišao do njega

zato što je baš bio radio na fobijama dugo vremena,

što mene jako zanima.

Razvio je taj način, tu vrstu metodologije,

koja je na kraju liječila ljude u veoma kratkom vremenskom periodu.

U četiri sata imao je veliki postotak izlječenja ljudi koji su imali fobije.

Razgovarali smo o zmijama.

ali razgovarali smo o zmijama i strahu od zmija kao fobiji.

I zbilja sam uživao, bilo je zanimljivo.

Rekao mi je da pozove ispitanika unutra,

i kaže: "Znaš, u prostoriji pokraj je zmija,

a mi ćemo otići unutra."

Na što je, kako mi je rekao, većina odgovorila:

"Nema šanse, ja ne idem tamo,

sigurno ne idem ako je zmija ondje."

Ali Bandura je imao korak-po-korak proces koji je jako uspješan.

Odveo bi ljude do dvosmjernog zrcala

koje je gledalo u prostoriju gdje je zmija,

i postigao bi da se osjećaju opušteno s tim.

A tada, kroz niz koraka,

pomicao bi ih i stajali bi na pragu s otvorenim vratima

i gledali bi unutra.

I postigao bi da se osjećaju opušteno s tim.

I još mnogo koraka kasnije, dječjih koraka,

bili bi u prostoriji, imali bi kožnu rukavicu poput variočeve rukavice na ruci,

i naposljetku bi dotaknuli zmiju.

A kada su dotaknuli zmiju,

U biti, sve je bilo i više nego dobro.

Ti ljudi koji su se cijeli život bojali zmija

govorili su stvari poput:

"Pogledajte kako je lijepa ova zmija."

I držali su je u svom krilu.

Bandura taj proces zove "vođena vještina".

Obožavam taj pojam: vođena vještina.

I još nešto se dogodilo:

ljudi koji su prošli kroz proces i dotaknuli zmiju

na kraju su bili manje tjeskobni oko drugih stvari u svom životu.

Jače su se trudili, duže su ustrajali

i bili su otporniji na neuspjeh.

Stekli su novo pouzdanje.

A Bandura to pouzdanje zove samoefikasnost --

osjećaj da možete promijeniti svijet

i da možete ostvariti ono što zamislite.

Susret s Bandurom je bio poput katarze za mene

zato što sam shvatio da je taj slavni znanstvenik

dokumentirao i znanstveno potvrdio

nešto što smo vidjeli da se događa zadnjih 30 godina.

Da možemo uzeti ljude koji se boje da nisu kreativni,

da ih možemo provesti kroz niz koraka,

poput serije malih uspjeha,

i oni strah pretvore u bliskost i iznenade sami sebe.

Preobražaj je čudesan.

Sada to stalno viđamo u d.school-u.

Ljudi iz različitih disciplina,

misle da su samo analitični.

Dođu i prođu kroz proces, naš proces,

steknu pouzdanje i sada razmišljaju o sebi na drugačiji način.

I potpuno su emocionalno uzbuđeni

zbog činjenice da hodaju uokolo

razmišljajući o sebi kao o kreativnim osobama.

Pa sam danas mislio

provesti vas kroz jedno naše putovanje i pokazati vam kako ono izgleda.

Za mene to putovanje izgleda kao Doug Dietz.

Doug Dietz je tehnički radnik.

Dizajnira opremu za medicinsko oslikavanje,

veliku opremu za medicinsko oslikavanje.

Radio je za GE i ima fantastičnu karijeru.

Ali u jednom trenu imao je krizu.

Bio je u bolnici i pregledavao jedan od svojih strojeva za magnetsku rezonanciju u upotrebi

kada je vidio jednu mladu obitelj.

Ondje je bila mala djevojčica

i ta mala djevojčica je plakala i bila prestrašena.

I Douga je jako razočaralo kada je saznao

da skoro 80% pedijatrijskih pacijenata te bolnice

mora biti sedatirano da bi se moglo suočiti s njegovim MR strojem.

I to je bilo stvarno razočaravajuće za Douga,

zato što se prije toga ponosio onime što radi.

Spašavao je živote tim strojem.

Ali zbilja ga je povrijedilo kada je vidio strah

koji je taj stroj izazivao u djeci.

Negdje u to vrijeme je pohađao nastavu u d.school-u na Stanfordu.

Učio je o našem procesu

o razmišljanju o dizajnu, o empatiji,

o iterativnom prototipu.

I iskoristio je to novo znanje

i učinio nešto zbilja izuzetno.

Redizajnirao je cijelo iskustvo skeniranja.

A ovo je ono što je smislio.

Pretvorio je to u pustolovinu za djecu.

Obojio je zidove i obojio je stroj,

operatere su ponovno obučile osobe koje znaju s djecom,

poput muzejskih vodiča za djecu.

I sada kada dijete dođe, to je doživljaj.

Govore im o buci i kretanju broda.

A kada dođu, kažu im:

"Ući ćeš u gusarski brod,

ali budi jako miran zato što ne želimo da te gusari pronađu."

I rezultati su bili veoma dramatični.

Od oko 80% djece koja su trebala sedativ

do oko 10% djece koja trebaju sedativ.

A i bolnica i GE su također bili sretni.

Zato što više ne treba stalno zvati anesteziologa,

dnevno može više djece proći kroz stroj.

Dakle, kvantitativni rezultati su odlični.

Ali rezultati za koje je Doug mario bili su više kvalitativni.

Bio je s jednom od majki

koja je čekala da njeno dijete izađe sa skeniranja.

A kada je djevojčica došla sa skeniranja,

dotrčala je do svoje majke i rekla:

"Mama. možemo li i sutra doći?"

(Smijeh)

Mnogo sam puta čuo Douga kako priča priču

o svojoj osobnoj transformaciji

i otkriću dizajna koje se iz toga rodilo,

ali nikada ga nisam vidio da priča priču o toj djevojčici

bez suza u svojim očima.

Dougova priča se odvija u bolnici.

Ja znam ponešto o bolnicama.

Prije par godina napipao sam kvržicu na svom vratu,

pa sam i ja bio na redu za MR stroj.

Bio je to rak, zloćudni.

Rekli su mi da imam 40% šanse za preživljavanje.

I dok sjedite s drugim pacijentima u pidžamama

i svi su blijedi i mršavi

i čekate svoj red na gama zračenje,

razmišljate o mnogo stvari.

Većinom razmišljate o tome hoćete li preživjeti.

I mnogo sam razmišljao o tome

kakav će biti život moje kćeri bez mene.

Ali razmišljate i o drugome.

Mnogo sam razmišljao o tome koja je moja svrha na Zemlji.

Što je moje zvanje? Što bih trebao učiniti?

Imao sam sreće zato što sam imao mnogo mogućnosti.

Radili smo u zdravstvu i wellnessu,

osnovnoškolskom i srednješkolskom obrazovanju i svijetu u razvoju.

Tako da je bilo mnogo projekata na kojima sam mogao raditi.

Ali odlučio sam se i u tom trenu se posvetio

onome što sam najviše želio raditi --

pomagati što je više ljudi moguće

povratiti kreativno pouzdanje koje su izgubili kroz život.

I ako bih preživio, to bih želio raditi.

Preživio sam, tek da znate.

(Smijeh)

(Pljesak)

Zbilja vjerujem

da kada ljudi steknu to pouzdanje --

a stalno to vidimo u d.school-u i IDEO-u --

zbilja počnu raditi na stvarima koje su stvarno važne u njihovim životima.

VIdimo da ljudi odustanu od onoga što rade i krenu novim putem.

Vidimo kako smisle zanimljivije ideje i jednostavno više ideja

pa tako mogu birati između boljih ideja.

I jednostavno donose bolje odluke.

Znam da na TED-u trebate imati nešto što će promijeniti svijet.

Svatko ima nešto što će promijeniti svijet.

Ako postoji nešto za mene, onda je to ovo. Da pomognem da se ovo dogodi.

Pa se nadam da ćete mi se priključiti u mojoj potrazi --

vi kao voditelji misli.

Bilo bi odlično kada ne biste dopustili ljudima da podijele svijet

na kreativce i ne-kreativce, kao da je to nešto Bogom dano,

i da ljudi shvate da su prirodno kreativni.

I ti prirodni ljudi trebali bi dopustiti svojim idejama da polete.

Trebali bi postići ono što Bandura zove samo-efikasnost,

da mogu napraviti ono što su isplanirali,

da mogu doći do kreativnog pouzdanja

i dodirnuti zmiju.

Hvala.

(Pljesak)

Ne znam zašto smo razgovarali o zmijama,

sve je bilo u redu. Bili su izlječeni.