Sin zahtjevnog oca

Colin Grant proveo je cijeli život u potrazi za emocionalnom ravnotežom između očeva svijeta i vlastitog. Rođen je u Engleskoj, a jamajčanskog je podrijetla. U ovom govoru Grant priča o iskustvima koji su zajednički svim članovima njegove imigracijske zajednice te se osvrće na to kako je smogao snage oprostiti ocu koji ga je odbacio.

Ovo je fotografija

čovjeka čije sam ubojstvo

godinama planirao.

To je moj otac.

Clinton George "Podočnjak" Grant.

Zovu ga "Podočnjak" jer ima

trajne vrećice ispod očiju.

Kao desetogodišnjak,
s braćom i sestrama,

maštao sam kako ću mu ubaciti

otrov za muhe u kavu,

samljeti ga čašom

i posuti mu ga po doručku.

Kako ću olabaviti tepih

na stepenicama
da se spotakne i slomi vrat.

Ali kad bi došao dan D, on bi

svaki put preskočio tu stepenicu,

izletio iz kuće

bez gutljaja kave

ili komadića doručka.

Tolikih godina

strahovao sam da će umrijeti

prije no što ga stignem ubiti.

(Smijeh)

Sve dok mu majka nije rekla da ode

i da se ne vraća,

Podočnjak je bio zastrašujuća zvijer.

Uvijek je bio na rubu bijesa,

poput mene, kao što možete vidjeti.

Radio je noću u Vauxhall Motorsu u Lutonu

i zahtijevao potpunu tišinu u kući,

pa kad bismo došli kući iz škole

u 15:30, sklupčali bismo se

pokraj TV-a

i toliko stišali ton na TV-u

da ga je bilo gotovo nemoguće čuti.

Ponekad kad bismo to radili,

toliko smo govorili "šššš",
toliko je "šššš-ova"

prolazilo kućom

da sam nas zamišljao poput

posade njemačke podmornice

koja se šulja rubom oceana

dok na površini

patrolira HMS Podočnjak,

spreman osuditi nas na smrt

i za najmanji nemir.

Iz toga sam naučio ovo:

"Ne privlači pozornost na sebe

ni kod kuće ni izvan nje."

Možda je to migrantska lekcija.

Nikad se nije znalo za nas,

pa nije bilo komunikacije

između Podočnjaka i nas,
nas i Podočnjaka,

a zvuk kojemu se većina radovala,

znate kad ste kao djeca jedva čekali

da se tata vrati kući i sve će biti super

i čekate zvuk otvaranja vrata.

Mi smo se radovali

zvuku zatvaranja vrata

koji je značio da je otišao
i da se ne vraća.

Tri desetljeća

nikad nisam pogledao oca, a ni on mene.

Nismo razgovarali tri desetljeća,

a onda prije nekoliko godina odlučih

na njega usmjeriti pozornost.

"Gledaju te.

Uistinu.

Gledaju te."

To je on govorio nama, svojoj djeci.

Stalno je to govorio.

To je bilo 70-ih, u Lutonu

gdje je radio u Vauxhall Motorsima

i bio je Jamajčanin.

A pod tim je mislio

da te kao dijete jamajčanskog imigranta

netko gleda

da vidi kako ćeš ispasti,

kako utjelovljuješ stereotipe,

kako si nemaran i lijen,

predodređen za život kriminalca.

Gledaju te,

pa ih potpuno zbuni.

Zbog toga su Podočnjak
i njegovi prijatelji,

uglavnom Jamajčani,

živjeli po onoj jamajčanskoj:

Pokaži svoju najbolju stranu svijetu,

svoje najbolje lice.

Ako ste vidjeli neke slike

doseljenja Karibijaca

40-ih i 50-ih,

možda ste uočili da

puno muškaraca nosi šešire.

Takva tradicija nije
postojala na Jamajci.

Izmislili su je po dolasku.

Htjeli su se zaštititi na način

da budu opaženi,

pa ih je izgled

i imena koja su davali sami sebi

definirali.

Podočnjak je ćelav
i podočnjaci mu vise.

"Uredne čizme" izbirljiv je oko obuće.

"Anksiozni" je uvijek nervozan.

"Sat" ima jednu dužu i jednu kraću ruku.

(Smijeh)

I moj najdraži - "Ljetna Odjeća".

Kad se gosp. Ljetna Odjeća doselio

s Jamajke ranih 60-ih,

uporno je nosio lagana ljetna odijela,

bez obzira na vremenske prilike.

Istražujući njihove živote,

pitao sam mamu:
"Što je bilo s Ljetnom Odjećom?"

Rekla je: "Prehladio se i umro."
(Smijeh)

Ali ljudi poput Ljetne Odjeće

uče nas o važnosti stila.

Možda je njihov stil bio pretjeran

jer su mislili da ih drugi ne smatraju

civiliziranima,

pa su prenijeli taj generacijski stav

ili anksioznost na nas,
sljedeću generaciju

toliko da dok sam odrastao,

ako bi se na TV-u,
u novinama ili na radiju

pojavila reportaža o crncima

koji počinjavaju zločine --

pljačke, ubojstva, provale --

zgrozili bismo se zajedno s roditeljima

jer su ti ljudi ocrnjavali sve nas.

Ne predstavljaš samo sebe.

Predstavljaš cijelu skupinu,

a bilo se užasno teško pomiriti

s tim da će te možda

promatrati na isti način.

To se trebalo promijeniti.

Naš otac i mnoge njegove kolege

utjelovljavali su prijenos bez primanja.

Stvoreni su da prenose, a ne primaju.

Morali smo biti tiho.

Kad nam je otac govorio,

bilo je to s propovjedaonice njegova uma.

Držali su se vjerovanja

da će ih sumnja potkopati.

Ali kad ja radim kod kuće

i kad nakon cjelodnevnog pisanja
pohrlim niz stepenice

i jedva čekam razgovarati
o Marcusu Garveyu ili Bobu Marleyu

i riječi lete iz mojih usta poput leptira

i toliko sam uzbuđen
da me djeca zaustave

i kažu:
"Tata, to nikog ne zanima."

(Smijeh)

Ali zapravo ih zanima.

Prijeđu.

Nekako nađu put do vas.

Oblikuju svoje živote
po uzoru na priču vašeg života,

kao što sam ja vjerojatno oblikovao
svoj život po uzoru na moje roditelje.

a možda je i Podočnjak
učinio isto sa svojim ocem.

Tako mi je bilo jednostavnije

gledati na njegov život

i shvaćati, kao što

Indijanci kažu:

"Ne kritiziraj nikoga dok ne prošetaš

u njegovim mokasinkama."

Ali zamišljajući njegov život,
bilo je prihvatljivo

i sasvim jasno zamisliti

karipski način života
u Engleskoj 70-ih godina

sa zdjelama plastičnog voća,

tapetama,

divanima trajno prekrivenim

prozirnom folijom
u kojoj su bili i dostavljeni.

Ali teže je zamisliti

emocionalnu raznolikost

između generacija,

ali izreka da mudrost dolazi s godinama

nije istinita.

S godinama dolazi tanak sloj poštovanja

i sloj neugodnih istina.

Ali istina je da moji roditelji,

moja majka, a otac se s time složio,

nisu htjeli državi
povjeriti moje školovanje.

Slušajte kako govorim.

Odlučili su me poslati u privatnu školu,

no otac je radio u Vauxhall Motorsu.

Teško je plaćati privatnu školu

i hraniti vojsku djece.

Sjećam se kad sam išao u školu

na prijamni ispit i otac je rekao

svećeniku - bila je to katolička škola -

da želi bolju "Hedukaciju" za momka,

ali on, moj otac,

nije se uspio riješiti ni crva,

a kamoli prijamnih ispita.

Ali kako bi plaćao moje školovanje,

planirao se baviti mutnim poslovima,

pa bi to radio

preprodajom ilegalnih dobara
iz prtljažnika automobila,

a to je bilo još zeznutije

zato što moj otac,
usput ovo nije njegov auto.

Htio je imati takav automobil,

ali imao je izubijani Mini

i, kako je bio Jamajčanin
pri dolasku u ovu zemlju,

nije imao ni vozačku dozvolu,

nikakvo osiguranje, nije plaćao
cestovne poreze ili poreze na gorivo.

Mislio je: "Znam voziti;

što će mi potvrda države?"

Ali malo se zakompliciralo
kad nas je zaustavila policija,

a to se često događalo,

i bio sam impresioniran

načinom na koji se on nosio s njima.

Odmah bi promaknuo policajca,

pa bi policajac Bloggs postao
detektiv inspektor Bloggs

tijekom razgovora

i veselo bi nas propustio.

Moj je otac radio ono što mi na Jamajci

zovemo "praviti se nevješt".

Ali činilo se

kao da policajac

umanjuje njegov značaj -

to sam vidio kao desetogodišnjak -

ali postojala je i ambivalencija
prema autoritetu.

U jednu mu se ruku

rugao,

ali ga je s druge strane

poštovao,

a ovi Karibijci

pokazivali su snažnu poslušnost
prema autoritetu

koja je bila jako upečatljiva, neobična

jer su migranti jako hrabri ljudi -

oni napuštaju svoje domove.
Moj otac i majka

napustili su Jamajku
i prešli 6.500 km,

a to ih je putovanje podjetinjilo.

Postali su plašljivi

i negdje usput

prirodni je poredak poremećen.

Djeca su roditeljima postala roditelji.

Karibijci su ovdje stigli
s petogodišnjim planom:

zaradit će malo novca i vratiti se,

ali pet godina postane 10,
10 postane 15

i niste se ni snašli,
a već mijenjate tapete,

a onda već znate da ćete tu i ostati.

Iako su roditelji još uvijek imali

osjećaj privremenosti,

mi djeca znali smo da je to za trajno.

Mislim da su se osjećali

kao da ne bi mogli nastaviti

s idealima očekivanog života.

Stvarnost se znatno razlikovala.

To je posebno istinito za stvarnost

mog pokušaja obrazovanja.

Otac je započeo proces,
no nije ga nastavio.

Mojoj je majci dopalo da me obrazuje

i kako bi George Lamming rekao,

majka mi je bila otac.

I dok ga nije bilo, misao je ostala:

Gledaju te.

Ali takvo strastveno nadgledanje može
uzrokovati anksioznost.

Nekoliko godina kasnije kad sam istraživao

zašto toliki mladi crnci

imaju dijagnosticiranu šizofreniju

šest puta više nego što je to očekivano,

nije me iznenadila izjava psihijatra:

"Crnci su naučeni na paranoju."

Baš me zanima što bi
Podočnjak rekao na to.

Kad sam i sam imao
desetogodišnjeg sina,

usredotočio sam se na Podočnjaka

i krenuo ga tražiti.

Vratio se u Luton, imao je 82 g.,

nisam ga vidio trideset i nešto godina

i kad je otvorio vrata,

vidio sam malenog čovjeka vedrog pogleda,

smiješio se,
nikad ga nisam vidio takvog.

To me jako zbunilo.

Sjeli smo, s njim je bio
prijatelj Karibijac,

pričali su stare priče

i otac me pogledavao,

gledao me kao da bih mogao

nestati jednako čudnovato
kao što sam se tu i stvorio.

Okrenuo se svome prijatelju
i rekao mu:

"Ovaj momak i ja
imamo duboku povezanost,

jako duboku povezanost."

Ali ja je nikad nisam osjećao.

Ako je postojao puls, bio je jako slab

ili jedva da je postojao.

U tom ponovnom okupljanju,

osjećao sam se kao na audiciji za sina.

Kad je knjiga izašla, imala je

solidne kritike u državnim novinama,

ali u Lutonu se ne čita The Guardian,

već Luton News,

a u Luton Newsu
knjiga je dobila naslovnicu:

"Knjiga koja bi mogla zaliječiti
32-ogodišnji jaz."

Shvatio sam da to
također može predstavljati

međugeneracijski jaz,

između ljudi poput mene
i očeve generacije,

ali nema tradicije u karibijskom životu

memoara ili biografija.

Tradicija je glasila: ne čavrljaj
o svojim poslovima u javnosti.

No sviđao mi se taj naslov i pomislih: da,

postoji mogućnost da će ovo

pokrenuti razgovore
koje dotad nismo vodili.

Ovo će zatvoriti generacijski jaz, možda.

Ovo će biti sredstvo popravka.

Počeo sam misliti da bi

moj otac ovu knjigu mogao vidjeti

kao odraz sinovljeve odanosti.

Jadna, zaluđena budala.

Podočnjaka je zaboljelo
ono što je smatrao

javnim prikazom svojih nedostataka.

Zaboljela ga je izdaja,

pa je sljedeći dan otišao do novina

i tražio pravo replike

koju je dobio naslovnicom:

"Podočnjak uzvraća udarac."

Bio je to blistav prikaz moje izdaje.

Nisam bio njegov sin.

U njegovom su umu
njegove boje bile

okaljane, a on to nije mogao dozvoliti.

Morao je povratiti svoje dostojanstvo
i to je i učinio.

U početku, iako sam bio razočaran,

divio sam se njegovom stavu.

Još je bilo života u njemu,

iako su mu bile 82 godine.

Ako je to značilo da ćemo se sada vratiti

na trideset godina šutnje,

moj bi otac rekao:
"Ako tako mora biti, neka bude tako."

Jamajčani će vam reći
da ne postoje činjenice,

postoje samo verzije.

Svi si mi pričamo verzije priče

s kojom najlakše možemo živjeti.

Svaka generacija gradi zdanje

koje nekad ne žele,
a nekad ne mogu

srušiti,

ali kako sam pisao, moja se verzija priče

počela mijenjati

i bila je odvojena od mene.

Prestao sam mrziti oca.

Više nisam htio da umre ili ubiti ga,

osjećao sam se slobodno,

puno slobodnije nego ikad prije.

I pitam se može li se ta sloboda

prenijeti na njega.

U tom početnom ponovnom ujedinjenju,

shvatio sam da imam

vrlo malo fotografija sebe

kao djeteta.

Ovo je jedna moja fotografija,

imao sam devet mjeseci.

U originalnoj fotografiji

drži me otac, Podočnjak,

ali kad su se moji rastali, mama ga je

uklonila iz svih aspekata naših života.

Uzela je škarice i izrezala ga
iz svake fotografije

i godinama sam si govorio da je
istina koja se krije u ovoj fotografiji

ta da si sam,

ne možeš se osloniti ni na koga.

No možemo je promatrati i na drugi način.

Ovo je fotografija koja može omogućiti

ponovno ujedinjenje,

ponovno ujedinjenje s ocem,

a u svojoj želji da me drži otac,

držao sam ga uz svjetlo.

U tom prvom ujedinjenju,

bilo je jako neugodnih i napetih trenutaka

i kako bismo ih umanjili,

odlučili smo prošetati.

Kako smo šetali, shvatio sam

da sam se vratio ulozi djeteta

iako sam sada puno viši od oca.

Bio sam od njega viši skoro 30 cm.

On je još uvijek bio krupan čovjek,

pokušavao sam ga pratiti korakom.

Shvatio sam da hoda

kao da ga se još uvijek nadgleda,

ali divio sam se njegovu hodu.

Hodao je poput čovjeka

gubitničke ekipe u finalu FA kupa,

koji se penje po stepenicama po svoju
utješnu medalju.

Bilo je dostojanstva u tom porazu.

Hvala vam.

(Pljesak)