Zašto mislite da ste u pravu -- čak i kada niste

Perspektiva je sve, posebno kada se radi o preispitivanju vaših uvjerenja. Jeste li vojnik, koji je sklon obrani svojeg stajališta pod svaku cijenu -- ili ste izviđač, koji je potaknut znatiželjom? Julia Galef istražuje motive koji stoje iza ta dva načina razmišljanja i kako oblikuju način na koji tumačimo informacije, a sve je to isprepleteno s lekcijom iz povijesti iz Francuske 19. stoljeća. Kada se preispituju vaši čvrsti stavovi, Galef upita "Za čim najviše čeznete? Čeznete li za obranom svojih uvjerenja ili čeznete vidjeti svijet što je jasnije moguće?"

Željela bih da na trenutak zamislite

da ste vojnik u žaru borbe.

Možda ste rimski vojnik-pješak
ili srednjovjekovni strijelac

ili možda Zulu ratnik.

Bez obzira na vrijeme i mjesto,
ima nekih stvari koje su nepromjenjive.

Vaš adrenalin je povišen,

a vaši postupci proizlaze iz tih
duboko ukorijenjenih refleksa,

refleksa koji su ukorijenjeni u potrebi
da zaštitite sebe i svoju stranu

i da porazite neprijatelja.

Sada bih htjela da se zamislite
u vrlo drugačijoj ulozi,

u ulozi izviđača.

Posao izviđača nije napad ili obrana.

Posao izviđača je razumijevanje.

Izviđač je onaj koji izlazi van,

mapira teren,
utvrđuje moguće prepreke.

Izviđač se može nadati da će
saznati da, recimo, postoji most

na povoljnom mjestu preko rijeke.

No, povrh svega, izviđač želi znati
čega tamo stvarno ima

što je točnije moguće.

I u stvarnoj, pravoj vojsci
i vojnik i izviđač su ključni.

Ali također možete smatrati
svaku od uloga kao način razmišljanja --

metaforu za to kako mi svi
obrađujemo informacije i ideje

u našim svakodnevnim životima.

Ono što ću obrazložiti danas jest
da dobra prosudba,

točno predviđanje i
donošenje dobrih odluka

ovisi o tome kakav
način razmišljanja imate.

Kako bih vam prikazala
te načine razmišljanja u praksi,

odvest ću vas u Francusku 19. stoljeća

gdje je ovaj komad papira
bezazlenog izgleda

pokrenuo jedan od najvećih
političkih skandala u povijesti.

Otkrili su ga časnici u francuskom
generalnom stožeru u 1894.

Bio je rastrgan u kanti za smeće,

ali kada su ga sastavili,

otkrili su da je netko iz njihovih redova

Njemačkoj prodavao vojne tajne.

Pa su pokrenuli veliku istragu,

a njihove sumnje su bile
brzo usmjerene na ovog čovjeka,

Alfreda Dreyfusa.

Imao je izvanredan dosje,

nikakve prethodne prijestupe,
nikakav motiv, kako im se činilo.

Ali je Dreyfus bio jedini židovski
časnik toga reda u vojsci,

a nažalost, u to je vrijeme francuska
vojska bila vrlo antisemitska.

Usporedili su Dreyfusov
rukopis s tim dopisom

i zaključili da se podudaraju

iako vanjski profesionalni
stručnjaci za rukopis

nisu baš bili sigurni u sličnost,

ali to nije važno.

Pretražili su Dreyfusov stan

tražeći bilo kakve znakove špijunaže.

Pregledali su mu spise
i nisu ništa našli.

To ih je samo uvjerilo još više da
Dreyfus nije samo kriv,

nego je i lukav jer je
očito sakrio sve dokaze

prije nego što su ih oni uspjeli naći.

Nakon toga, pretražili su
njegovu osobnu povijest

zbog okrivljujućih detalja.

Razgovarali su s učiteljima,

i saznali su da je
učio strane jezike u školi

što očito pokazuje želju za
zavjerom sa stranim vladama

kasnije u životu.

Njegovi učitelji su rekli da je
Dreyfus bio poznat po dobrom pamćenju,

što je vrlo sumnjivo, zar ne?

Zato što špijun mora
zapamtiti mnogo stvari.

Pa je slučaj završio na sudu
i Dreyfus je osuđen.

Nakon toga, izveli su ga na neki javni trg

i ritualno strgnuli znamenje s uniforme

te razlomili mač na dva dijela.

To se nazvalo Ponižavanje Drayfusa.

Pa su ga osudili na doživotni zatvor

na prikladno nazvanom Vražjem otoku,

koji je gola stijena
blizu obale Južne Amerike.

Tamo je otišao i
tamo je svoje dane proveo sam,

pišući pisma i pisma
francuskoj vladi u kojima ih je

molio da ponovno otvore
njegov slučaj kako bi otkrili da je nevin.

Ali uglavnom je Francuska
to smatrala završenim slučajem.

Jedna stvar koja mi je
zaista zanimljiva o aferi Dreyfus

jest pitanje zašto su
časnici bili toliko uvjereni

da je Dreyfus bio kriv.

Mogli biste čak pretpostaviti
da su mu smjestili,

da su mu namjerno podmetnuli.

Ali povjesničari ne misle
da se to dogodilo

Koliko znamo,

časnici su stvarno mislili da
imaju jak slučaj protiv Dreyfusa.

Zbog čega vam dođe da se zapitate:

Što to govori o ljudskom umu

da možemo smatrati takav loš dokaz

dovoljno uvjerljivim da se osudi čovjeka?

Dakle, ovo je primjer onoga što
znanstvenici zovu "motivirano rasuđivanje"

To je pojava u kojoj
naši podsvjesni motivi,

naše želje i strahovi

oblikuju način na koji
tumačimo informacije.

Neke informacije, neke ideje
čine se kao naši saveznici.

Želimo da pobjede.
Želimo ih braniti.

A druge informacije
ili ideje su neprijatelj

i želimo ih upucati.

Zato "motivirano rasuđivanje"
nazivam vojničkim načinom razmišljanja.

Vjerojatno većina vas nikad nije progonila

francusko-židovskog časnika
zbog veleizdaje.

Pretpostavljam,

ali možda pratite sportove ili
politiku pa ste mogli primijetiti

da, kada sudac presudi da je
vaša ekipa napravila prekršaj,

na primjer,

vrlo ste motivirani da nađete
razloge zašto je u krivu.

Ali ako presudi da je druga ekipa
napravila prekršaj -- odlično!

To je dobra odluka,
nećemo je pobliže preispitivati.

Ili možda ste čitali članak
ili istraživanje

koji proučavaju neku
kontroverznu politiku,

kao što je smrtna kazna.

Kao što su istraživači prikazali,

ako podupirete smrtnu kaznu

i istraživanje pokaže da
ona nije djelotvorna,

onda ste vrlo motivirani da nađete razloge

zbog kojih je istraživanje loše provedeno.

Ali ako prikaže da smrtna kazna djeluje,

to je dobro istraživanje.

I obrnuto: ako ne podupirete smrtnu kaznu, ista stvar.

Naše rasuđivanje je pod
jakim utjecajem, nesvjesno

ovisno o tome za koju stranu
želimo da pobijedi.

I to je sveprisutno.

Ono oblikuje kako razmišljamo
o svojem zdravlju, našim vezama,

kako odlučujemo glasovati,

što smatramo da je pravedno ili etično.

Što me najviše straši
u vezi s motiviranim rasuđivanjem

ili vojničkim načinom rasuđivanja

jest koliko je nesvjesno.

Možemo misliti da smo
objektivni ili pravedni

i još uvijek uništiti
život nevinog čovjeka.

Međutim, na Dreyfusovu sreću,
njegova priča još nije gotova.

Ovo je pukovnik Picquart.

On je još jedan visoki
časnik u francuskoj vojsci.

I kao većina ljudi, pretpostavio
je da je Dreyfus kriv.

Kao i većina ljudi u vojci,
bio je barem ležerno antisemitist.

Ali u jednom trenutku
Picquart je počeo sumnjati:

"Što ako smo svi u krivu
u vezi s Dreyfusom?"

Ono što se dogodilo
jest da je pronašao dokaze

da se špijuniranje za Njemačku nastavilo,

čak i nakon što je Dreyfus bio u zatvoru.

Otkrio je i da je drugi časnik u vojsci

imao rukopis koji savršeno odgovara dopisu

bolje nego Dreyfusov rukopis.

Pa je odnio svoja otkrića
svojim nadređenima,

ali na njegovo zaprepaštenje,
oni ili nisu marili

ili su izmislili razrađene racionalizacije
da bi objasnili njegova saznanja,

poput, "Sve što si dokazao, Picquart,
jest da postoji još jedan špijun

koji je naučio oponašati Dreyfusov rukopis

i on je nastavio špijunirati
nakon što je Dreyfus otišao.

Ali Dreyfus je i dalje kriv."

Na kraju, Picquartu je
uspjelo osloboditi Dreyfusa.

Ali trebalo mu je 10 godina

i dio tog vremena on je sam bio u zatvoru

zbog nelojalnosti vojsci.

Mnogo ljudi smatra da Picquart
ne može stvarno biti junak ove priče

jer je bio antisemitist
i to je loše, s čime se slažem.

Ali osobno, za mene, činjenica
da je Picquart bio antisemitist

zapravo njegova djela
čini zadivljujućima

jer je imao jednake predrasude,
jednake razloge da bude pristran

kao njegovi kolege časnici,

ali je njegova motivacija da sazna istinu
i podrži je prevladala sve to

Pa za mene,

Picquart je primjer za ono što
nazivam "izviđačkim načinom razmišljanja".

To je poticaj da ideja
ne pobijedi niti izgubi,

nego da vidite čega zaista ima

što je iskrenije i točnije moguće,

čak i ako nije lijepo
ili povoljno ili ugodno.

U pogledu ovog načina
razmišljanja sam vrlo strastvena.

Provela sam posljednjih par godina
proučavajući i pokušavajući shvatiti što

uzrokuje izviđački način razmišljanja.

Zašto su neki ljudi, barem ponekad

sposobni prevladati svoje
predrasude, pristranost i motive

i samo pokušati vidjeti činjenice i dokaze

što je objektivnije moguće?

I odgovor je u emocijama.

Baš kao što je vojniči način
razmišljanja ukorijenjen u emocijama,

poput obrambenosti ili
plemenske pripadnosti, i

izviđački način razmišljanja

ukorijenjen je u različitim emocijama.

Na primjer, izviđači su znatiželjni

Vjerojatnije će reći da osjećaju ugodu

kada nauče nove informacije

ili potrebu da riješe zagonetku.

Vjerojatnije je da će biti
zainteresirani kada naiđu na nešto

što je suprotno njihovim očekivanjima.

Izviđači imaju i
različite vrijednosti.

Vjerojatnije će reći da
misle da je kreposno

preispitivati svoja uvjerenja

i vjerojatno neće reći da se
netko tko promijeni mišljenje

čini slabim.

Povrh svega, izviđači stoje na zemlji,

što znači da njihovo samopoštovanje

nije povezano s tim koliko su u pravu
ili u krivu u vezi s određenom temom.

Pa mogu vjerovati da smrtna kazna djeluje.

Ako istraživanja pokažu
da to nije tako, mogu reći,

"Hm, izgleda da sam bio u krivu.
To ne znači da sam loš ili glup."

Ovaj skup osobina je ono
što su istraživači otkrili --

a i ja sam otkrila iz anegdota --

da predviđa dobro rasuđivanje.

A ključna pouka koju vam želim
prenijeti o ovim osobinama

jest da se ne odnose ponajprije
na to koliko ste pametni

ili koliko znate.

Zapravo, one nisu uopće
u korelaciji s IQ-om.

U vezi su s onim kako se osjećate.

Postoji citat Saint-Exupérya
kojem se stalno vraćam.

On je autor "Malog princa".

Rekao je, "Ako želiš sagraditi brod,

nemoj okupiti ljude da skupljaju
drvo i davati im naredbe

i raspodijeliti posao.

Umjesto toga, podučite ih da
žude za velikim i beskrajnim morem."

Drugim riječima, smatram da,

ako zaista želimo poboljšati
naše rasuđivanje kao pojedinaca

i kao društva,

ono što najviše trebamo
nije poduka o logici

ili govorništvu ili
vjerojatnosti ili ekonomiji,

iako su te stvari vrlo vrijedne,

Ali ono što nam najviše treba
da dobro iskoristimo ta načela je

izviđački način razmišljanja.

Moramo promijeniti kako se osjećamo.

Moramo naučiti kako da se osjećamo
ponosnima umjesto posramljenima

kada primijetimo da smo
u vezi s nečime bili u krivu.

Moramo naučiti kako da budemo
zainteresirani umjesto obrambeni

kada naiđemo na informacije
koje su suprotne našim uvjerenjima.

Pa je pitanje s kojim vas želim ostaviti:

Za čime najviše čeznete?

Čeznete li za obranom svojih uvjerenja?

Ili čeznete za tim da vidite
svijet što je jasnije moguće?

Hvala.

(Pljesak)