Juan Enriquez: Hoće li naša djeca biti druga vrsta?

Kroz čovjekov razvoj, istovremeno su postojale višestruke verzije ljudi. Bismo li mi sada mogli biti na pola nadogradnje? Na TEDxSummit-u Juan Enriquez leti kroz vrijeme i prostor da bi nas doveo do sadašnjosti -- i pokazuje nam kako tehnologija otkriva dokaze koji govore da bi u toku mogla biti brza evolucija.

U redu. Kao i svaka dobra priča,

i ova počinje nekada davno

kada praktički nije bilo ničega.

Ovdje je cjelokupna slika svemira

prije oko 14 milijardi godina.

Sva energija je koncentrirana u jednoj jedinoj točki energije.

Iz nekog razloga eksplodira,

i počinjete dobivati ovo.

Sada ste 14 milijardi godina u prošlosti.

I to se širi i širi

u ove ogromne galaksije,

i dobijete ih na bilijune.

A unutar ovih galaksija

dobijete ove ogromne oblake prašine.

Posebnu pažnju želim posvetiti

ovim trima šiljcima

u središtu ove slike.

Ako ih uvećate,

izgledaju ovako.

Gledate stupce prašine

gdje ima toliko prašine --

usput, mjerilo je bilijun vertikalnih milja,

a ovdje ima toliko prašine,

da se skuplja i sjedinjuje

i dovodi do termonuklearne reakcije.

Upravo gledate

rođenje zvijezde.

Ove se zvijezde rađaju odavde.

Kada dovoljno zvijezda izađe,

stvore galaksiju.

Ovo je, naime, veoma važna galaksija,

zato što ste vi ovdje.

(Smijeh)

I kako uvećavate snimku ove galaksije,

pronađete jednu relativno normalnu,

ne baš zanimljivu zvijezdu.

Usput, sad smo na dvije trećine ove priče.

Dakle, ova zvijezda se ni ne pojavi

do oko dvije trećine priče.

A onda

je dovoljno prašine preostalo

pa se ne upali u zvijezdu,

već postane planet.

A to se dogodilo prije malo više od 4 milijarde godina.

A uskoro nakon toga

preostalo je dovoljno materijala

da dobijete svemirsku juhu,

iz koje nastaje život.

I život se počne širiti i širiti,

dok ne ode k vragu.

(Smijeh)

Zbilja je neobično što

život ne ode k vragu jednom, dvaput,

već pet puta.

Pa je skoro sav život na Zemlji

izbrisan oko pet puta.

I kako razmišljate o tome,

dobivate sve više kompleksnosti,

sve više stvari

za izgradnju novih stvari.

A mi se ne pojavljujemo

do oko 99.96% priče,

tek da bismo to usporedili sa sobom i našim precima.

Unutar tog konteksta postoje dvije teorije

zašto smo svi ovdje.

Prva teorija

je da je to gotova priča.

Prema toj teoriji,

mi smo sve što postoji i kraj

svega što postoji.

A razlog za postojanje bilijuna galaksija,

trilijuna planeta,

jest stvoriti nešto što izgleda ovako

i nešto što izgleda onako.

I to je svrha svemira;

kada umre,

neće biti ništa bolje.

(Smijeh)

Jedino pitanje koje biste si možda željeli postaviti

jest: Nije li to pomalo arogantno?

A ako jest --

posebice zato što smo došli veoma blizu izumiranju.

U prošlosti je bilo preostalo samo 2.000 jedinki naše vrste.

Još nekoliko tjedana bez kiše

i nikada ne bismo vidjeli ništa od ovoga.

(Smijeh)

(Pljesak)

Pa možda trebate razmisliti o drugoj teoriji

ako prva nije dovoljno dobra.

Druga teorija je: Možemo li se nadograditi?

(Smijeh)

Pa zašto bi netko tako nešto pitao?

Zato što je bilo barem 29 nadogradnji humanoida

do sada.

Ispada da smo se već nadograđivali.

Nadograđivali smo se opet i opet iznova.

I ispada da i dalje otkrivamo nadogradnje.

Ovu smo našli prošle godine.

Još jednu smo našli prošli mjesec.

I dok razmišljate o tome,

mogli biste se zapitati:

Pa zašto samo jedna ljudska vrsta?

Ne bi li bilo stvarno čudno

da odete u Afriku, Aziju i na Antartiku

i nađete u potpunosti istu pticu --

osobito ako uzmemo u obzir da smo postojali istovremeno

s barem osam drugih verzija humanoida

na ovom planetu?

Normalno stanje

nije imati samo Homo sapiensa;

normalno stanje je da

uokolo hodaju različite verzije ljudi.

A ako je to normalno stanje,

tada biste se mogli zapitati:

Ako želimo stvoriti nešto drugo,

koliko velika mutacija treba biti?

Svante Paabo ima odgovor.

Razlika između ljudi i Neandertalaca

iznosi 0.004% genetskog koda.

Tolika je razlika

između te dvije vrste.

To objašnjava najsuvremenije političke rasprave.

(Smijeh)

Ali dok razmišljate o tome,

jedna od zanimljivosti

jest koliko su te mutacije male i gdje se odvijaju.

Razlika između čovjeka i Neandertalca

je u spermi i testisima,

njuhu i koži.

A to su konkretni geni

koji se razlikuju od jednog do drugog.

Dakle, veoma male promjene mogu imati veliki učinak.

A dok razmišljate o tome,

nastavljamo mutirati.

Prije oko 10.000 godina kraj Crnog mora

dogodila se jedna mutacija u jednom genu

koja je dovela do plavih očiju.

I to se nastavlja i nastavlja.

I kako se nastavlja,

ove godine ćemo otkriti

prvih 10.000 ljudskih genoma,

zato što je sekvenciranje gena postalo dovoljno jeftino.

A kada ih nađemo,

mogli bismo naći razlike.

Usput, to nije rasprava za koju smo spremni

zato što smo uistinu zloupotrijebili znanost u tome.

U 1920-ima, mislili smo da postoje važne razlike između ljudi.

To je dijelom bilo zbog rada Francisa Galtona.

Bio je Darwinov rođak.

Ali SAD, Carnegie institut,

Stanford, American Neurological Association

su zbilja otišli daleko s tim.

Ideja je izvezena i zbilja zloupotrebljena.

U biti, dovela je do nekih zbilja groznih

postupaka prema ljudskim bićima.

Od 1940-ih govorimo da ne postoje razlike,

da smo svi isti.

Do kraja godine ćemo znati je li to istina.

I dok razmišljamo o tome,

počeli smo zbilja pronalaziti stvari.

Na primjer, imate li ACE gen?

Zašto bi to bilo važno?

Zato što su svi koji su se ikad popeli na vrh visok 8.000 metara bez kisika

imali ACE gen.

Ako želite ići u detalje,

što kažete na 577R genotip?

Ispada da svaki muški olimpijski atletičar ikad testiran

ima barem jednu od ovih varijanti.

Ako je to točno,

dolazi do nekih vrlo složenih pitanja

za londonske Olimpijske igre.

Postoje tri mogućnosti.

Želite li da Olimpijske igre budu izlog

za veoma marljive mutante?

(Smijeh)

Druga mogućnost:

Zašto se ne bismo natjecali kao u golfu ili jedrenju?

Zato što ga ti imaš, a on nema,

njemu ću dati desetinku sekunde prednosti.

Verzija broj tri:

Zato šo je to gen koji se prirodno javlja,

ti ga imaš, a on nije odabrao prave roditelje,

ima pravo na nadogradnju.

Tri različite mogućnosti.

Ako su te razlike one razlike

koje odlučuju o osvajanju ili ne-osvajanju olimpijske medalje.

I čini se da kako otkrivamo te stvari,

mi ljudska bića zbilja volimo mijenjati

način na koji izgledamo, kako se ponašamo,

što naša tijela rade.

Bilo je oko 10,2 milijuna plastičnih operacija u SAD-u,

samo što će se s tehnologijama koje će doći online ovih dana,

današnje korekcije, brisanja,

povećanja i poboljšanja

činiti kao dječja igra.

Već ste vidjeli rad Tonyja Atale na TED-u,

ali ta sposobnost da se počnu puniti

stvari poput spremnika boje stanicama

dopušta nam da tiskamo kožu, organe

i cijeli niz drugih dijelova tijela.

A kako te tehnologije napreduju,

stalno viđate ovo, i ovo, viđate stvari --

2000., sekvenca humanog genoma --

i čini se da se ništa ne događa,

sve dok se ne dogodi.

A možda smo baš u nekom od tih tjedana.

I dok razmišljate o

njih dvoje kako sekvenciraju ljudski genom u 2000.

i o Public Projectu koji također sekvencira ljudski genom u 2000.,

tada ne čujete mnogo,

dok ne čujete o jednom pokusu u Kini prošle godine.

U tom pokusu su uzeli stanice kože ovog miša,

stavili četiri kemikalije na njih,

pretvorili te stanice kože u matične stanice,

dopustili matičnim stanicama da rastu

i stvorili pravu kopiju tog miša.

To je velika stvar.

Zato što to u osnovi

znači da možete uzeti stanicu,

koja je pluripotentna matična stanica.

Ta stanica je poput skijaša na vrhu planine,

a ova dva skijaša postanu dvije pluripotentne matične stanice,

četiri, osam, 16,

i tada nastaje takva gužva

nakon 16 dijeljenja

da se te stanice moraju diferencirati.

Dakle, spuste se niz jednu stranu planine,

spuste se niz drugu.

I kako to odaberu,

postaju kosti,

a onda odaberu drugu stazu i postaju trombociti,

ove postaju makrofagi,

a ove postaju T limfociti.

Ali zbilja je teško, jednom kad se spustite,

popeti se natrag gore.

Osim ako, naravno, imate žičaru.

A te četiri kemikalije

uzmu bilo koju stanicu

i odnesu je natrag gore na planinu

pa može postati bilo koji dio tijela.

Kada razmislite,

to znači da potencijalno

možete ponovno sagraditi pravu kopiju

bilo kojeg organizma

iz bilo koje od njegovih stanica.

To je velika stvar

zato što možete uzeti, ne samo mišje stanice,

već ljudske stanice kože

i pretvoriti ih u ljudske matične stanice.

A onda su u listopadu

uzeli stanice kože, pretvorili ih u matične stanice

i počeli ih pretvarati u stanice jetre.

Dakle, teoretski,

mogli biste uzgojiti bilo koji organ iz bilo koje od vaših stanica.

Evo drugog pokusa:

Kada biste mogli fotokopirati svoje tijelo,

možda biste također željeli uzeti i svoj um.

A jedna od stvari koje ste vidjeli na TED-u

prije nekih godinu i pol

bio je ovaj tip.

A on je održao prekrasan govor o tehnici.

Profesor je na MIT-u.

Ali, u suštini, rekao je da

možete uzeti retroviruse,

koji dođu unutar mozgova miševa.

Možete ih označiti proteinima

koji svijetle kada ih upalite.

I možete mapirati točne puteve

kada miš vidi, osjeća, dodiruje,

pamti, voli.

A onda možete uzeti kabel s optičkim vlaknima

i upaliti neke od njih.

A to što radite,

možete prikazati u dvije boje,

što znači da možete downloadati tu informaciju

kao binarni kod izravno na kompjuter.

Koja je poanta toga?

Pa, nije u potpunosti nezamislivo

da ćete jednog dana moći downloadati vlastita sjećanja,

možda u neko novo tijelo.

A možda ćete moći i uploadati i sjećanja drugih ljudi.

I to bi moglo imati samo jednu ili dvije

male etičke, političke, moralne implikacije.

(Smijeh)

To je samo zamisao.

Evo vrste pitanja

koja postaju zanimljivima

za filozofe, ljude na vlasti,

za ekonomiste, za znanstvenike.

Jer, te tehnologije napreduju veoma brzo.

I dok razmišljate o tome,

dopustite da dovršim jednim primjerom mozga.

Prvo mjesto na kojem biste očekivali

vidjeti ogromni evolucijski pritisak danas,

i zbog inputa,

koji postaju obilni,

i zbog plastičnosti tog organa,

jest mozak.

Imamo li ikakve dokaze da se to događa?

Pogledajmo na pojavu autizma na 1.000 ljudi.

Evo kako je to izgledalo 2000.

Ovako je izgledalo 2002.,

2006., 2008.

Eto povećanja u periodu manjem od jednog desetljeća.

I još ne znamo zašto se to događa.

Ono što znamo jest da, vjerojatno,

mozak reagira na

hiperaktivan, hiper-plastičan način,

i stvara pojedince koji su ovakvi.

A to je samo jedan od uvjeta koji postoje.

Postoje i ljudi koji su natprirodno pametni,

ljude koji se sjećaju svega što su u životu vidjeli,

ljude koji imaju sinesteziju,

one koji imaju shizofreniju.

Mnogo se toga tu događa,

a još uvijek ne razumijemo

kako i zašto.

No, jedno pitanje koje biste možda željeli postaviti jest:

Vidimo li naglu evoluciju mozga

i načina na koji obrađujemo podatke?

Kada razmislite o tome koliko podataka dolazi u naš mozak,

pokušavamo u jednom danu usvojiti toliko podataka

koliko su ljudi usvajali tijekom cijelog života.

I dok razmišljate o tome,

postoje četiri teorije o tome zašto bi se to moglo događati,

uz cijeli niz drugih.

Ja nemam dobar odgovor.

Zbilja bi trebalo biti više istraživanja o tome.

Jedna mogućnost je fetiš brze prehrane.

Počeli su se javljati dokazi da su

pretilost i prehrana

nekako povezani

s modifikacijom gena,

što može, ali ne mora imati utjecaja

na način na koji mozak novorođenčeta radi.

Druga mogućnost jest ona sexy štrebera.

Ti uvjeti su zbilja rijetki.

(Smijeh)

(Pljesak)

Počelo se događati da,

zato što se ti štreberi okupljaju,

zato što su visoko kvalificirani za programiranje kompjutera

što je veoma isplativo,

kao i drugi poslovi orijentirani na detalje,

da su geografski koncentrirani

i pronalaze partnere sličnih svjetonazora.

To je hipoteza selektivnog križanja

tih gena koji pojačavaju jedan drugog

u tim strukturama.

Treće, je li to previše informacija?

Pokušavamo obraditi toliko toga

da neki ljudi razviju sinesteziju

i imaju ogromne cijevi koje pamte sve.

Drugi ljudi postaju hiper-osjetljivi na količinu informacija.

Drugi reagiraju različitim psihološkim stanjima

ili reakcijama na te informacije.

Ili su možda kemikalije u pitanju.

Ali kada vidite porast

tih razmjera kod nekog stanja,

ili ga ne mjerite kako treba

ili se nešto događa veoma brzo,

a mogla bi to biti evolucija u stvarnom vremenu.

Evo poante.

Mislim da mi

kao vrsta prelazimo u neko novo stanje.

A nisam to mislio kad smo Steve Gullans i ja počeli zajedno pisati.

Mislim da prelazimo u Homo evolutisa

koji, bilo to dobro ili loše,

nije samo hominid svjestan svoje okoline,

već hominid koji će početi izravno i namjerno

kontrolirati evoluciju vlastite vrste,

bakterija, biljaka, životinja.

Mislim da je to promjena tolikih razmjera

da bi vaši unuci ili praunuci

mogli biti vrsta veoma drugačija od vaše.

Puno vam hvala.

(Pljesak)