Gdje školovati svjetske doktore? Na Kubi

Veliki problemi trebaju velika rješenja, potaknuta iskrom velikih ideja, mašte i odvažnosti. U ovom govoru, novinarka Gail Reed opisuje jedno veliko rješenje vrijedno naše pažnje: Latinsko-američka škola medicine u Havani koja školuje liječnike iz cijelog svijeta kako bi služili lokalnim zajednicama kojima su najpotrebniji.

Željela bih vam ispričati

kako je 20,000 izuzetnih mladih ljudi

iz preko 100 zemalja

završilo na Kubi

i kako mijenjaju zdravstvo
u svojim zajednicama.

Devedeset posto njih nikada

ne bi ni otišli od kuće

da nije bilo stipendije
za studiranje medicine na Kubi

i obećanja da će se vratiti natrag

u mjesta poput onih iz kojih su došli —

u udaljena poljoprivredna područja,
planine, geta —

kako bi postali liječnici
za ljude poput sebe,

kako bi ostali snažni na svom putu.

Latinskoamerički medicinski fakultet u Havani:

je najveći medicinski fakultet
na svijetu,

na kojemu je diplomiralo
23,000 mladih doktora

od prve generacije 2005. godine,

a još skoro 10000 ih je u
sustavu školovanja.

Njegova misija jest školovati
liječnike za ljude

koji ih najviše trebaju:

za preko milijardu ljudi

koji nikada nisu vidjeli liječnika,

ljude koji žive i umiru

ispod svake crte siromaštva
koja je ikad smišljena.

Njegovi studenti prkose
svim norama.

Oni su najveći rizik ove škole

ali također i najbolja prilika.

Studente regrutira
iz najsiromašnijih,

iz najuništenijih mjesta na našem planetu,

škola koja vjeruje
da oni mogu postati

ne samo dobri

već odlični liječnici

koji su očajnički potrebni
svojim zajednicama,

te da će obavljati svoju službu
gdje većina doktora ne bi,

u mjestima koja nisu samo siromašna,

već su često i opasna,

noseći protuotrove u ruksacima

ili obilazeći susjedstva

prepuna drogom, bandama i metcima,

obilazeći svoje teren.

Postoji nada da će oni pomoći

promijeniti dostupnost liječenju,

zdravstvenu situaciju općenito
u osiromašnim područjima,

i čak sami način kako se medicina

uči i prakticira,

i da će postati pioniri u našoj
gobalnoj misiji

za univerzalnom zdravstvenom skrbi
dostupnoj svima,

uistinu teška misija.

Dvije velike oluje i ideja
'koračanja težim putem'

potaknuli su osnivanje ELAM-a 1998. godine.

Uragani Georges i Mitch

poharali su Karibe

i Srednju Ameriku,

ostavljajući za sobom 30, 000 mrtvih

i dva i pol milijuna ljudi bez doma.

Stotine kubanskih doktora se dobrovoljno
uključilo u misiju suzbijanja katastrofe,

ali kad su stigli tamo,

našli su još veću katastrofu:

čitave zajednice bez postojeće
zdravstvene skrbi,

lokote na vratima seoskih bolnica

zbog nedostatka osoblja,

i jednostavno preveliki broj
beba koje ne dožive

svoj prvi rođendan.

Što će se dogoditi kad
ovi kubanski liječnici odu?

Bili su potrebni novi liječnici da
bi sustav bio održiv,

ali odakle bi oni došli?

Gdje bi se obrazovali?

U Havani, kampus bivše
mornaričke akademije

je predan kubanskom ministarstvu zdravlja

kako bi postao latinskoamerički
medicinski fakultet,

ELAM.

Školarina, smještaj i hrana
i mala stipendija

ponuđene su stotinama studenata

iz zemalja najviše pogođenih olujama.

Kao novinarka u Havani,

svjedočila sam dolasku
prvih 97 Nikaragvanaca

u ožujku 1999. godine,

i tome kako se smještaju u jedva
obnovljene studentske sobe

i kako pomažu svojim profesorima
ne samo čistiti učionice

već i unositi stolove, stolice i
mikroskope.

Tijekom sljedećih nekoliko godine

vlade diljem Amerike

su tražile stipendije za svoje studente,

i Klub crnačkih zastupnika u Kongresu

je zatražio i primio stotine stipendija

za mlade ljude iz SAD-a.

Danas se među 23,000 liječnika

nalaze diplomci
iz 83 zemlje

iz Amerike, Afrike i Azije,

a upis se proširio na 123 nacije.

Više od polovice studenata
su mlade žene.

One dolaze iz 100 etničkih grupa,

govore 50 različitih jezika.

Direktorica Svjetske zdravstvene organizacije
Margaret Chan je rekla:

" Po prvi put, ako ste siromašni, žena

ili pripadate domorodačkoj populaciji,

imate značajnu prednost,

etiku koja čini ovaj
medicinski fakultet jedinstvenim."

Luther Castillo dolazi iz mjesta
San Pedro de Tocamacho

koje se nalazi na atlantskoj
obali Hondurasa.

Tamo nema tekuće vode,

nema struje,

a da biste došli do sela,
morate hodati satima

ili iskušati svoju sreću u kamionetu
kao što sam ja napravila

izbjegavajući valove Atlantika.

Luther je bio jedno od 40 Tocamacho djece

koja su krenula u školu,

sinovi i kćeri crnih domorodaca,

poznatiji kao Garífuna,

koji čine 20 posto honduraške populacije.

Prva dostupna zdravstvena skrb
nalazila se nedostižnim miljama daleko.

Luther je morao svakodnevno
tri sata pješačiti

kako bi pohađao više razrede
osnovne škole.

Samo 17 ih je išlo na taj put.

Samo pet ih je prešlo u srednju školu

a samo jedan je otišao na fakultet:

Luther, na ELAM,

i bio je među prvom žetvom
Garífuna diplomaca.

Njemu su prethodila samo dva
Garífuna liječnika

u cijeloj povijesti Hondurasa.

Sada ih ima 69, zahvaljujući ELAM-u.

Veliki problemi zahtijevaju
velika rješenja,

potaknuta iskrom velikih ideja,
mašte i odvažnosti,

ali i rješenja koja funkcioniraju.

ELAM-ovi profesori nisu imali
zgodnu bazu podataka

koja bi ih vodila na njihovom putu
stoga su morali učiti na teži način,

kako su išli naprijed i radili tako su
ispravljali svoj put.

Čak i najbistriji studenti

iz ovih siromašnih zajednica

nisu bili akademski pripremljeni

za 6 godina medicinske naobrazbe

tako da je uspostavljen
prijelazni program iz znanosti.

Tada se postavilo pitanje jezika:

ovdje su bili Mapuche, Quechuasi,
Guaraní, Garífuna,

domorodci

koji su naučili španjolski
kao drugi jezik,

ili Haićani koji su govorili kreolski.

Tako da je 'Španjolski jezik' postao dio

pred-pred- pripremnog medicinskog kurikuluma.

Unatoč tome, na Kubi,

glazba, hrana, mirisi,

gotovo sve je bilo drugačije,

tako da je fakultetsko osoblje
postalo obitelj, a ELAM dom.

Religije su se kretale od
domorodačkih vjerovanja

do jorube, muslimana
i evangeličke kršćanske crkve.

Prihvaćanje različitosti
je postalo način života.

Zašto je toliko zemalja

zatražilo ove stipendije?

Prvo, oni nemaju dovoljno liječnika,

a tamo gdje ih imaju,
raspoređeni su

neravnomjerno, na štetu siromašnih,

jer je naša globalna zdravstvena kriza

potpomognuta krizom u ljudskim resursima.

Nedostaje nam 4 do 7 milijuna
zdravstvenih radnika

i to samo kako bi pokrili osnovne potrebe,

a problem je isti posvuda.

Liječnici su koncentrirani u gradovima,

gdje živi samo polovica
svjetske populacije,

i to unutar gradova,

a ne u sirotinjskim naseljima ili
u južnom L. A-u.

Ovdje u SAD-u,

gdje imamo reformu zdravstva,

nemamo profesionalce koji su nam potrebni.

Do 2020. godine nedostajat će nam

45,000 liječnika
primarne zdravstvene zaštite.

I mi smo dio problema.

SAD je uvoznik broj jedan

liječnika iz zemalja u razvoju.

Drugi razlog iz kojeg se
studenti skupljaju na Kubi

jest razina usluga zdravstvene skrbi
na ovom otoku

a koja se oslanja na snažnoj
primarnoj zdravstvenoj zaštiti.

Komisija iz Lanceta

rangira Kubu među najboljim

zemljama srednjeg prihoda
po pitanju zdravstva.

Organizacija 'Spasimo djecu'
daje Kubi titulu

najbolje zemlje Latinske Amerike
za ostvarivanje majčinstva.

Kuba ima sličan očekivan životni vijek

ali ujedno i nižu stopu mortaliteta
dojenčadi od SAD-a,

s manje nejednakosti,

dok je trošak po osobi

tek 20-eti dio onoga
što mi trošimo na zdravstvo

ovdje u SAD-u.

Akademski gledano, ELAM je teška škola,

ali 80 posto studenata diplomira.

Predmeti su poznati —

osnovne i kliničke znanosti —

ali također postoje
značajne razlike.

Prvo, školovanje se premjestilo
iz nedodirljivog tornja od bjelokosti

u klinike i u susjedstvo,

mjesta na kakvima će većina
ovih diplomaca i raditi.

Oni, naravno, imaju predavanja i
kliničke rotacije također,

ali učenje unutar zajednice
počinje već prvi dan.

Drugo, studenti liječe
pacijenta u cijelosti,

i tijelo i duh,

u kontekstu njihovih obitelji, zajednica

i njihove kulture.

Treće, oni uče o javnom zdravstvu,

uče kako procijeniti kvalitetu
pitku vodu, smještaj,

te socijalne i ekonomske uvjete
u kojima žive pacijenti.

Četvrto, uči ih se

da dobar razgovor s pacijentom

i detaljan klinički pregled

daju najviše osnova za
postavljanje dijagnoze,

tako štedeći na uporabi skupe
tehnologije za njeno potvrđivanje.

I konačno, uči ih se iznova i iznova

važnost prevencije,

pogotovo dok kronične bolesti

sakate zdravstvene sustave diljem svijeta.

Takvu vrstu učenja kroz praksu

prati timski pristup radu,

kako raditi u timu i

kako voditi tim,

uvijek s dozom poniznosti.

Nakon diplome, ovi liječnici dijele

svoje znanje s pomoćnicima
medicinskih sestara, babicama,

zdravstvenim djelatnicima u zajednicama,

kako bi im pomogli da postanu
što bolji u onome što rade,

a ne kako bi ih zamijenili,

te kako bi radili sa šamanima
i narodnim iscjeliteljima.

ELAM-ovi diplomci:

Jesu li dokazali opravdanost
ovog odvažnog eksperimenta?

Veliki broj projekata nagovještava

što su oni sposobni učiniti.

Uzmite naprimjer Garífuna diplomce.

Ne samo da su se vratili raditi kući,

već su organizirali svoje
zajednice kako bi izgradili

prvu domorodačku bolnicu u Hondurasu.

S pomoću arhitekta,

stanovnici su je doslovno
izgradili iz temelja.

Prvi pacijenti su ušli u bolnicu

u prosincu 2007. godine,

a otada je bolnica primila

gotovo milijun posjeta pacijenata.

I vlada obraća pozornost,

podržavajući bolnicu kao model

ruralne zdravstvene
javne usluge u Hondurasu.

ELAM-ovi diplomci su pametni,

jaki i ujedno predani.

Haiti, siječanj 2010. godine

Bol.

Ljudi zatrpani ispod
30 milijuna tona ruševina.

Neopisivo riječima.

340 kubanskih doktora

je već bilo na mjestu
događaja na duže staze.

Još ih je bilo na putu.
A još mnogo ih je bilo potrebno.

U ELAM-u, studenti su neprestance radili

kako bi kontaktirali 2,000 diplomaca.

Kao rezultat ovih napora,
stotine su došle na Haiti,

iz 27 zemalja, od Malija
u Sahari

do Sv. Lucije, Bolivije, Čilea i SAD-a.

Oni su se lako sporazumijevali
na španjolskom

i slušali su svoje pacijente na kreolskom

zahvaljujući studentima medicine iz Haitija

koji su doletjeli s ELAMA, s Kube.

Mnogi su ostali mjesecima,

i tijekom epidemije kolere.

Stotine haićanskih diplomaca

je moralo dovesti stvari u red,

prevladati vlastitu bol u srcu

i tada preuzeti na sebe teret

izgradnje novog javnog
zdravstvnog sustava za Haiti.

Danas, uz pomoć organizacija i vlada,

od Norveške do Kube, Brazila,

izgrađen je veliki broj
novih zdravstvenih centara,

u kojima rade, a u 35 slučajeva
kojima i upravljaju

diplomci ELAM-a.

Ipak priča sa Haitija

također prikazuje neke od većih problema

s kojima se suočavaju mnoge zemlje.

Pogledajte:

748 diplomaca s Haitija do 2012. godine,
kad se pojavila kolera,

gotovo polovica je radila u
javnom zdravstvenom sektoru,

jedna četvrtina je bila nezaposlena,

a 110 ih je napustilo Haiti.

U najboljem slučaju,

ovi diplomci postaju osoblje

unutar javnog zdravstvenog sustava
i tako ga jačaju,

i tu su često jedini doktori koji rade.

U najgorem slučaju, jednostavno nema
dovoljno poslova

u javnom zdravstvenom sektoru,

gdje se liječi većina siromašnih ljudi,

nedovoljno političke volje,
nedovoljno sredstava,

nedovoljno ičega —

jednostavno previše pacijenata
bez skrbi.

Diplomci se također nalaze
pod pritiskom svojih obitelji,

očajnih kako bi spojili kraj s krajem,

tako da kad nema poslova u javnom sektoru,

novi doktori medicine prelaze u
privatnu praksu,

ili odlaze u inozemstvo kako
bi mogli slati novac kući.

Što je najgore, u nekim zemljama,

liječnička društva pritišću
akreditacijska tijela

da ne priznaju diplome ELAM-a,

iz straha da će im njihovi diplomci
uzeti poslove

ili smanjiti broj pacijenata
pa tako i prihod.

To nije pitanje kompetencija.

Ovdje u SAD-u,
Medicinski odbor Kalifornije

je nakon rigorozne inspekcije,
dao akreditaciju školi

i novi doktori su uspješni

zahvaljujući velikom riziku Kube,

prolazeći njihove odbore
i dobivanjem

vrlo cijenjenih specijalizacija

od New Yorka, do Chicaga, Novog Meksika.

Njih dvjesto vraćaju se

natrag u SAD puni energije,

ali također i nezadovoljni.

Kako je to lijepo rekao
jedan od diplomaca

na Kubi, "Uče nas da
pružamo kvalitetnu skrb

s minimalnim sredstvima,

tako da kad vidim sva sredstva
koja imamo ovdje,

i vi mi kažete da to nije moguće,

ja znam da to nije istina.

Ne samo da sam vidio da je to moguće,
već sam to radio."

ELAM-ovi diplomci,

neki upravo odavde,
iz Washingtona i Baltimora,

su došli od najsiromašnijih od siromašnih

kako bi dali zdravlje, obrazovanje

i glas svojim zajednicama.

Oni su napravili teži dio posla.

Sad mi moramo napraviti svoj dio

kako bi poduprijeli tih 23,000 i više.

Svi mi —

zaklade, ravnatelji specijalizanata, mediji,

poduzetnici, vlade, ljudi —

moramo se više uključiti.

Moramo učiniti mnogo više globalno

kako bi dali priliku ovim liječnicima

da dokažu svoj hrabrost.

Trebaju imati mogućnost da

polažu ispite za licencu
u svojim zemljama.

Potrebni su im poslovi
u javnom zdravstvenom sektoru

ili u neprofitnim zdravstvenim centrima

kako bi iskoristili svoje obrazovanje
i svoju predanost u dobre svrhe.

Trebaju imati šansu da budu

liječnici kakve njihovi pacijenti trebaju.

Kako bismo išli naprijed,

možda budemo morali naći svoj put natrag

do onog pedijatra koji bi

pokucao na naša vrata

u južnom dijelu Chicaga
kad sam bila dijete,

koji je dolazio u kućne posjete,

koji je bio sluga naroda.

Ovo nisu tako nove ideje

o tome što bi trebala
biti medicina.

Ono što je novo jest
veća razina na kojoj se sve odvija

kao i lica samih doktora:

vjerojatnije je da će
diplomac ELAM-a biti 'ona'

a ne 'on':

U Amazoniji, Peruu, Guatemali,

doktor domorodac;

u SAD-u, crni doktor

koji tečno govori španjolski.

Ona je dobro obučena, pouzdana,

a dijeli lice i kulturu svojih pacijenata

i ona zasigurno zaslužuje našu potporu

jer bilo podzemnom,
bilo na mazgi ili kanuom,

ona nas uči kako koračati jak
težim putem.

Hvala. (Pljesak)