Tražiti pomoć je snaga, a ne slabost

Svi prolazimo kroz izazove - neke možeš vidjeti, većinu ne, kaže Michele L. Sullivan. U govoru o pogledu na stvari, Sullivan dijeli priče ispunjene humorom i mudrošću te nas podsjeća da smo svi mi dio međusobnih sustava podrške. "Jedine cipele u kojima možeš hodati su tvoje," kaže. "Suosjećanjem, hrabrošću i razumijevanjem možemo ići zajedno, jedni pored drugih."

Svi mi imamo prekretnice u životu
kojih se jasno sjećamo.

Moja prva se dogodila
kada sam krenula u vrtić.

Moj je stariji brat već bio u školi i,
moj Bože, došao je i moj trenutak.

Kaskala sam tim hodnikom.

Bila sam toliko uzbuđena
da sam se skoro pomokrila.

Dođem do vrata

i tamo je bila učiteljica,
toplo me dočekavši,

uvela me u učionicu,

i pokazala mi moj mali ormarić.

Svi se sjećamo tih malih ormarića, zar ne?

I tamo smo stavili stvari.

Onda je rekla, "Idi do kruga

i igraj se s djecom do početka nastave."

Otišla sam tamo i sjela
kao da sam najvažnija osoba na svijetu,

i igrala sam se

i odjednom dečko kraj mene,

nosio je bijelu majicu
i plave kratke hlače.

Sjećam se kao da je bilo jučer.

Najednom se prestao igrati i rekao je,

"Zašto si tako niska?"

Ja sam se nastavila igrati.
Nisam mislila da govori meni.

(Smijeh)

Rekao je glasnije,

"Hej, zašto si tako niska?"

Pogledala sam ga i rekla,

"O čemu govoriš? Igrajmo se. Sretni smo.

Čekala sam ovo."

I igrali smo se, a minutu kasnije

djevojčica do njega
u bijeloj majici i ružičastoj suknji,

ustala je, stavila ruke na kukove,

i rekla, "Da, zašto izgledaš
toliko drugačije?"

Rekoh, "O čemu pričaš?

Ne izgledam drugačije. Nisam niska.
Idemo se samo igrati."

Tada sam bolje pogledala
po krugu i vidjela,

da su se sva djeca
prestala igrati i gledala me.

I mislila sam,

u današnjem bi to jeziku
bilo "OMG" ili "WTF."

(Smijeh)

Što se upravo dogodilo?

Svo samopouzdanje
s kojim sam to jutro ušla

venulo je kako je jutro odmicalo,

a pitanja su samo nadolazila.

Na kraju jutra,
prije no što sam otišla kući,

učiteljica nas je postavila u krug,

i našla sam se izvan toga kruga.

Nisam nikoga mogla pogledati.

Nisam razumjela što se dogodilo.

Sljedećih nekoliko godina

mrzila sam izlaziti u javnost.

Osjetila sam svaki pogled, svaki hihot,

svaki upereni prst,

ne srednji prst,

već svaki upereni prst,

i mrzila sam to.

Skrivala bih se iza nogu svojih roditelja,
kako me nitko ne bi vidio.

Kao dijete,

ne možeš razumjeti
radoznalost drugog djeteta,

niti neukost odrasle osobe.

Postalo mi je jasno
da stvarni svijet nije sagrađen

za nekoga moje veličine,
i doslovce i figurativno.

Nisam imala nikakve anonimnosti,
kao što vjerojatno vidite,

i dok možete vidjeti moju veličinu,

svi prolazimo kroz mnoge izazove
tijekom svojih života.

Neke možete vidjeti, poput mojih.

Većinu ne možete.

Ne vidite kada se netko nosi
s mentalnom bolešću,

ili kada ga muči
vlastiti spolni identitet,

kada brine za starijeg roditelja,

kada ima financijskih problema.

Ne možete vidjeti takve stvari.

Iako možete vidjeti

da je jedan od mojih izazova
moja veličina,

vidjeti ne znači razumjeti

što znači biti ja,
ili kroz što prolazim svakoga dana.

Tu sam kako bih pobila mit.

Ne vjerujem da možeš
hodati u tuđim cipelama,

i baš zato moramo usvojiti
nov način davanja sebe.

Jednostavno rečeno,
nikada neću znati kako je biti vi

i vi nikada nećete znati kako je biti ja.

Ne mogu se suočiti s vašim strahovima
ili ganjati vaše snove,

ni vi to ne možete napraviti za mene,

no možemo se međusobno podržavati.

Umjesto hodanja u tuđim cipelama,

moramo usvojiti novi način davanja sebe.

Već sam u ranoj dobi naučila

da neke stvari moram raditi
drugačije od većine ljudi,

no naučila sam i da smo
u nekim stvarima ravnopravni,

kao u učionici.

Heh, heh, heh. Bila sam jednaka.

Zapravo, bila sam izvrsna na nastavi.

To je bilo od životne važnosti,
otkrila sam to kako sam odrastala

i shvatila da neću moći
raditi fizički posao.

Trebalo mi je obrazovanje.

Nastavila sam školovanje i diplomirala,

no mislila sam kako bih trebala
biti korak ispred drugih za posao,

trebala sam magistrirati,

pa sam to i napravila.

Sada sam bila spremna za intervju.

Sjećate li se svog prvog intervjua?
Što ću obući?

Koja pitanja?

I ne smijem zaboraviti čvrst stisak
kod rukovanja.

Tako je i meni bilo.

I tako, 24 sata prije intervjua,

prijateljica koju znam cijeli život,

nazvala me i rekla, "Michele,
zgrada u koju ideš ima stepenice."

A znala je da se ne mogu
penjati stepenicama.

I odjednom se moj fokus promijenio.

U svojim cipelama, zabrinula sam se
kako ću tamo stići.

Uranila sam i našla rampu za utovar,
ušla i imala odličan intervju.

Nisu znali što sam sve prošla
toga dana, i to je OK.

Vjerojatno mislite da je moj najveći
izazov toga dana bio intervju,

ili ulazak u zgradu.

U stvarnosti, moj najveći izazov
toga dana bilo je

prijeći rampu, bez da me netko pregazi.

Vrlo sam ranjiva u nekim situacijama:

u zračnim lukama, u hodnicima,
na parkiralištima,

rampama za utovar.

Zato moram biti vrlo oprezna.

Moram moći nešto predvidjeti,
biti fleksibilna

i nekada se kretati što brže mogu.

Dobila sam posao

i trenutno zbog posla dosta putujem.

Putovanja su svima ovih dana izazov.

Vi vjerojatno dođete do aerodroma,
prođete osiguranje, dođete do izlaza.

Imam li mjesto do prolaza ili do prozora?
Jesam li dobila bolji smještaj?

Ja, kao prvo, ne prolazim kroz ništa.

(Smijeh)

Pogotovo ne prolazim kroz osiguranje,

već moram tamo proći osobni pregled.

Neću to komentirati.

Onda se uputim prema izlazu

i svojim urođenim darom brbljanja,
kako moji roditelji kažu,

pričam s agentom na izlazu i kažem,
"Usput, moj je skuter težak toliko,

imam suhu bateriju,

i mogu ga voziti do ulaza u avion."

Također, dan ranije nazvala sam
grad u koji putujem,

kako bih saznala gdje mogu unajmiti skuter
ako se moj putem pokvari.

Dakle, u mojim je cipelama
malo drukčije.

Kad uđem u avion,
iskoristim svoje brbljanje

kako bih nekog zamolila da mi podigne
torbu i oni to ljubazno učine.

Pokušavam ne jesti ili piti u avionu,

jer ne bih htjela
ustajati i hodati avionom,

no priroda ima svoj vlastiti raspored

i nedavno je pokucala,
a ja sam morala odgovoriti.

Došla sam do prednjeg dijela aviona,

brbljala sa stjuardesom

te pitala, "Možete li paziti na vrata?
Ne mogu dosegnuti bravu."

Unutra sam i obavljam svoje,
i vrata se otvore.

Jedan je gospodin tamo

s izrazom užasa na licu.

Sigurna sam da sam imala isti pogled.

Kad sam izašla, primijetila sam
da sjedi baš preko puta mene,

i bilo ga je neizmjerno sram.

Stoga sam mu prišla i tiho rekla,

"Hoće li i Vama ovo ostati
u pamćenju kao meni?"

(Smijeh)

I on kaže, "Mislim da hoće."

(Smijeh)

I dok on o tome vjerojatno
ne govori javno, ja govorim.

(Smijeh)

No, pričali smo do kraja leta

i upoznali smo se,
svoje obitelji, sportove, posao,

i kada smo sletjeli, rekao je,

"Michele, vidio sam
da Vam je netko podigao torbu.

Mogu li Vam je dodati?"

Rekoh, "Naravno, hvala Vam."

Poželjeli smo si sreću

i najvažnija stvar tog dana

bila je da neće otići s tim sramom,

tim osjećajem srama.

Neće to zaboraviti, neću ni ja,

no mislim da će se više sjećati

našeg razgovora i naših
različitih pogleda na stvari.

Kad putuješ svijetom,

može biti još izazovnije,
na određene načine.

Prije par godina bila sam u Zanzibaru,

i uvezem se unutra,

sada razmislite o tome.

Niska, plavokosa bjelkinja u kolicima.

To se vjerojatno ne događa svaki dan.

Priđem i, svojom brbljavošću,
započnem razgovor s agentom.

Bio je jako srdačan pa upitam
o njihovoj kulturi i slično,

i primijetim da ne postoji most do aviona.

Morala sam mu reći,

"Ne samo da mi morate podići kolica,

trebala bi mi pomoć
kod uspinjanja stepenicama."

Proveli smo oko sat vremena zajedno
dok smo čekali let,

bio je to stvarno divno proveden sat.

Kod oboje su se pogledi na stvari
promijenili toga dana.

Kada sam dospjela u avion,

potapšao me po leđima
i poželio mi dobro,

a ja sam mu se mnogo zahvalila.

I opet, mislim da će se
više sjećati tog iskustva

nego mog prvotnog ulaska,
kad je među nama bilo oklijevanja.

Kao što primjećujete,
ljudi mi mnogo pomažu.

Ne bih bila tu gdje jesam danas,

da nema moje obitelji,
mojih prijatelja, suradnika

te mnogih neznanaca,

koji mi pomažu doslovno svakoga dana.

Jako je važno da svi imamo
svoje sustave podrške.

Tražiti pomoć je snaga,

a ne slabost.

(Pljesak)

Svi trebamo pomoć tijekom svog života,

no jednako je bitno,

da smo dio sustava podrške
drugim ljudima.

Moramo usvojiti taj način vraćanja.

Svi mi očito imamo ulogu
u svojim vlastitim uspjesima,

ali razmislite o ulozi koju imamo
u uspjesima drugih ljudi,

poput ljudi u mom životu
svakoga dana.

Nužno je da jedni drugima pomažemo,

jer društvo sve češće razdvaja ljude

na temelju pristranosti i ideologija.

Moramo gledati dalje od površine

i suočiti se s istinom,

da nitko od nas nije samo ono što vidimo.

Mi smo više od toga,

i svi se suočavamo sa stvarima
koje ne možeš vidjeti.

Živjeti bez osuđivanja

svima nam dozvoljava
da zajedno dijelimo ta iskustva

i da imamo potpuno drukčije poglede,

poput ljudi koje sam spomenula
ranije u svojim pričama.

Zapamtite, jedine cipele

u kojima istinski možete biti,
su vaše vlastite.

Ne mogu hodati u vašima.

Znam da ne možete hodati
u onima moje veličine...

(Smijeh)

ali možete pokušati.

No, možemo učiniti nešto bolje od toga.

Suosjećanjem, hrabrošću i razumijevanjem

možemo hodati jedno pored drugog

i podupirati se,

razmisliti koliko se društvo
može promijeniti

ako učinimo sve to,

umjesto osuđivanja
na temelju onog što vidimo.

Hvala vam.

(Pljesak)

Hvala.