Moje putovanje kroz "najbjelje" gradove u Americi

Kako Amerika postaje sve više multikulturalna, Rich Benjamin primijetio je jedan fenomen: neke zajednice su zapravo postajale sve manje raznovrsnije. Stoga je rastvorio kartu, pronašao "najbjelje" gradove u SAD-u - i odselio se u njih. U ovom zabavnom, iskrenom, ljudskom govoru, otkriva što je on kao crnac naučio u Bijelotopiji.

Zamislite mjesto gdje vaši susjedi
pozdravljaju vašu djecu imenom,

mjesto s predivnim vidicima,

gdje vam treba samo 20 minuta vožnje

do vaše jedrilice na vodi.

To je zavodljivo mjesto, zar ne?

Ja ne živim tamo.

(Smijeh)

No bio sam na putu od
preko 4 tisuće kilometara

u dvije godine, po "najbjeljim" okruzima
u Americi koje se i najbrže se razvijaju.

Što je to Bijelotopija?

Bijelotopiju definiram na tri načina.

Prvo, Bijelotopija ima porast stanovništva
od barem šest posto od 2000. godine.

Drugo, većini tog porasta
pridonose bijeli migranti.

I treće, Bijelotopija ima neopisiv šarm,

ugodnu atmosferu i izgled,

nekakav "Je ne sais quoi".

(Smijeh)

Kako bih saznao kako i
zašto Bijelotopije rastu,

uronio sam na nekoliko
mjeseci u tri takve zajednice:

prvo u St. George u saveznoj državi Utah;

drugo u Coeur d'Alene u državi Idaho;

i treće u Forsyth Countyju
u saveznoj državi Georgi.

Prva postaja bila je St.George, predivan
grad s krajolikom od crvenog kamenja.

Pedesetih godina 19. stoljeća, Brigham
Young slao je obitelji u St, George

da uzgajaju pamuk, zbog
vruće i suhe klime.

Prozvali su je Utin Dixie,
a to ime zadržalo se do danas.

U svakoj Bijelotopiji svoje vrijeme
sam proveo kao antropolog.

Napravio sam detaljne tablice
najmoćnijih ljudi u tim zajednicama,

koga sam morao upoznati,
gdje sam morao biti,

i zdušno sam se ubacio u te zajednice.

Išao sam na sastanke odbora za zoniranje,

išao sam u demokratske klubove
i republikanske klubove.

Išao sam na igre pokera.

U St. Georgeu sam unajmio kuću u Entradi,

jednoj od najcjenjenijih zatvorenih
zajednica u tom gradu.

Nisam birao jeftine motele i hotele.

Živio sam Bijelotopiji kao stalan
stanovnik, a ne posjetitelj.

Unajmio sam taj smještaj preko mobitela.

(Smijeh)

(Pljesak)

Golf je savršen zavodljiv
simbol Bijelotopije.

Prije nego što sam krenuo na put

jedva da sam ikada primio palicu za golf.

Pred kraj svojeg boravka u St. Georgeu,
igrao sam golf barem tri puta tjedno.

(Smijeh)

Golf pomaže ljudima da se zbliže.

Neke od najboljih intervjua na svom
putovanju odradio sam na terenima za golf.

Jedan kapitalist pozvao me da igram
golf u njegovom privatnom klubu

u kojem nema članova manjina.

Išao sam i na pecanje.

(Smijeh)

Nikad prije tog nisam pecao,
pa me ovaj tip morao podučiti

kako baciti udicu i kakav mamac koristiti.

Igrao sam i poker svakog vikenda.

Texas Hold'em s ulogom od
10 dolara za ulazak u igru.

Moji prijatelji s pokera možda
su blefirali koje karte imaju,

no nisu blefirali svoja
društvena uvjerenja.

Neki od najsirovijih i
najzajedljivijih razgovora

tijekom mog putovanja
odvili su tijekom pokera.

Ja sam jako entuzijastičan zabavljač.

Volim kuhati, organizirao sam
mnogo večera, a zauzvrat su me

ljudi zvali na svoje večere,

na roštilj i zabave uz bazen,

i rođendane.

No nije uvijek bilo zabavno.

Ispostavilo se da je imigracija
veliki problem u toj Bijelotopiji.

Gradsko vijeće za ilegalnu imigraciju

održavalo je redovite i aktivne
proteste protiv imigracije,

i u toj zajednici shvatio sam koliko
će se žestoka debata razviti oko toga.

To je bio stvarni prikaz onoga što će
uslijediti, što se kasnije i ostvarilo.

Sljedeća postaja: Kao u raju,
koliba koju sam unajmio,

u Coeur d'Alene, u predivnoj
prevlaci Sjevernog Idaha.

Unajmio sam si ovaj smještaj,
također preko mobitela.

(Smijeh)

Knjiga "Tisuću mjesta za posjetiti prije
nego što umrete" navodi i Coeur d'Alene,

to je predivan raj za lov,
plovidbu i ribolov.

Moje novostečene vještine u golfu
dobro su došle u Coeur d'Alene.

Igrao sam golf s umirovljenim
policajcima iz LA-a.

Godine 1993. oko jedanaest tisuća
obitelji i policajaca

pobjeglo je iz Los Angelesa
nakon rasnih nemira,

u Sjeverni Idaho, gdje su izgradili
iseljeničku zajednicu.

Uzevši u obzir konzervativnost tih murjaka

nije neobično da u Sjevernom Idahu
postoji snažna kultura vatrenog oružja.

Navodno tamo ima više trgovina oružjem
nego benzinskih postaja.

Kako se onda uklopiti u tu sredinu?

Otišao sam u streljana.

Kada sam unajmljivao pištolj,
gospodin za pultom

bio je vrlo ugodan i ljubazan,

sve dok mu nisam pokazao svoju
vozačku dozvolu iz New Yorka.

Tada je postao nervozan.

Nisam tako loš u ciljanju
kao što sam mislio.

U Sjevernom Idahu upoznao sam
neobičnu vrstu paranoje

koja može prožimati neku zajednicu kada je
toliko murjaka i oružja na jednome mjestu.

U Sjeverom Idahu, u svom crvenom kamionetu

držao sam blok za zabilješke.

U njemu sam nabrojao više konfederacijskih
zastava nego crnaca.

U Sjevernom Idahu nailazio sam
na konfederacijske zastave

na privjescima za ključeve,
ukrasima za mobitele,

i na automobilima.

Oko sedam minuta vožnje od
moje skrivene kolibe na jezeru

nalazilo se sjedište Arijevske nacije,

grupe koja promovira
nadmoć bijele rase.

America's Promise Ministries, vjerska
organizacija Arijevske nacije,

imala je trodnevnu duhovnu obnovu
tijekom moje posjete.

Odlučio sam upasti tamo nepozvan.

(Smijeh)

Ja sam jedini nearijevski novinar za
kojega znam koji je ikada to napravio.

(Smijeh)

Jedan od mnogih upečatljivih događaja
na toj duhovnoj obnovi -

(Smijeh)

- bio je kada mi je prišao Abe, Arijevac.

Udario me po koljenu i rekao,
"Hej Rich, želim da znaš jednu stvar.

Mi ne promoviramo nadmoć bijele rase.
Mi smo bijeli separatisti.

Ne mislimo da smo bolji od tebe,

samo želimo biti daleko od tebe."

(Smijeh)

Uistinu, većina bijelaca u Bijelotopiji
niti ne zagovara nadmoć bijele rase,

niti pripada bijelim separatistima.

Zapravo, oni uopće nisu tamo
zbog izričitih rasnih razloga.

Oni zapravo emigriraju tamo

radi prijateljstva, udobnosti,
zaštite, sigurnosti,

razloga koje implicitno povezuju
sa samom kategorijom bijelosti.

Sljedeća postaja bila je Georgia.

Tamo sam odsjeo u rubnom dijelu grada,
sjeverno od Atlante.

U Uti sam otkrio poker,

u Idahu sam otkrio oružje,

a u Georgi sam otkrio Boga.

(Smijeh)

U tu sam se Bijelotopiju uklopio tako

da sam postao aktivan u
Crkvi prvih otkupljenika,

megacrkvi koja je toliko
ogromna da ima golf vozila

koja koriste vjernicima na njenim
brojnim parkiralištima na kampusu.

Ja sam se aktivno uključio
u ministriranje za mlade.

Osobno mi je bilo
ugodnije u toj Bijelotopiji

nego u Koloradu ili Idahu,
ili čak predgrađu Bostona.

Razlog tome je što su u Georgi,

bijelci i crnci više povijesno bliski.

Nisam bio toliko egzotičan
u toj Bijelotopiji.

(Smijeh)

No što sve to znači?

San o Bijelotopiji, takva migracija,
sastoji se od efekta guranja i povlačenja

punog uznemirujućeg guranja
i primamljivog vučenja.

Bijelotopija djeluje na razini
svjesne i nesvjesne pristranosti.

Moguće je da ljudi žive u Bijelotopiji
ne iz rasističkih pobuda,

iako to može rezultirati rasizmom.

Mnogi Bijelotopijci osjećaju se
kao da ih guraju ilegalci,

zloboraba socijalne skrbi, manjine,
gustoća naseljenosti, prepune škole.

Mnoge Bijelotopijce privlači vrijednost,

sloboda, zavodljivost privatiziranosti -
privatiziranih mjesta, ljudi,

privatiziranih stvari.

U Bijelotopiji sam naučio kako
zemlja može sadržavati rasizam,

bez rasista.

Mnogi moji samodopadni
liberalni prijatelji

nisu mogli vjerovati da se
upuštam u takav pothvat.

U stvarnosti su mnogi bijeli
Amerikanci ljubazni i srdačni.

Međuljudski rasni odnosi, kako se
međusobno ophodimo jedni prema drugima,

nadaleko su bolji nego kod
generacije mojih roditelja.

Možete li me zamisliti kako idem
u Bijelotopiju prije četrdeset godina?

Kakvo bi to bilo putovanje.

(Smijeh)

Pa ipak, neke se stvari nisu promijenile.

Amerika je i danas stambeno
i edukacijski segregirana

kao što je bila 1970-ih.

Kao Amerikanci, često nalazimo
načine da kuhamo jedni za druge,

da zajedno plešemo,

da se međusobno ugošćujemo,

no zašto to ne možemo primijeniti na način
na koji se zajednice međusobno ophode?

To je poražavajuća ironija,

koliko smo daleko dogurali kao pojedinci,

a unazadili se kao zajednice.

Jedno od bijelotopijskih gledišta
koje me zaista potreslo

bila je poslovična izreka:

"Jedan crnac je divan gost na večeru;

pedeset crnaca je geto."

Velika stavka koja je nadahnjivala moj
put kroz Bijelotopije je 2042. godina.

Do 2042. bijelci više neće biti
većinsko stanovništvo u Americi.

Shodno tome, hoće li
postojati više Bijelotopija?

Promatrajući ovo,

opasnost Bijelotopije je u tome da
što više segregacije postoji,

manje možemo proučavati i suočavati se
sa svjesnim i nesvjesnim pristranostima.

Uputio sam se na svoje dvogodišnje
putovanje od preko 4000 kilometara

da saznam gdje, zašto i kako bijelci bježe

no nisam očekivao da
ću se toliko zabaviti.

(Smijeh)

Nisam očekivao da ću naučiti
toliko mnogo o sebi.

Ne vjerujem da ću živjeti u Bijelotopiji,

niti, što se toga tiče, u Crnotopiji.

Planiram nastaviti igrati golf
kad god mi se ukaže prilika.

(Smijeh)

I morat ću ostaviti oružje
i megacrkve u Bijelotopiji.

Hvala.

(Pljesak)