Na putu odrastanja američke dece, dve institucije služe kao supervizori. O prvoj znamo dosta: fakultet. Neki od vas se sećaju uzbuđenja koje su osećali kada su prvi put krenuli na fakultet. Neki od vas su tamo trenutno i uzbuđeni su ovog trenutka. Fakultet ima određene mane. Skup je: ostavlja mlade ljude sa dugom. Ali sve u svemu, to je poprilično dobar životni put. Mladi ljudi završavaju fakultet sa ponosom, dobrim prijateljima, i dosta znanja o svetu. I možda najvažnije, sa boljom šansom na tržištu rada nego što su imali pre nego što su tamo otišli Danas želim da razgovaram o drugoj instituciji koja nadzire put od detinjstva do zrelosti u Americi. I ta institucija je zatvor. Mladi ljudi se na ovom putu susreću sa nadzornicima za uslovnu slobodu umesto sa učiteljima. Idu na sud umesto u učionicu. Njihova treća godina fakulteta je, umesto na razmeni, provedena u zatvoru. I oni izlaze iz svoji dvadesetih, bez diplome biznisa ili engleskog jezika, ali sa kriminalnim dosijeom. Ova institucija nas takođe dosta košta, oko 40.000 dolara godišnje da bismo poslali mladu osobu u zatvor u Nju Džerziju. Ali ovde poreznici plaćaju zakon, i ono što deca dobijaju je hladna zatvorska ćelija i trajno obeležje koje ih sputava kada se vrate kući i prijave za posao. Sve je više dece na ovom putu ka odrastanju nego što je ikad bilo u SAD-u i to je zato što je, u proteklih 40 godina, naša stopa zatvaranja porasla za 700 posto. Imam samo jedan slajd za ovaj govor. Evo ga. Ovo je naša stopa zatvaranja, oko 716 ljudi po 100.000 stanovnika populacije. Ovo su OEES zemlje. Štaviše, siromašnu decu šaljemo u zatvor, previše njih iz afroameričkih i latinoameričkih zajednica tako da sada zatvor čvrsto stoji između mladih ljudi koji pokušavaju da uspeju i ispunjenja američkog sna. Problem je čak gori od ovoga jer ne samo da šaljemo siromašnu decu u zatvor, mi tovarimo siromašnu decu sa sudskim taksama, sa ograničenjima probnih i uslovnih otpusta, sa niskim poternicama, tražimo od njih da žive u prihvatilištima i u kućnom pritvoru, i tražimo od njih da pregovaraju sa policijom koja ulazi u njihove siromašne rasno manjinske zajednice ne zato da bi promovisali javnu bezbednost, već da bi uhapsili dovoljno da zadovolje gradske blagajne. Ovo je skrivena strana našeg istorijskog eksperimentisanja sa kaznenim sistemom: mladi ljudi su zabrinuti da će bilo kada biti zaustavljeni, pretraženi i uhapšeni. Ne samo na ulici, već i u sopstenim domovima, u školi i na poslu. Počela sam da se interesujem za ovaj drugi put ka odrastanju kada sam bila student na Univerzitetu Pensilvanije ranih 2000-ih. Univerzitet se nalazi u istorijskom afroameričkom kraju. Tako da u isto vreme postoje ova dva paralelna puta: deca koja idu na ovaj elitni, privatni univerzitet i deca iz susednog kraja, od kojih neka idu na fakultet, a od kojih su mnogi poslati u zatvor. U mojoj drugoj godini, postala sam privatni učitelj mladoj srednjoškolki koja je živela 10 minuta od mog univerziteta. Uskoro, njen rođak se vratio iz maloletničkog zatvora. Imao je 15 godina, prva godina srednje škole. Počela sam da upoznajem njega i njegove prijatelje i porodicu, i pitala sam ga šta misli o tome što pišem o njegovom životu za moj diplomski. Ovaj diplomski je postao disertacija na Prinstonu i sada knjiga. Do kraja moje druge godine, preselila sam se u ovaj kraj i provela narednih šest godina pokušavajući da razumem sa čim se mladi susreću kako odrastaju. Prve nedelje koju sam provela u ovom kraju videla sam dva dečaka, od 5 i 7 godina, kako se igraju jureći se, stariji dečak je jurio mlađeg. Glumio je policajca. Kada je policajac stigao mlađeg dečaka, gurnuo ga je na zemlju, stavio zamišljene lisice, i uzeo mu novčić iz džepa, govoreći: "Konfiskujem ovo." Pitao je dečaka da li nosi drogu i da li za njim postoji poternica. Videla sam kako se ova igra često ponavlja nekada bi deca jednostavno odustala od jurcanja, i prislonila svoja tela na zemlju sa rukama iznad glave ili naslonjenim na zid. Deca bi se drala jedna na druge, "Uhapsiću te! Uhapsiću te i nikada se nećeš vratiti kući!" Jednom sam videla šestogodišnjaka kako spušta drugom detetu pantalone i pokušava da ga pretraži. Prvih 18 meseci koje sam provela u tom kraju, svaki put sam zapisala kada sam videla bilo koji kontakt između policije i ljudi koji su mi susedi. Tako da sam prvih 18 meseci gledala kako policajci zaustavljaju pešake ili ljude u kolima, pretražuju ljude, njihova imena, kako ih jure kroz ulice, vode na ispitivanje, ili kako hapse svaki dan, sa pet izuzetaka. 52 puta, gledala sam kako policija obara vrata, juri ljude kroz kuće ili hapsi nekoga u njihovoj kući. 14 puta tokom prvih godinu i po, gledala sam kako policajci udaraju, dave, šutiraju, gaze ili tuku mlade muškarce nakon što su ih uhvatili. Malo po malo, upoznala sam dva brata, Čaka i Tima. Čak je imao 18 kad smo se upoznali, poslednja godina srednje. Igrao je za košarkaški tim i dobijao trojke i četvorke. Njegov mlađi brat, Tim, imao je 10. I Tim je voleo Čaka, uvek ga je pratio, ugledao se na njega. Živeli su sa svojom majkom i dedom u dvospratnoj kući sa prednjim travnjakom i terasom pozadi. Njihova majka se mučila sa zavisnošću dok su dečaci odrastali. Nije mogla da zadrži posao dugo. Dedina penzija je izdržavala porodicu, ne baš dovoljno da plati za hranu i odeću i školsku opremu za dečake. Porodica se zaista mučila. Tako da, kada smo se upoznali, Čak je bio poslednja godina srednje škole. Upravo je napunio 18. Te zime, dečko u školskom dvorištu je nazvao Čakovu majku zavisničkom kurvom. Čak je gurnuo glavu dečaka u sneg i školski policajci su ga uhapsili zbog teškog telesnog napada. Drugi dečak je bio dobro sutradan, mislim da je najviše njegov ponos bio povređen. Ali svejedno, pošto je Čak imao 18, ovaj teški telesni napad ga je poslao u zatvor za odrasle na Stejt putu u severoistočnoj FIladelfiji, gde je čekao, bez mogućnosti da plati kauciju, dok su se sudski datumi odugovlačili kroz skoro celu njegovu poslednju godinu. Konačno, pred kraj ovog perioda, sudija na ovom slučaju je odbacio većinu optužbi i Čak se vratio kući sa samo nekoliko stotina dolara sudskih taksi. Tim je bio prilično srećan taj dan. Sledeće jeseni Čak je pokušao da se ponovo upiše u srednju ali mu je sekretarica rekla da ima 19 godina i da je previše star da bi bio primljen. Onda je sudija na njegovom slučaju izdao poternicu za njim zato što nije mogao da plati 225 dolara za sudske takse koje su usledile nekoliko nedelja nakon što se slučaj završio. Što znači da je bio begunac sa nezavršenom srednjom školom. Timov prvi nalog za hapšenje je stigao te godine, nakon što je napunio 11. Čak je uspeo da ukloni svoju poternicu i bio je na planu plaćanja za sudske takse i vozio je Tima u školu kolima svoje devojke. Policajac ih zaustavi, proveri vozilo, i vidi da je automobil ukraden u Kaliforniji. Čak nije imao pojma kada je tačno taj automobil bio ukraden. Ujak njegove devojke ga je kupio na aukciji polovnih vozila u severoistočnoj Filadelfiji. Čak i Tim nikada nisu bili izvan te zone tri države, a kamoli u Kaliforniji. Ali u svakom slučaju, policajci su u stanici optužili Čaka za primanje ukradene imovine Onda je sudija za maloletnike, par dana kasnije, optužio Tima, jedanaestogodišnjaka, kao saučesnika u primanju ukradene imovine i on je stavljen na tri godine uslovnog oslobođenja. Sa ovom pretnjom uslovne presude, Čak je počeo da uči svog mlađeg brata kako da beži od policije. Sedeli bi jedan do drugog na njihovoj terasi, gledajući u usku ulicu i Čak bi podučavao Tima kako da provali skrivene policijske automobile, kako da pregovara noćna policijska pretresanja, kako i gde da se sakrije. Želim da na sekund zamislite kako bi Čakov i Timov život izgledao da su živeli u kraju gde deca idu na fakultet, umesto u zatvor. Kraj sličan onom u kome sam ja odrasla. U redu, možda ćete reći. Ali Čak i Tim, deca kao oni, oni su počinili zločine! Zar ne zaslužuju da budu u zatvoru? Zar ne zaslužuju da žive u strahu od hapšenja? Moj odgovor bi bio ne. Ne zaslužuju. I sigurno ne za one iste stvari koje drugi mladi ljudi sa više privilegija rade nekažnjeno. Da je Čak išao u moju školu, ona školska tuča bi se završila tako, kao školska tuča. Nikada ne bi postala slučaj teškog telesnog napada. Nijedna osoba sa kojom sam studirala trenutno nema krivični dosije. Nijedna. Ali možete da zamislite koliko bi ih imalo da ih je policija zaustavljala i pretraživala zbog droge na njihovom putu ka predavanjima? Ili da je pretresla njihove žurke u sred noći? U redu, možda ćete reći. Ali zar ova visoka stopa zatvaranja ne doprinosi našoj veoma niskoj stopi zločina? Zločin se smanjuje. To je dobro. Da, to je dobra stvar. Zločin se smanjuje. Opao je naglo devedesetih i kroz 2000-te. Ali prema odboru akademika sazvanom od strane Nacionalne Akademije Nauka prošle godine, odnos između naših istorijski visokih stopa zatvaranja i naše niske stope zločina je prilično klimava. Izgleda da se naša stopa zločina smanjuje i povećava bez obzira na to koliko mladih ljudi pošaljemo u zatvor. Težimo da razmišljamo o pravdi na veoma ograničen način: dobro i loše, nedužna i kriva. Nepravda je o tome da si nepravedno osuđena. Tako da, ako si osuđena za nešto što si uradila, trebalo bi da budeš kažnjena zbog toga. Postoje nedužni i krivi ljudi, postoje žrtve i izvršioci. Možda bismo mogli da razmišljamo šire od toga. Trenutno tražimo od dece koja žive u najneprivilegovanijim krajevima, koja imaju najmanje porodične prihode, koja idu u najgore državne škole, koja se susreću sa najviše prepreka na tržištu rada, koja žive u krajevima gde je nasilje svakodnevni problem, tražimo od ove dece da šetaju po najtanjoj mogućoj liniji - u osnovi, da nikada ne urade nešto pogrešno. Zašto ne pružamo podršku mladima koji se suočavaju sa ovim izazovima? Zašto nudimo samo lisice, zatvor, i ovaj identitet begunaca? Zar ne možemo da zamislimo nešto bolje? Zar ne možemo da zamislimo krivično - pravosudni sistem koji stavlja oporavak, prevenciju, građansko uključenje, kao prioritete umesto kaznu? (Aplauz) Krivično-pravosudni sistem koji prihvata nasleđe isključenosti sa kojim se siromašni ljudi drugih rasa u SAD-u suočavaju i koje ne promoviše i podržava tu isključenost. (Aplauz) I konačno, krivično-pravosudni sistem koji veruje u mlade crnce, umesto da ih tretira kao neprijatelje koje bi trebalo kontrolisati. (Aplauz) Dobre vesti su što to već radimo. Pre par godina, Mišel Aleksander je napisala "Novi Džim Krou," koji je pomogao Amerikancima da vide zatvaranje kao pitanje građanskog prava istorijskih proporcija, na način na koji to nisu videli pre. Predsednik Obama i javni tužilac Erik Holder, su se jasno izjasnili o reformi presuda, o potrebi da se govori o rasnoj nejednakosti u zatvaranju. Gledamo kako države odbacuju 'Zaustavi i pretresi' kao kršenje građanskih prava, što i jeste. Gledamo kako gradovi i države dekriminalizuju posedovanje marihuane. Njujork, Nju Džerzi, i Kalifornija smanjuju broj ljudi u zatvoru, zatvaraju zatvore, i takođe gledamo veliki pad u stopi zločina. Teksas se uključio sada, takođe zatvarajući zatvore, investirajući u obrazovanje. Ova zanimljiva koalicija se gradi i iz desnice i iz levice, napravljena od strane bivših zatvorenika i fiskalnih konzervativaca, od aktivista za građanska prava i libertarijanaca, od mladih ljudi koji idu na ulice da protestuju protiv policijskog nasilja protiv nenaoružanih mladih crnaca, i od starijih, bogatijih ljudi - neki od kojih su ovde u publici - koji ulažu velike pare u inicijative protiv zatvaranja. U duboko podeljenom Kongresu, posao reformisanja našeg krivično pravosudnog sistema je otprilike jedina stvar o kojoj se i levica i desnica zaista slažu. Nisam mislila da ću prisustvovati ovom političkom momentu u svom životu. Mislim da mnogi ljudi koji su neumorno radili na pisanju o uzrocima i posledicama naših istorijski visokih stopa zatvaranja nisu mislili da će prisustvovati ovom trenutku. Pitanje koje postoji sada za nas je: koliko možemo ovo da iskoristimo? Koliko možemo da promenimo? Želim da završim pozivom mladim ljudima, mladima koji pohađaju fakultete i mladima koji se trude da izbegnu zatvor ili da prežive zatvor i vrate se kući. Možda izgleda da su ovi životni putevi odrastanja kompletno različiti, ali mladi ljudi koji učestvuju u ovim institucijama koje nas vode kroz odrastanje, oni imaju jednu zajedničku stvar: obe strane mogu da budu vođe reformi našeg krivično-pravosudnog sistema. Mladi ljudi su oduvek bili vođe u borbi za jednaka prava borbi da se više ljudi tretira dostojanstveno i ima realnu šansu za slobodu. Zadatak za generaciju mladih ljudi koji odrastaju u ovome, u moru promena, potencijalno imaju šansu da okončaju masovno zatvaranje i stvore novi krivično-pravosudni sistem, sa naglaskom na reči pravda. Hvala. (Aplauz)