Kada sam stigla u Kijev, prvog veljače ove godine trg Neovisnosti je bio pod opsadom okružen policijom odanom vladi. Prosvjednici koji su zauzeli Majdan, kako je trg znan, su se pripremali za bitku gomilajući oružje domaće izrade i masovno proizvodeći improvizirane tjelesne oklope. Euromajdanski prosvjedi su počeli mirno krajem 2013. godine nakon što je presjednik Ukrajine Viktor Janukovič odbacio dalekosežni sporazum sa Europskom Unijom u korist čvršćih veza sa Rusijom. Kao odgovor, deseci tisuća nezadovoljnih građana su se slili u središte Kijeva kako bi demonstrirali protiv ovog dogovora. Kako su mjeseci prolazili sukobi između policije i civila su se pojačali. Postavila sam improvizirani fotografski studio pokraj barikada na Hruševskoj ulici. Tamo sam fotografirala borce ispred crne zavjese, zavjese koja je zasjenjivala veoma zavodljivu vizualnu pozadinu vatre, leda i dima. Kako bi ispričala osobne ljudske priče, osjećala sam kako trebam maknuti dramatične prizore koji su postali toliko poznati i ponavljlajući unutar vodećih medija. Ono čemu sam svjedočila nisu bile samo vijesti, nego i povijest. Sa tom spoznajom, bila sam slobodna od fotonovinarskih konvencija prisutnih u novinama i časopisima. Oleg, Vasilij i Maksim su bili obični ljudi, sa običnim životima iz običnih gradova. Ali razrađeni kostimi u koje su se obukli su bili poprilično izvanredni. Kažem «kostimi» zato što to nije bila odjeća koja je izdana ili koordinirana od strane nekoga To su bile improvizirane uniforme napravljene od otpisane vojne opreme, nepravilnih borbenih odijela i trofeja uzetih od policije. Postala sam zainteresirana za način koji su odabirali da se predstave, ovaj vanjski izraz muževnosti, ideal ratnika. Radila sam polako koristeći fotoaparat sa analognim filmom sa ručno podešljivom lećom i ručnim svjetlomjerom. Proces je staromodan. Daje mi vrijeme da govorim sa svakom osobom i da ih gledam u tišini, dok oni gledaju u mene. Rastuće tenzije su kulminirale u najgorem danu nasilja dvadesetog veljače, koji je poznat kao Krvavi četvrtak. Snajperisti, odani vladi, su počeli pucati na civile i prosvjednike na Institutskoj ulici. Mnogi su ubijeni u veoma kratkom vremenu. Recepcija Hotela Ukrajina je postala improvizirana mrtvačnica. Bile su linije tijela položenih po ulici. I bilo je krvi posvuda po pločnicima. Slijedećeg dana predsjednik Janukovič pobjegao je iz Ukrajine. Sve u svemu, tri mjeseca prosvjeda je rezultiralo sa više od 120 potvrđenih smrti i mnogo više nestalih. Povijest se brzo odvijala, ali je slavlje ostalo nedostižno na Majdanu. Kako su dani prolazili na kijevskom glavnom trgu, rijeke naoružanih boraca su se ujedinile sa desecima tisuća običnih ljudi, koji su punili ulice u činu kolektivnog žaljenja. Mnoge su bile žene koje su često nosile cvijeće koje su donijele da ga polože kao znak poštovanja prema mrtvima. Dolazile su dan za danom i prekrile su trg sa milijunima cvijeća. Tuga je prekrila Majdan. Bilo je tiho i mogla sam čuti ptice kako pjevaju. Nisam to čula prije. Zaustavljala sam žene dok su prilazile barikadama kako bi odale svoju počast i pitala ih mogu li uslikati sliku. Većina je žena plakala dok sam ih fotografirala. Prvog dana, moj pomoćnik, Emina i ja smo plakale sa skoro svakom ženom koja je posjetila naš studio. Bilo je tako primjetno odsustvo žena do tog trenutka I boja njihovih pastelnih kaputa, njihovih sjajnih torbi, i gomile crvenih karanfila, bijelih tulipana i žutih ruža koje su nosili se sukobiše sa pocrnjelim trgom i pocrnjelim ljudima koji su se tamo utaborili. Jasno mi je da ova dva seta slika nemaju puno smisla jedno bez drugog. Oni su o muškarcima i ženama i o onome što jesmo -- ne kako izgledamo, nego kakvi smo. Govore o različitim rodnim ulogama u sukobu, ne samo na Majdanu, i ne samo u Ukrajini. Muškarci ratuju u većini ratova i žene ih oplakuju. Ako su muškarci pokazali ideal ratnika, onda su žene pokazale posljedice takvog nasilja. Kada sam napravila ove slike, vjerovala sam kako dokumentiram kraj nasilnih događaja u Ukrajini. Ali sada razumijem kako je ovo zapis početka. Danas je više od tri tisuće poginulih, dok su stotine tisuća raseljene. Bila sam u Ukrajini prije šest tjedana. Na Majdanu su barikade razmnontirane a kamenje iz pločnika koje je korišteno kao oružje za vrijeme prosvjeda zamijenjeno, tako da promet teče slobodno kroz centar trga. Borci, žene i cvijeće su nestali. Ogroman natpis što prikazuje guske koje lete preko žitnog polja prekriva izgorjelu ljusku zgrade sindikata i proglašava, «Slava Ukrajini. Slava herojima.» Hvala. (Pljesak).