Kada sam stigla u Kijev,
prvog veljače ove godine
trg Neovisnosti je bio pod opsadom
okružen policijom odanom vladi.
Prosvjednici koji su zauzeli Majdan,
kako je trg znan,
su se pripremali za bitku
gomilajući oružje domaće izrade
i masovno proizvodeći
improvizirane tjelesne oklope.
Euromajdanski prosvjedi su počeli mirno
krajem 2013. godine
nakon što je presjednik Ukrajine
Viktor Janukovič
odbacio dalekosežni sporazum
sa Europskom Unijom
u korist čvršćih veza sa Rusijom.
Kao odgovor, deseci tisuća
nezadovoljnih građana
su se slili u središte Kijeva
kako bi demonstrirali protiv ovog dogovora.
Kako su mjeseci prolazili
sukobi između policije
i civila su se pojačali.
Postavila sam improvizirani fotografski studio
pokraj barikada na Hruševskoj ulici.
Tamo sam fotografirala
borce ispred crne zavjese,
zavjese koja je zasjenjivala
veoma zavodljivu vizualnu pozadinu
vatre, leda i dima.
Kako bi ispričala osobne ljudske priče,
osjećala sam kako trebam maknuti
dramatične prizore
koji su postali toliko poznati i ponavljlajući
unutar vodećih medija.
Ono čemu sam svjedočila
nisu bile samo vijesti, nego i povijest.
Sa tom spoznajom,
bila sam slobodna
od fotonovinarskih konvencija
prisutnih u novinama i časopisima.
Oleg, Vasilij i Maksim
su bili obični ljudi,
sa običnim životima iz običnih gradova.
Ali razrađeni kostimi
u koje su se obukli
su bili poprilično izvanredni.
Kažem «kostimi»
zato što to nije bila odjeća
koja je izdana
ili koordinirana od strane nekoga
To su bile improvizirane uniforme
napravljene od otpisane
vojne opreme,
nepravilnih borbenih odijela
i trofeja uzetih od policije.
Postala sam zainteresirana za način
koji su odabirali da se predstave,
ovaj vanjski izraz muževnosti,
ideal ratnika.
Radila sam polako
koristeći fotoaparat sa analognim filmom
sa ručno podešljivom lećom
i ručnim svjetlomjerom.
Proces je staromodan.
Daje mi vrijeme da govorim sa svakom osobom
i da ih gledam u tišini,
dok oni gledaju u mene.
Rastuće tenzije su kulminirale
u najgorem danu nasilja
dvadesetog veljače,
koji je poznat kao Krvavi četvrtak.
Snajperisti, odani vladi,
su počeli pucati na civile
i prosvjednike na Institutskoj ulici.
Mnogi su ubijeni
u veoma kratkom vremenu.
Recepcija Hotela Ukrajina
je postala improvizirana mrtvačnica.
Bile su linije
tijela položenih po ulici.
I bilo je krvi
posvuda po pločnicima.
Slijedećeg dana
predsjednik Janukovič pobjegao je iz Ukrajine.
Sve u svemu, tri mjeseca prosvjeda
je rezultiralo sa više od
120 potvrđenih smrti
i mnogo više nestalih.
Povijest se brzo odvijala,
ali je slavlje ostalo
nedostižno na Majdanu.
Kako su dani prolazili
na kijevskom glavnom trgu,
rijeke naoružanih boraca
su se ujedinile sa desecima tisuća
običnih ljudi,
koji su punili ulice u činu
kolektivnog žaljenja.
Mnoge su bile žene koje
su često nosile cvijeće
koje su donijele da ga polože
kao znak poštovanja prema mrtvima.
Dolazile su dan za danom
i prekrile su trg
sa milijunima cvijeća.
Tuga je prekrila Majdan.
Bilo je tiho i mogla sam čuti
ptice kako pjevaju.
Nisam to čula prije.
Zaustavljala sam žene
dok su prilazile barikadama
kako bi odale svoju počast
i pitala ih mogu li uslikati sliku.
Većina je žena plakala
dok sam ih fotografirala.
Prvog dana,
moj pomoćnik, Emina i ja smo plakale
sa skoro svakom ženom
koja je posjetila naš studio.
Bilo je tako primjetno
odsustvo žena
do tog trenutka
I boja njihovih pastelnih kaputa,
njihovih sjajnih torbi,
i gomile crvenih karanfila,
bijelih tulipana i žutih ruža
koje su nosili
se sukobiše sa pocrnjelim trgom
i pocrnjelim ljudima
koji su se tamo utaborili.
Jasno mi je
da ova dva seta slika
nemaju puno smisla jedno bez drugog.
Oni su o muškarcima i ženama
i o onome što jesmo --
ne kako izgledamo,
nego kakvi smo.
Govore o različitim
rodnim ulogama u sukobu,
ne samo na Majdanu,
i ne samo u Ukrajini.
Muškarci ratuju u većini ratova
i žene ih oplakuju.
Ako su muškarci pokazali
ideal ratnika,
onda su žene pokazale
posljedice takvog nasilja.
Kada sam napravila ove slike,
vjerovala sam kako dokumentiram
kraj nasilnih događaja u Ukrajini.
Ali sada razumijem
kako je ovo zapis početka.
Danas je više od tri tisuće poginulih,
dok su stotine tisuća
raseljene.
Bila sam u Ukrajini prije šest tjedana.
Na Majdanu su barikade
razmnontirane
a kamenje iz pločnika koje je korišteno
kao oružje za vrijeme prosvjeda zamijenjeno,
tako da promet teče slobodno
kroz centar trga.
Borci, žene
i cvijeće su nestali.
Ogroman natpis što prikazuje guske
koje lete preko žitnog polja
prekriva izgorjelu ljusku
zgrade sindikata
i proglašava,
«Slava Ukrajini.
Slava herojima.»
Hvala.
(Pljesak).