Šta biste uradili, ako biste verovali da se vaša država kreće ka tiraniji? Kada bi jedan čovek postajao suviše moćan, da li biste pokušali da ga zaustavite? Čak iako je taj čovek jedan od vaših najbližih prijatelja i saveznika. Ova su pitanja proganjala rimskog senatora Marka Junija Bruta, 44. godine p.n.e., godine kada je Julije Cezar ubijen. Suprostaviti se nekontrolisanoj moći, za Bruta nije bilo samo političko pitanje; bilo je to pitanje lične prirode. On je tvrdio da potiče od Lucija Junija Bruta, koji je pomogao u svrgavanju kralja tiranina, poznatog kao Tarkinije Ponosni. Umesto da prigrabi vlast za sebe, Brut stariji je naveo ljude da se zakunu da nikada više neće dozvoliti kralju da dođe na vlast. Rim je postao republika, zasnovana na principu da nijedan čovek ne bi smeo da ima previše vlasti. Sada, četiri i po veka kasnije, ovo načelo je bilo ugroženo. Uspon Julija Cezara na visoku poziciju konzula je bio dramatičan. Godine vojnih uspeha učinile su ga najbogatijim čovekom u Rimu. Nakon pobede nad rivalom Pompejem Velikim u žestokom građanskom ratu, bio je na vrhuncu moći. Njegove pobede i inicijative, poput podele zemlje siromašnima, učinile su ga popularnim u narodu, a mnogi senatori su se nadmetali za njegovu milost, obasipajući ga častima. Gradili su mu spomenike, posvećivali mu hramove, a čitav mesec je preimenovan i danas se zove jul. Još važnije je da je titula diktatora, koja je obezbeđivala privremenu vlast za vreme vanrednog ratnog stanja, predata Cezaru nekoliko puta uzastopno. A 44. p.n.e., imenovan je dictator perpetuo-m, diktatorom s mogućnošću neograničene vladavine. Sve ovo je bilo suviše za senatore koji su strahovali od povratka monarhije, protiv koje su se njihovi preci borili, kao i za one čije su moć i ambicije bile sputane Cezarovom vladavinom. Grupa zaverenika koji su sebe zvali oslobodiocima, počela je u tajnosti da razmatra planove ubistva. Njih su predvodili senator Gaj Kasije Longin i njegov prijatelj i zet, Brut. Pridruživanje zaverenicima nije bio lak izbor za Bruta. Iako je Brut bio na Pompejevoj strani u zlokobnom građanskom ratu, Cezar je lično intervenisao kako bi mu spasao život, ne samo da ga je pomilovao, već ga je i prihvatio za bliskog savetnika i uzvisio ga do bitnih dužnosti. Brut se nerado zaverio protiv čoveka koji ga je tretirao poput sina, ali na kraju su Kasijevo ubeđivanje i Brutov lični strah od Cezarovih ambicija prevladali. Trenutak na koji su čekali došao je 15. marta. Na sednici senata koja se održavala neposredno pred Cezarov odlazak u sledeću vojnu kampanju, čak 60 zaverenika ga je opkolilo, vadeći bodeže iz toga i ubadajući ga sa svih strana. Prema predanju, Cezar se žestoko borio sve dok nije video Bruta. Uprkos čuvenoj Šekspirovoj replici: "Zar i ti, Brute?", ne znamo da li su to zaista Cezarove poslednje reči. Neki antički izvori tvrde da nije rekao ništa, dok su drugi zabeležili frazu: "I ti, dete?", raspirujući tako spekulacije da je Brut možda bio Cezarov nepriznati sin. Ali svi se slažu da kada je Cezar video Bruta među napadačima, pokrio je lice i prestao da se bori, padajući na zemlju nakon 23 uboda. Na Brutovu žalost, on i drugi zaverenici su potcenili Cezarovu popularnost među Rimljanima, koji su većinom gledali na Cezara kao uspešnog vođu, a na senat kao korumpiranu aristokratiju. Odmah nakon Cezarovog ubistva, Rim je zahvatila panika. Većina drugih senatora je pobegla, dok su se ubice zabarakadirale na Kapitolu. Marko Antonije, Cezarov prijatelj i konzul, brzo se domogao vlasti, održivši strastven govor na Cezarovoj sahrani nekoliko dana kasnije koji je kod prisutnih uzburkao osećanja tuge i besa. Kao posledica toga, oslobodioci su proterani iz Rima. Novonastali vakuum moći doveo je do niza građanskih ratova, tokom kojih je Brut, suočen sa izvesnim porazom, oduzeo sebi život. Ironično je da će krajnji rezultat biti potpuna suprotnost onoga što su zaverenici želeli da postignu: a to je kraj republike i koncentracija moći u carskoj funkciji. Mišljenja o Cezarovom ubistvu su od početka podeljena i danas je tako. Što se tiče Bruta, nema mnogo istorijskih ličnosti koje su inspirisale tako oprečne sudove. Dante ga je u "Paklu" smestio u sami centar pakla, gde ga Satana večno žvaće zbog njegovog zločina izdaje. Ali u Sviftovim "Guliverovim putovanjima" opisan je kao jedan od najvrlijih i najdobroćudnijih ljudi što su ikad živeli. Doživljaji Bruta bilo kao nesebičnog borca protiv diktature ili kao oportunističkog izdajnika menjali su se zajedno sa istorijskim i političkim strujama. No čak i danas, preko 2000 godina kasnije, pitanja cene slobode, sukob između lične odanosti i univerzalnih ideala, kao i neželjene posledice aktuelniji su nego ikad pre.