Što biste učinili da mislite
da vam je zemlja na rubu tiranije?
Da jedan čovjek postaje previše moćan,
biste li ga pokušali spriječiti?
Čak i ako vam je on jedan od
najbližih prijatelja i saveznika?
Ta su pitanja progonila rimskog senatora
Marka Junija Bruta 44. pr. Kr.,
godine kada je ubijen Julije Cezar.
Otpor neograničenoj moći za Bruta
nije bio tek političko pitanje;
bila je to osobna stvar.
Tvrdio je da je potomak
Lucija Junija Bruta,
koji je pomogao zbaciti
tiranskog kralja Tarkvinija Oholog.
Umjesto da potom zgrabi vlast za sebe,
stariji je Brut predvodio narod
u vatrenoj zakletvi
da nikad više neće dopustiti
kraljevsku vlast.
Rim je postao republika
utemeljena na načelu da vlast ne smije
biti u rukama samo jednog čovjeka.
Četiri i pol stoljeća kasnije
to je načelo bilo ugroženo.
Uspon Julija Cezara na položaj
moćnog konzula
bio je dramatičan.
Višegodišnji vojni trijumfi učinili su ga
najbogatijim čovjekom u Rimu.
Nakon što je porazio suparnika
Pompeja Velikog u krvavom građanskom ratu,
moć mu je bila na vrhuncu.
Njegove pobjede i inicijative,
kao što je dodjela zemlje siromašnima,
učinile su ga popularnim među pukom,
pa su se za njegovu naklonost otimali
mnogi senatori obasipajući ga počastima.
Podizali su mu kipove,
posvećivali mu hramove,
a preimenovan je i cijeli jedan mjesec
te se i danas zove juli.
Štoviše, titula diktatora,
koja je u ratu jamčila
privremenu vrhovnu vlast,
Cezaru je dodijeljena
nekoliko puta zaredom.
A 44. pr. Kr. postao je
„dictator perpetuo”,
diktator s mogućnošću
neograničenog mandata.
Sve je to bilo previše senatorima
koji su se bojali obnove monarhije,
protiv koje su se njihovi preci borili,
kao i onima čiju je moć i ambicije
sputavala Cezarova vlast.
Prozvavši se osloboditeljima,
skupina urotnika
u tajnosti je počela kovati
planove za atentat.
Predvodili su ih
senator Gaj Kasije Longin
i njegov prijatelj i šurjak, Brut.
Brutu nije bilo lako
odlučiti se na urotu.
Iako je stao na Pompejevu stranu
u zlosretnom građanskom ratu,
sam mu je Cezar spasio život.
Ne samo da ga je pomilovao, već ga je
i prigrlio kao bliskog savjetnika
te uzdigao na važne položaje.
Brut se nerado urotio protiv čovjeka
koji se prema njemu ponio kao prema sinu,
no naposljetku su
Kasijevo navaljivanje i Brutov strah
od Cezarovih ambicija prevladali.
Trenutak koji su čekali
stigao je 15. ožujka.
Na zasjedanju Senata
održanom netom prije Cezarova odlaska
u sljedeći vojni pohod
okružilo ga je čak 60 urotnika
vadeći bodeže iz tóga i
ubadajući ga sa svih strana.
Prema predaji
Cezar se žestoko borio
sve dok nije ugledao Bruta.
Unatoč čuvenoj Shakespearovoj rečenici:
„Zar i ti, sine Brute?”,
Cezarove posljednje riječi
zapravo nam nisu poznate.
Prema nekim antičkim izvorima
nije rekao ništa,
dok drugi bilježe frazu: „I ti, dijete?”,
potičući nagađanja da je Brut
zapravo bio Cezarov nezakoniti sin.
No svi se slažu da je ugledavši
Bruta među napadačima
Cezar pokrio lice i odustao od borbe
te pao na zemlju nakon 23 uboda.
Na Brutovu nesreću,
on i ostali urotnici podcijenili su
Cezarovu popularnost
među Rimljanima,
od kojih su ga mnogi smatrali
uspješnim vođom,
a Senat korumpiranom aristokracijom.
Odmah nakon Cezarova ubojstva,
Rim je zahvatila panika.
Većina je drugih senatora pobjegla,
dok su se ubojice zabarikadirali
na Kapitolu.
Cezarov prijatelj i konzul
Marko Antonije
brzo se domogao vlasti
održavši vatreni govor
na Cezarovu pogrebu nekoliko dana kasnije,
kojim je razbuktao bijes
ožalošćene gomile.
Posljedica je bila protjerivanje
osloboditelja iz Rima.
Novonastali vakuum moći doveo je
do niza građanskih ratova
tijekom kojih je Brut, suočen
s izvjesnim porazom, oduzeo sebi život.
Ironijom sudbine, krajnji rezultat
bio je potpuno suprotan onome
što su urotnici željeli postići:
kraj Republike
i koncentracija moći
u carskoj funkciji.
Mišljenja o Cezarovu ubojstvu
podijeljena su od početka,
a tako je i danas.
Što se tiče Bruta,
rijetke su povijesne ličnosti nadahnule
tako oprečna stajališta.
Dante ga je u „Paklu” smjestio
u samo središte pakla,
gdje ga Sotona vječno proždire
zbog zločina izdaje.
Ali Swift ga u „Gulliverovim putovanjima”
opisuje kao jednog od najmoralnijih i
najdobrohotnijih ljudi u povijesti.
Percepcija Bruta bila je kao
nesebičnog borca protiv diktature
ili kao oportunističkog izdajnika
ovisila je o povijesnim mijenama
i političkim strujama.
No čak i danas,
više od 2000 godina kasnije
pitanja cijene slobode,
sukoba između osobne odanosti
i univerzalnih ideala
te neželjenih posljedica
aktualnija su nego ikad prije.