Voleo bih da pogledate ovu olovku. To je predmet. Pravno gledano. Kao i knjige ili automobili koje imate. Sve su to, pravno gledano, predmeti. Veliki majmuni koje ćete videti iza mene, i oni su, pravno gledano, predmeti. Tako ja predmetu mogu da uradim ovo. Mogu da uradim šta god hoću svojoj knjizi ili automobilu. Videćete ove velike majmune. Fotografisao ih je čovek po imenu Džejms Molison, koji je napisao knjigu „Džejms i ostali majmuni“. On u toj svojoj knjizi kaže kako je svaki među njima, gotovo svaki među njima, jedno siroče kome su majka i otac pred očima umrli. Oni su, pravno gledano, stvari. Tako je vekovima postojao ogromni pravni zid koji razdvaja predmete od osoba. Sa jedne strane, predmeti su nevidljivi sudijama. Oni se ne računaju u zakonu. Oni nemaju nikakva prava. Oni nemaju ni kapacitet za bilo kakva prava. Oni su robovi. Sa druge strane tog pravnog zida su osobe. Osobe su veoma vidljive sudijama. One se računaju u zakonu. Mogu imati mnoga prava. One imaju kapacitet za bezbroj prava i one su gospodari. Trenutno su sve neljudske životinje, pravno gledano, predmeti. Sva ljudska bića su po zakonu osobe. Međutim, biti čovek i biti po zakonu osoba nikad nije bilo, niti je danas, sinonim za osobu po zakonu. Ljudi i osobe po zakonu nisu sinonimi. Sa jedne strane, bilo je mnogo ljudskih bića tokom vekova koji su po zakonu bili predmeti. Robovi su po zakonu bili stvari. Žene i deca su ponekad bili stvari. Zapravo, veliki deo borbe za građanska prava kroz vekove bio je da probije rupu kroz taj zid i počne da hrani one ljudske stvari kroz taj zid i da od njih napravi zakonski osobe. Ali, avaj, ta rupa se zatvorila. Sa druge strane su, pravno gledano, osobe, ali one nikad nisu bile ograničene na ljudska bića. Primera radi, postoje mnoge osobe po zakonu koje čak nisu ni žive. U Sjedinjenim Državama, svesni smo činjenice da su korporacije pravno gledano osobe. U Indiji pre nezavisnosti, na sudu je važilo da je hinduistički idol pravno gledano osoba, da je džamija pravno gledano osoba. Godine 2000. indijski Vrhovni sud smatrao je da su svete knjige religije sikizam pravno gledano osoba, a 2012. godine, znači nedavno, postignut je sporazum između domorodaca Novog Zelanda i Krune, u kome je zaključeno da je reka pravno gledano osoba koja poseduje sopstveno rečno korito. E, sad, pročitao sam knjigu Pitera Singera 1980. godine, kada sam imao bujnu smeđu kosu, i zaista me je dirnula. Postao sam advokat jer sam hteo da govorim u ime onih koji ćute, da zaštitim nezaštićene, a nikad nisam shvatio koliko je biliona i milijardi nečovekolikih životinja koje su bespomoćne i ne govore. Tako sam počeo da radim kao zaštitnik prava životinja. Do 1985. godine shvatio sam da sam pokušavao da postignem nešto što je bukvalno nemoguće, zato što su svi moji klijenti, sve životinje čije sam interese pokušavao da zaštitim, bili predmeti; bili su nevidljivi. Nije funkcionisalo, pa sam odlučio da ono što će jedino funkcionisati biti da ih, bar neke od njih, provučemo kroz rupu koju smo ponovo mogli otvoriti u tom zidu i početi da hranimo odgovarajuće nečovekolike životinje kroz tu rupu sa druge strane, koji su pravno gledano osobe. U to vreme, bilo je vrlo malo poznato i malo se govorilo istinski o životinjskim pravima, o ideji posedovanja zakonske ličnosti ili prava za nečovekoliku životinju, i znao sam da će za to trebati dosta vremena. Tako, 1985. godine, shvatio sam da će trebati oko 30 godina pre nego što budemo mogli i da započnemo stratešku parnicu, dugoročnu kampanju, kako bismo mogli da probušimo još jednu rupu u tom zidu. Ispalo je da sam bio pesimista; trebalo je samo 28 godina. Ono što smo morali da uradimo kako bismo počeli nije bilo samo da napišemo članke o predlozima zakona i podučavamo, pišemo knjige, već smo morali da krenemo od Kulina bana kako se parniči takva vrsta slučaja. Jedna od prvih stvari koju je trebalo uraditi je shvatiti uzrok delovanja, pravni uzrok delovanja. A pravni uzrok delovanja je pokretač koji advokati koriste da svoje argumente stave pred sud. Ispalo je da postoji vrlo zanimljiv slučaj koji se dogodio pre skoro 250 godina u Londonu, „Somerset protiv Stjuarta“, gde je rob crnac morao da upotrebi pravni sistem i promenio svoj status predmeta u status osobe. To me je toliko zanimalo da sam na kraju napisao čitavu knjigu o tome. Džejms Somerset bio je osmogodišnjak kada je kidnapovan iz zapadne Afrike. Preživeo je Srednji prelaz i prodat je jednom škotskom biznismenu, Čarlsu Stjuartu, u Virdžiniji. Onda, 20 godina posle, Stjuart je doveo Džejmsa Somerseta u London, i nakon što je stigao tamo, Džejms je odlučio da će pobeći. Tako je jedna od prvih stvari koju je uradio bila da se krsti, zato što je želeo da dobije kumove, jer je rob u 18. veku znao da je jedna od glavnih odgovornosti kumova da ti pomognu u bežanju. I tako je u jesen 1771. godine Džejms Somerset imao sukob sa Čarlsom Stjuartom. Ne znamo tačno šta se desilo, ali je onda Džejms nestao bez traga. Besni Čarls Stjuart je onda unajmio ljude koji su hvatali robove da prevrnu London naopačke da ga pronađu i, ne da ga vrate Čarlsu Stjuartu, već na brod „Anu i Mariju“, koji se nalazio u londonskoj luci, i bio je okovan lancima za palubu, a brod je trebalo da otplovi za Jamajku gde bi Džejms bio prodat na pijacama za robove i bio osuđen na tri do pet godina života kao rob u žetvi šećerne trske na Jamajci. Sad su Džejmsovi kumovi stupili na scenu. Došli su do najmoćnijeg sudije, lorda Mensfilda, glavnog sudije u Kraljičinom sudu, i zahtevali su od njega da izda sudski nalog habeas korpus po opštem pravu na ime Džejmsa Somerseta. E, sad, opšte pravo je vrsta zakona koji sudije iz engleskog govornog područja mogu da primene kada ih ne ograničavaju statuti ili ustavi, a sudski nalog habeas korpus je Vrhovni sudski nalog. sa velikim početnim slovom, a njegova uloga je da zaštiti svakoga ko je zatočen protiv svoje volje. Sudski nalog habeas korpus se izdaje. Onaj koji drži lice u zatočeništvu je dužan da ga preda i sa dovoljno argumenata obrazloži razlog oduzimanja slobode. E, pa, lord Mensfild je morao smesta da donese odluku, jer je Džejms Somerset zakonski gledano predmet; na njega nije mogao da se primeni habeas korpus, već jedino ako on pravno postane osoba. Tako je lord Mensfild odlučio da će pretpostaviti, bez odlučivanja, da je Džejms Somerset zakonski gledano zapravo osoba, i izdao je nalog habeas korpus, a Džejmsovo telo je vratio kapetan broda. Usledio je niz saslušanja u narednih šest meseci. Lord Mensfild je 22. juna 1772. godine izjavio da je ropstvo toliko ogavno, a upotrebio je reč „ogavno“, da ga opšte pravo neće podržati, i proglasio je Džejmsa slobodnim. U tom trenutku, Džejms Somerset podlegao je zakonskoj transsupstanciji. Slobodan čovek koji je izašao iz sudnice izgledao je potpuno isto kao rob koji je ušao, ali što se zakona tiče, njih dvojica nisu imali ništa zajedničko. Sledeće što smo uradili je projekat „Prava za ne-ljude“, koji sam ja pokrenuo i onda počeo da gledam kakve vrednosti i principe želimo da izložimo sudijama. Kojim vrednostima i principima su oni zadojeni, da li su išli na Pravni fakultet, da li koriste svaki dan, da li svim srcem veruju - i mi smo odabrali slobodu i jednakost. E, sad, pravo na slobodu je vrsta prava koja vam je data zbog toga što ste tako sačinjeni, i osnovno pravo na slobodu štiti osnovne interese. A najveći interes u opštem pravu su pravo na autonomiju i samoodlučivanje. Oni su tako moćni da u državi gde je na snazi opšte pravo, ako odete u bolnicu i odbijete medicinsku negu koja bi vam spasila život, sudija neće naložiti da vas okrive, zato što će poštovati vaše samoodlučivanje i autonomiju. E, sad, pravo na jednakost je vrsta prava koja vam je data zato što ličite na nekog drugog na određen način, a tu je začkoljica, u određenom načinu. Tako da ako ste to, onda zato što oni imaju pravo, vi ste poput njih, zagarantovano vam je pravo. Sudovi i zakonodavstvo podvlače crtu sve vreme. Neki se nađu iznad, neki ispod. Međutim, vi morate da, makar minimum minimima, morate - ta crta mora da bude razumno sredstvo legitimnom cilju. Projekat „Prava za ne-ljude“ zalaže se da povlačenje te crte da bi se zarobilo autonomno i samoodlučujuće biće, poput ovog što vidite iza mene, predstavlja ugrožavanje jednakosti. Onda smo istraživali 80 jurisdikcija. Trebalo nam je sedam godina da nađemo jurisdikciju gde smo želeli da podnesemo prvu tužbu. Izabrali smo državu Njujork. Potom smo odlučili ko će nam biti tužioci. Odlučili smo se za šimpanze, ne samo zato što je Džejn Gudol bila u našem odboru direktora, već zato što su oni, Džejn i ostali, intenzivno proučavali šimpanze decenijama. Poznate su nam izvanredne kognitivne sposobnosti koje imaju, a one takođe liče na one koje imaju ljudska bića. Tako smo odabrali šimpanze i počeli smo da tražimo širom sveta kako bismo našli stručnjake za kogniciju kod šimpanzi. Našli smo ih u Japanu, Švedskoj, Nemačkoj, Škotskoj, Engleskoj i SAD-u, a oni su napisali 100 strana iskaza u kojima su na više od 40 načina izneli kako su njihove kompleksne kognitivne sposobnosti, bilo individualno ili zajedno, sve pripisane autonomiji i samoodlučivanju. Uzevši ovo u obzir, primera radi, one su svesne, ali su one, takođe, svesne da su svesne. One znaju da imaju um. One znaju da drugi imaju um. One znaju da su individue i da mogu da žive. Razumeju da su živele juče i da će živeti sutra. Mogu mentalno da putuju kroz vreme. Pamte šta je bilo juče. One mogu predvideti sutra, zbog čega je tako strašno zatočiti šimpanzu, pogotovu samu. To je nešto što radimo najgorim kriminalcima, a to radimo i šimpanzama, a čak i ne razmišljamo o tome. One imaju neku vrstu moralnog kapaciteta. Kada se igraju ekonomskih igara sa ljudskim bićima, one spontano prave fer ponude, iako se to od njih ne zahteva. One znaju brojeve. One razumeju brojeve. One rade prostu matematiku. One se uključuju u jezik ili ostaju izvan jezičkih ratova, uključuju se u namernu i referentnu komunikaciju u kojoj obraćaju pažnju na stavove onih sa kojima razgovaraju. One imaju kulturu. One imaju materijalnu kulturu, socijalnu kulturu. Imaju kulturu simbola. Naučnici u šumama Tai na Obali Slonovače pronašli su šimpanze koje su koristile kamen kako bi razbile neverovatno tvrdu opnu oraha. Potrebno je mnogo vremena da se to nauči, a oni su istraživali ovu oblast i otkrili da je ova materijalna kultura, da je ovakvo ponašanje, ovo kamenje, prelazilo sa generacije na generaciju najmanje 4 300 godina kroz 225 generacija šimpanzi. Sad je trebalo da pronađemo naše šimpanze. Naše šimpanze - prvo smo dve pronašli u državi Njujork. Obe će uginuti čak i pre nego što smo uspeli da podnesemo tužbu. Onda smo našli Tomija. Tomi je šimpanza. Vidite ga iza mene. Tomi je bio šimpanza. Pronašli smo ga u tom kavezu. Našli smo ga u maloj prostoriji koja je bila puna kaveza u velikom skladištu na parkingu za prikolice u centralnom Njujorku. Pronašli smo Kiko, koja je nagluva. Kiko je bila u zadnjem delu betonske zgrade u zapadnom Masačusetsu. Pronašli smo i Herkula i Lea. Oni su dva mlada mužjaka šimpanze. Koriste se za biomedicinska, anatomska istraživanja na Stouni Bruku. Pronašli smo ih. I tako, poslednje nedelje decembra 2013. godine, Projekat „Prava za ne-ljude“ podneo je tri tužbe širom države Njujork koristeći isti sudski nalog habeas korpus opšteg prava korišćen u slučaju Džejmsa Somerseta. Tražili smo da sudije izdaju tri naloga habeas korpus opšteg prava. Želeli smo da oslobodimo šimpanze, i želeli smo da ih dovedemo u „Spasimo šimpanze“, sjajno utočište za šimpanze u južnoj Floridi, u kome postoji veštačko jezero sa 12 ili 13 ostrva - imaju dva ili tri ara gde 24 šimpanze žive na svakom od njih. I ove šimpanze bi onda živele život šimpanzi, sa drugim šimpanzama u okruženju koje je maksimalno nalik Africi. Svi ovi slučajevi su i dalje u toku. Još nismo naišli na našeg lorda Mensfilda. Ali hoćemo. Hoćemo. Ovo je dugoročna strateška parnička kampanja. I hoćemo. Da citiram Vinstona Čerčila, način na koji gledamo na naše slučajeve je da oni nisu kraj, oni nisu čak ni početak kraja, ali su zato možda kraj početka. Hvala vam. (Aplauz)