Fotografija je postala moja strast
od kada sam bio dovoljno veliki
da podignem foto apartat,
ali danas želim da podelim sa vama
15 svojih najdragocenijih fotorgafija
mada, ni jednu ja nisam slikao.
Nije bilo režisera, stilista,
nismo mogli da ponovimo snimak,
niti se neko pozabavio osvetljenjem.
U stvari, većinu njih su slikali turisti.
Moja priča počinje
kada sam bio u Njujorku
gde je trebalo da odžim govor,
žena me je slikala kako držim ćerku
na njen prvi rođendan.
Bili smo na uglu 57. ulice i 5. avenije.
Tačno godinu dana kasnije
ponovo smo se našli u Njujorku
pa smo odlučili da napravimo istu sliku.
Možete da pretpostavite čemu ovo vodi.
Kako se bližio treći rođendan moje ćerke,
žena mi je rekla:
‚‚Zašto ne odvedeš Sabinu u Njujork
da od putovanja ćerke i oca
napravimo tradiciju, da nastavimo ritual?"
Od tada smo počeli
da tražimo od turista da nas slikaju.
Neverovatno je koliko je univerzalan gest
kada svoj fotoaparat pružite nekom strancu.
Niko nas nije odbio i srećom
niko nije pobegao s našim fotoaparatom.
Tada, nismo imali pojma
koliko će nam ovo putovanje promeniti živote.
Gotovo da nam je postalo sveto.
Ovo je slikano nekoliko nedelja
posle 11. septembra
a ja sam pokušao da objasnim
šta se tog dana dogodilo
tako da me razume petogodišnjak.
Ove fotografije su mongo više
od prostih prikaza
jednog trenukta,
čak i određenog putovanja.
Uz pomoć njih zaustavljamo vreme
na nedelju dana u oktobru,
prisećamo se prošlosti
i vidimo kako se menjamo iz godine u godinu,
ne samo fizički, već u svakom smislu reči.
Jer iako se slikamo na isti način,
naši pogledi na svet su drugačiji,
ona ulazi u novu etapu,
a ja vidim svet njenim očima
onako kako ga ona vidi
i kako se odnosi prema svemu.
Ovo ciljano vreme koje provodimo zajedno
je nešto što negujemo
i čemu se nadamo cele godine.
Nedavno, na jednom putovanju, šetali smo
i ona se odjednom zaustavila
i uperila prst u crvenu nadstrešnicu
prodavnice lutaka
koju je obožavala kao dete
na našim prethodnim putovanjima.
Objasnila mi je kako se osećala
kao petogodišnjakinja
dok je stajala baš na tom mestu.
Rekla mi je da se seća da je srce
htelo da joj iskoči iz grudi
kada je ugledala to mesto
po prvi put u životu
pre devet godina.
Danas ona u Njujorku
razgleda koledže,
jer je odlučila da u Njujorku
nastavi školovanje.
A onda sam shvatio:
jedna od najvažnijih stvari
koju svi mi stvaramo su uspomene.
Želim da podelim ideju o aktivnoj ulozi
u svesnom stvaranju uspomena.
Ne znam za vas, ali sem ovih 15 slika
nema me na mnogo porodičnih fotografija.
Ja sam uvek onaj koji drži fotoaparat.
Danas želim da vas sve ohrabrim
da se slikate
i da ne oklevate da priđete nekom i pitate:
‚‚Možete li da nas slikate?"
Hvala. (Aplauz)