Zamislite jedan težak odabir s kojim ćete se suočiti u budućnosti. Može to biti odabir između dvije karijere, umjetnika ili računovođe -- ili između mjesta gdje biste živjeli -- u gradu ili na selu -- ili čak između ljudi s kojima biste se vjenčali -- mogli biste se vjenčati s Betty ili biste se mogli vjenčati s Lolitom. Mogao bi to biti odabir hoćete li imati djecu, hoćete li useliti kod sebe bolesnog roditelja, hoćete li odgajati dijete u skladu s religijom prema kojoj partner živi, ali koju sami ne prakticirate. Ili odabir hoćete li donirati svoju životnu ušteđevinu u dobrotvorne svrhe. Vrlo vjerojatno je težak odabir kojega ste zamislili bio nešto veliko, nešto presudno, nešto što vam je od velike važnosti. Teški odabiri čine se kao prilike za očajavanje, kršenje ruku, škripanje zubima. No ja mislim da smo pogrešno shvatili te odabire i njihovu ulogu u našim životima. Razumijevanje teških odabira razotkriva skrivenu moć koju posjeduje svatko od nas. Ono što odabir čini teškim jest odnos između alternativa. Pri lakom odabiru jedna je alternativa bolja od druge. Pri teškom odabiru, jedna je alternativa od druge bolja na neki način, dok je druga od prve bolja na neki drugi način, ali nijedna nije u svakom pogledu bolja od one druge. Razbijate glavu oko toga trebate li ostati na trenutnom radnom mjestu u gradu ili promijeniti svoj život radi izazovnijeg posla u ruralnom području jer je ostanak bolji u nekim pogledima, preseljenje bolje u drugima, ali nijedno od tog dvoje nije sveukupno bolje. Ne bismo trebali misliti da su svi odabiri veliki. Recimo da odlučujete što pojesti za doručak. Mogli biste doručkovati žitarice s visokim udjelom vlakana ili čokoladnu krafnu. Pretpostavimo da je tu bitan ugodan okus kao i utjecaj na zdravlje. Žitarice su zdravije za vas, krafna ima bolji okus, ali nijedno nije sveukupno bolje od ovoga drugoga, težak izbor. Shvatiti da mali odabiri isto tako mogu biti teški može učiniti velike odabire manje nerješivima. Na kraju krajeva, ako uspijevamo odlučiti što ćemo pojesti za doručak možda možemo odlučiti trebamo li ostati u gradu ili se preseliti radi novoga posla u ruralnoj sredini. Isto tako, ne bismo trebali misliti da su teški odabiri teški zato što smo glupi. Kada sam diplomirala nisam se mogla odlučiti između dvije karijere, filozofije i prava. Stvarno sam voljela filozofiju. Začuđujuće stvari možeš naučiti kao filozof, i sve to iz udobnosti fotelje. No porijeklom sam iz skromne imigrantske obitelji u kojoj je pojam luksuza bio imati sendvič od svinjskog jezika i želea spakiran za ručak u školi, tako da me pomisao da provedem čitav život sjedeći u foteljama u pukom razmišljanju, pa, pogodila me kao vrhunac ekstravagancije i neozbiljnosti. I tako sam izvukla svoj žuti blokić, povukla crtu po sredini, i dala sve od sebe da smislim razloge za i protiv tih alternativa. Sjećam se kako sam pomislila tada da mi je barem znati kakav bi moj život bio sa svakom od tih karijera. Kada bi mi barem Bog ili Netflix mogli poslati DVD moje dvije moguće buduće karijere, sve bi bilo dobro. Usporedila bih ih, jednu pored druge, i vidjela da je jedna bolja te bi odabir postao lagan. No nisam dobila DVD, i zato što nisam mogla odlučiti koja je bolja, napravila sam ono što mnogi od nas naprave pri teškim odabirima: odabrala sam sigurniju opciju. Strah da ću postati nezaposleni filozof odveo me prema odvjetništvu, i, kako sam otkrila, biti odvjetnik nije mi baš odgovaralo. Nije bilo ono što sam bila ja. Tako sam sada filozof, i proučavam teške odabire, i mogu vam reći da strah od nepoznatog, premda učestala standardna motivacija u suočavanju s teškim odabirima, počiva na pogrešnoj slici o njima. Pogrešno je misliti da je pri teškim odabirima jedna alternativa bolja od druge, no da smo samo preglupi da uvidimo koja je to, i da stoga, kako ne znamo koja je bolja, trebamo odabrati manje rizičnu mogućnost. Čak i kada bismo postavili te alternative jednu pored druge s punim informacijama, odabir bi još uvijek mogao biti težak. Teški su odabiri teški ne radi nas samih ili našeg neznanja; teški su jer ne postoji najbolja mogućnost. Sad, ako najbolja mogućnost ne postoji, ako plitica ne prevagne ni jednoj u korist nauštrb druge, tada zasigurno alternative moraju biti jednako dobre. Pa bi bilo ispravno reći za teške odabire da su zapravo izbori među jednako dobrim opcijama. No to ne može biti ispravno. Ako su alternative jednako dobre, mogli biste samo baciti novčić kako biste se odlučili, no čini se pogrešnim misliti da je to pravi način odabira među karijerama, mjestima za život, ljudima s kojima se vjenčati: bacanje novčića. Postoji dodatni razlog zašto teški odabiri nisu odabiri između jednako dobrih opcija. Zamislite da trebate odabrati između dva posla: mogli biste postati investicijski bankar ili grafički umjetnik. Postoji niz razloga važnih u takvome odabiru, poput uzbuđenja što ga donosi posao, postizanja financijske sigurnosti, vremena dovoljnog da podignete obitelj, i tako dalje. Možda vas karijera umjetnika može staviti na krajnji doseg novih oblika slikovnog izričaja. Možda vas karijera u bankarstvu može staviti na krajnji doseg novih oblika financijskih manipulacija. Zamislite dva posla na način da nijedan nije bolji od drugoga. A sad zamislite da jednog od njih malo poboljšamo. Zamislite da banka, pokušavajući vas pridobiti, nadoda 500 dolara na vašu mjesečnu plaću. Čini li dodatni novac posao u banci boljim od posla umjetnika? Ne nužno. Viša plaća čini posao u banci boljim nego je bio ranije, no to ne mora biti dovoljno da učini posao bankara boljim od posla umjetnika. No ako poboljšanje jednog od poslova ne čini taj posao boljim od drugoga tada ona dva izvorno zamišljena posla nisu mogla biti jednako dobra. Ako krenete od dvije stvari koje su jednako dobre, i poboljšate jednu od njih, tada bi ona morala postati boljom od druge. To nije slučaj s opcijama na raspolaganju pri teškim odabirima. I tako sad imamo zagonetku. Imamo dva posla. Niti jedan nije bolji od drugoga, niti su jednako dobri. Kako bismo onda trebali odabrati? Čini se da je nešto pošlo po krivu ovdje. Možda je odabir sam po sebi problematičan te je usporedba nemoguća. No to ne može biti točno. Nije kao da pokušavamo odabrati između dvije stvari koje je nemoguće usporediti. Važemo između dobrobiti dvaju poslova, na kraju, ne između dobrobiti broja devet i tanjura pečenih jaja. Usporedba između sveukupne dobrobiti dvaju poslova nešto je što možemo napraviti, i nešto što često radimo. Smatram da zagonetka nastaje radi nepromišljene pretpostavke koju imamo o vrijednosti. Nepromišljeno pretpostavljamo da su vrijednosti poput pravde, ljepote, dobrodušnosti, srodne znanstvenim kvantitetama, poput dužine, mase i težine. Uzmite bilo kakvu usporedbu koja ne uključuje vrijednosti, poput usporedbe težine dvaju kovčega. Postoje samo tri mogućnosti. Težina jednog je veća, manja ili jednaka težini drugog. Kvalitete poput težine mogu biti predstavljene realnim brojevima -- jedan, dva, tri i tako dalje -- i postoje samo tri moguće usporedbe među bilo koja dva realna broja. Jedan je veći, manji ili jednak drugome. Nije tako s vrijednostima. Kao bića post-prosvjetljenja, naginjemo pretpostavci da znanstveno razmišljanje drži ključ svega bitnog u ovom našem svijetu, no svijet vrijednosti različit je od svijeta znanosti. Materija od koje je napravljen jedan svijet može biti kvantificirana realnim brojevima. Materija drugoga ne može. Ne bismo trebali pretpostavljati da je svijet od ''jest'', svijet dužina i težina, iste strukture kao svijet od ''treba'', od onoga što bismo trebali raditi. Stoga, ako ono što nam je bitno -- radost djeteta, ljubav koju gajite prema partneru -- ne može biti prikazano realnim brojevima, tada nema razloga vjerovati da se pri odabirima nameću tek tri mogućnosti -- da je jedna alternativa bolja, lošija ili jednaka u odnosu na drugu. Moramo uvesti nov, četvrti odnos onkraj boljeg, goreg ili jednakog, koji opisuje što se događa pri teškim odabirima. Volim reći da su alternativni odabiri ''al pari''. Kada su alternative ''al pari'', može itekako biti bitno koju odaberete, premda jedna alternativa nije bolja od druge. Radije, alternative su u istom susjedstvu vrijednosti, u istoj ligi vrijednosti, premda se istovremeno jako razlikuju prema vrsti vrijednosti. Zato je odabir težak. Shvaćanje teških odabira na ovaj način otkriva nešto o nama samima što nismo znali. Svatko od nas ima moć da stvara razloge. Zamislite svijet u kojem je svaki odabir s kojim se suočavate laki odabir, to jest, da uvijek postoji bolja alternativa. Ako postoji bolja alternativa, tada je ona ta koju trebaš odabrati, jer biti racionalan među ostalim znači odabrati bolju povrh lošije stvari, napraviti odabir za koji imaš najviše razloga da ga napraviš. U takvom svijetu, imali bismo najviše razloga nositi crne čarape umjesto rozih čarapa, jesti žitarice umjesto krafni, živjeti u gradu umjesto na selu, vjenčati se s Betty umjesto Lolitom. Svijet pun samo jednostavnih odabira, učinio bi nas robovima razloga. Kada razmislite o tome, suludo je vjerovati da razlozi koji su vam dani diktiraju da je najrazumnije baviti se baš onim hobijima kojima se bavite, živjeti baš u kući u kojoj živite, raditi baš taj posao kojeg radite. Umjesto toga, suočili ste se s alternativama koje su bile ''al pari'', s teškim odabirima, i stvorili ste sami za sebe razloge radi kojih ste odabrali taj hobi, tu kuću i taj posao. Kada su alternative ''al pari'', razlozi koji su nam dani, oni koji određuju činimo li pogrešku, utihnu u pogledu odabira koje trebamo napraviti. Upravo ovdje, u području teških odabira, dobivamo priliku upotrijebiti vlastitu normativnu moć, moć da stvorimo razloge sami za sebe, da se pretvorimo u takvu osobu za koju je život na selu poželjniji od urbanog života. Kada biramo između opcija koje su ''al pari'', možemo učiniti nešto zaista znamenito. Možemo iza tog odabira postaviti upravo sebe same. Eto gdje sam ja. Eto tko sam ja. Ja sam za bankarstvo. Ja sam za čokoladne krafne. Ovaj odgovor pri teškim odabirima je racionalan odgovor, ali nije diktiran razlozima koji su nam dani. Radije, podržan je razlozima koje smo sami stvorili. Kada stvaramo razloge za sebe same, da postanemo ovakav tip osobe radije nego onakav, tada od sveg srca postajemo ljudi koji jesmo. Moglo bi se reći da postajemo autori vlastitih života. Stoga, suočeni s teškim odabirima, ne bismo trebali lupati glavom o zid nastojeći shvatiti koja je alternativa bolja. Nema bolje alternative. Umjesto da tražimo razloge negdje izvan nas, trebali bismo potražiti razloge tu unutra: Tko to ja mogu biti? Ti možda odlučiš biti bankar rozih čarapa, koji voli žitarice i živi na selu, a ja bih mogla odlučiti da budem urbana umjetnica crnih čarapa koja voli krafne. Što napravimo pri teškim odabirima umnogome ovisi o svakome od nas. Sad, ljudi koji ne primjenjuju svoju normativnu moć pri teškim odabirima plutaju. Svi poznajemo takve ljude. Ja sam otplutala prema odvjetništvu. Nisam zastupala sebe kada sam odabrala odvjetništvo. Nisam bila za odvjetništvo. Plutači dopuštaju svijetu da ispiše priču njihovih života. Dopuštaju mehanizmima nagrade i kazne -- tapšanju po glavi, strahu, lakoći odabira -- da budu odrednice njihovog djelovanja. Stoga se lekcija teških odabira odražava na ono u čemu možeš zastupati sebe, na ono što možeš podržati, i kroz teške odabire, postati ta osoba. Daleko od toga da budu izvor agonije i strepnje, teški odabiri dragocjene su mogućnosti da proslavimo ono posebno u ljudskom stanju, da razloga koji upravljaju našim odabirima, čineći ih ispravnima i neispravnima, ponekad ponestane, i da ovdje, u predjelima teških odabira, imamo moć stvoriti razloge za sebe same kako bismo postali posebni ljudi kakvi jesmo. I zato teški odabiri nisu prokletstvo već blagoslov. Hvala vam. (Pljesak)