Ako vam kažem da je ovo izraz čiste sreće,

biste li me nazvali ludim?

Ne krivim vas,

jer svaki put kada pogledam ovaj
arktički selfie, malo protrnem.

Želim vam reći nešto o
ovoj fotografiji.

Plivao sam oko Lofotenskih
otoka u Norveškoj,

unutar arktičkog kruga,

i voda se smrzavala.

Zrak? Svježih -10 s vjetrom

i doslovce sam mogao osjetiti kako
mi krv želi napustiti ruke,

noge i lice kako bi zaštitila
vitalne organe.

Nikada mi nije bilo hladnije.

Ali čak i s naotečenim usnama,
ispijenih očiju i ružičastih obraza,

shvatio sam da je ovo mjesto
gdje pronalazim veliku radost.

Kada se radi o boli,
psiholog Brock Bastian

je vjerojatno bio u pravu kada je napisao:

"Bol je na neki način
prečac do pozornosti.

Odjednom postanemo svjesni
svega u okolini.

Brutalno nas uvuče u

virtualno čulnu svjesnost
svijeta kao i meditacija."

Ako je drhtanje oblik meditacije,
tada se smatram redovnikom.

(Smijeh)

Sad, prije nego krenemo s

razlozima zašto bi itko želio
surfati u ledeno hladnoj vodi,

volio bih vam dati perspektivu

kako izgleda jedan dan u mom životu.

(Glazba)

(Video) "Znam da smo se
danas nadali dobrim valovima,

ali nitko nije mislio da
će se ovo dogoditi.

Ne mogu se prestati tresti.

Tako mi je hladno."

(Glazba)

(Pljesak)

Znači, surferski fotograf?

Ne znam je li to naziv za
pravi posao, da budem iskren.

Moji roditelji definitivno to nisu mislili

kada sam im s 19 godine rekao da ću
ostavit posao kako bi krenuo za snom:

plava neba, tople tropske plaže i
tamna koža tijekom cijele godine.

Mislim, meni je to bilo to.
Život nije mogao biti bolji.

Nervoza, fotkanje surfera
u egzotičnim destinacijama.

Ali postojao je jedan problem.

Vidite, što sam više putovao u
te egzotične lokacije,

manje su mi zadovoljstva donosile.

Tražio sam avanturu,
a nalazio samo rutinu.

Wi-fi, TV, fina klopa i konstantna
mobilna povezanost

su meni bile klopke mjesta
preplavljenih turistima,

izvan i u vodi,

i nije dugo trajalo da me to počne gušiti.

Počeo sam žuditi za divljim,
otvorenim prostorima

i tako sam počeo tražiti mjesta
koja su drugi otpisali kao

previše hladne, previše daleke i
previše opasne za surfanje,

i taj izazov me zaintrigirao.

Krenuo sam u taj osobni križarski
rat protiv svakodnevice,

jer ako sam išta shvatio,

je da svaka karijera,

čak i ona naizgled glamurozna,
surferskog fotografa,

može postati monotona.

U mojoj potrazi za razbijanjem
monotonije, shvatio sam da

je samo jedna trećina
Zemljinih oceana topla,

radi se o uskom pojasu oko ekvatora.

Znači, ako želim pronaći savršene valove,

vjerojatno će to biti
negdje gdje je hladno,

gdje su mora zloglasno gruba

i točno ondje sam krenuo s potragom.

Na mom prvom izletu na Island sam

se osjećao kao da sam pronašao
točno ono što sam tražio.

Ostao sam zapanjen prirodnom
ljepotom pejzaža,

ali što je važnije, nisam mogao vjerovati
da smo našli savršene valove

u tako udaljenom i
neravnom dijelu svijeta.

Jednom smo na plaži pronašli

ogromne gromade leda
nagomilane na obali.

Bile su poput prepreka
između nas i surfanja,

pa smo ih zaobilazili
kao da smo u labirintu,

samo kako bismo stali u red.

Kada smo stigli tamo,

gurali smo te gromade na stranu
kako bismo zajahali valove.

To je bilo nevjerojatno iskustvo,
koje nikada neću zaboraviti,

jer sam usprkos okrutnim uvjetima,

osjećao kao da sam pronašao
jedno od posljednjih tihih mjesta,

gdje sam pronašao lucidnost
i vezu sa svijetom,

koju nikada ne bih našao
na plaži prepunoj ljudi.

I navukao sam se. Navukao sam se. (Smijeh)

Hladna voda mi je stalno bila na umu

i od tog trenutka,

fokus moje karijere je taj tip
okrutnog okoliša koji ne prašta.

To me odvelo u Rusiju, Norvešku,
Aljasku, Island, Čile

Farske otoke i puno mjesta između.

A najdraža stvar kod njih je

sam izazov i kreativnost koju je bilo
potrebno uložiti kako bih došao tamo,

sati, dani, tjedni
provedeni na Google Earthu,

pokušavajući odrediti neku
udaljenu plažu ili greben.

I kada bismo došli tamo,
prometala su bila jednako kreativna:

sledovi, šesterokotačni
sovjetski nosači trupa

i nekoliko super-škakljivih
helikopterskih letova.

(Smijeh)

Inače, helikopteri me straše.

Za vrijeme jedne nezgodne
vožnje brodom, uz obalu

otoka Vancouver prema jednom
izdvojenom mjestu za surfanje,

gledali smo bespomoćno iz vode

dok su nam medvjedi rasturili kamp.

Odnijeli su nam hranu i komade šatora,

dajući nam do znanja da smo tu
mi na dnu prehrambenog lanaca

i da je ovo njihovo mjesto, ne naše.

Ali meni je taj izlet

bio pokazatelj divljine koju sam
odabrao umjesto turističkih plaža.

E sad, sve do putovanja u Norvešku,
(smijeh)

nisam naučio cijeniti hladnoću.

Ovo je mjesto

gdje jedne od najvećih,
najzlokobnijih oluja na svijetu

stvaraju ogromne valove
koji razaraju obaju.

Bili smo u ovom sitnom, udaljenom fjordu,
unutar Arktičkog kruga.

Ondje je više je ovaca nego ljudi,

i u slučaju da nam je bila potrebna
pomoć, teško bismo je našli.

Bio sam u vodi i slikao surfere,

kada je počelo sniježiti.

I temperatura je počela padati.

I rekao sam si da nema
šanse da izađem iz vode.

Putovao sam sve do ovdje i
ovo je točno ono što sam čekao:

ledeno hladni uvjeti sa
savršenim valovima.

Iako nisam mogao niti osjetiti
prst kako pritišće okidač,

znao sam da ne izlazim van.

Zato sam činio što sam mogao.
Stresao sam se, bilo što.

U tom trenu sam osjetio

nalet vjetra u udolini
kako me udara,

a ono što je počelo kao lagano padanje
snijega, brzo se pretvorilo u pravu mećavu,

i počeo sam gubiti pojam o tome gdje sam.

Nisam znao plutam li
prema moru ili prema obali,

a jedino sam mogao razaznati
nejasan zvuk galebova

i valove kako se razbijaju o obalu.

Znao sam da ovo mjesto ima reputaciju
potapanja brodova i prizemljivanja aviona,

a dok sam tako plutao,
postajao sam pomalo nervozan.

(Smijeh)

Zapravo, potpuno sam ludio,

(smijeh) i bio sam
na granici hipotermije(pothlađenosti),

i prijatelji su me morali izvući iz vode.

Ne znam jesam li bio u bunilu ili što,

ali kasnije su mi rekli

da sam čitavo vrijeme
imao osmijeh na licu.

Upravo ovo putovanje

i vjerojatno sam se baš zbog ovog
iskustva sam počeo osjećati

koliko je svaka fotografija dragocjena,

jer sam odjednom, u tome trenutku,
bio prisiljen zaraditi tu fotografiju.

I shvatio sam, svo to drhtenje
me zapravo naučio nešto:

u životu ne postoje prečaci za sreću.

Sve što vrijedi slijediti
zahtijevati će od vas

da barem malo patite,

a to malo patnje koju sam
učinio za svoju fotografiju,

je dalo vrijednost mome radu koja
mi je imala puno više smisla

od pukog punjenja stranica časopisa.

Jer, vidite, dao sam dio
sebe na tim mjestima,

a otišao sam

s osjećajem ispunjenja
koji sam uvijek tražio.

Kada ponovno gledam ovu fotografiju,

lako je vidjeti smrznute prste
i hladno odijelo za ronjenje,

čak i borbu kako bismo došli do tamo,

ali prvenstveno vidim
zadovoljstvo.

Hvala vam puno.

(Pljesak)