Zašto mislimo da se za priče koje pričaju muškarci smatra da imaju univerzalni značaj, a za priče koje pričaju žene se smatra da su samo o ženama? Moja baka je napustila školu kad joj je bilo 12 godina. Imala je 14 dece. Moja majka je napustila školu sa 15. Bila je sekretarica. Ja sam diplomirala na fakultetu kako bih postala pozorišna rediteljka, a taj napredak u potpunosti dugujem činjenici da su se ljudi koje nikad nisam upoznala borili za prava žena, da imaju pravo glasa, obrazovanje, da napreduju. I ja sam odlučna da to isto radim, a očigledno ste i vi. Zašto ne? (Aplauz) Pa sam osnovala festival nazvan WOW, Žene sveta, pre sedam godina i trenutno se održava u 20 država širom pet kontinenata. A jedna od tih država je Somalilend u Africi. Pa sam prošle godine putovala tamo, a delimičan razlog moje radosti što idem tamo je poseta ovim pećinama. Pećine Las Žil. Sad, ove pećine sadrže neke od najstarijih pećinskih slika na svetu. Smatra se da su ove slike stare oko 9000 do 11000 godina. Umetnost: nešto čime se čovečanstvo bavi otkad je evoluiralo. U vezi je s tim kako govorimo o sebi, kako razumemo naše identitete, kako posmatramo naša okruženja, šta otkrivamo jedni o drugima zbog smisla naših života. Tome služi umetnost. Pa, pogledajte ovu malu sliku. Mislim da se radi o devojčici. Mislila sam kako malo liči na mene kad sam bila devojčica. Pa sam pomislila, dobro, ko je naslikao ovu radosnu, mladalačku figuru? Upitala sam kustosa pećina. Rekla sam: "Ispričajte mi o muškarcima i ženama koji su ovo naslikali." A on me je pogledao skroz iskosa i rekao je: "Žene nisu naslikale ove slike." A ja sam rekla: "Dobro, to je bilo pre 11000 godina." Pitala sam: "Kako znate?" (Smeh) A on je rekao: "Žene se ne bave ovim stvarima. Muškarci su napravili ova obeležja. Žene nisu." Sad, zaista nisam bila iznenađena jer je to stav koji sam više puta videla u životu kao pozorišna stvarateljka. Rečeno nam je da se božansko znanje prenosi kroz muževnost, bilo da se radi o imamu, svešteniku, rabinu, svecu. Slično, rečeno nam je da kreativni genije počiva u muževnosti, da je muževnost ta koja će moći da nam ispriča o tome ko smo mi zaista, da će muževnost ispričati univerzalnu priču u ime svih nas, dok će ženski umetnici zaista samo govoriti o ženskim iskustvima, ženskim pitanjima koja su važna jedino ženama i od nevelikog značaja za muškarce - i zaista za samo neke muškarce. A to ubeđenje, kojem nas uče, mislim da većim delom utiče na to da li smo spremni da verujemo da su ženske priče zaista važne. A ako nismo spremni da verujemo da su ženske priče zaista važne, onda ženska prava nisu zaista važna, i onda zaista ne može da dođe do promene. Želim da vam navedem primer dve priče za koje se smatra da imaju univerzalnu važnost: "E. T. vanzemaljac" i "Hamlet". (Smeh) Dakle, povela sam svoje dvoje dece kad su bili mali - Karolin je imala osam, a Robi pet godina - da vide "E. T. vanzemaljca". I to je fantastična priča o tom malenom vanzemljcu koji se zatekne u američkoj porodici sa majkom, dva brata i sestrom, ali on želi da se vrati kući. Ne samo to, već neki zaista zli naučnici žele da vrše eksperimente nad njim, te tragaju za njim. Pa, deca imaju plan. Odlučuju da će da ga vrate nazad u njegov svemirski brod čim mognu, te ga ubace u korpu na biciklu i odvezu se. Međutim, zloće su nažalost otkrile i sustižu ih, a oni imaju sirene i imaju svoje pištolje, imaju megafone, izuzetno je strašno, i približavaju se deci i deca nemaju šanse da uspeju. A onda iznenada, magično, bicikl poleće u vazduh, iznad oblaka, iznad meseca i spašavaju E. T.-a. Pa sam se okrenula da vidim lica moje dece, Robi je bio ushićen, s njima je, spašava E. T.-a, srećan je dečak. Okrećem se ka Karolini, a ona plače iz dna duše. Pitam: "Šta nije u redu?" A ona kaže: "Zašto ja ne mogu da spasim E. T.-a? Zašto ja ne mogu da pođem?" A onda sam iznenada shvatila: to nisu bila deca; bili su dečaci - svi su bili dečaci. A Karolina koja se toliko saživela sa E. T.-om, pa, nju nisu pozvali da ga spasi, pa se osećala poniženom i odbačenom. Pa sam pisala Stivenu Spilbergu - (Smeh) (Aplauz) i rekla sam: "Ne znam da li razumete psihološki značaj onoga što se desilo i da li ste spremni da platite račune za terapiju?" (Smeh) Dvadeset godina kasnije, još mi ni reč od njega nije stigla, ali se i dalje nadam. (Smeh) Ali bilo mi je zanimljivo jer ako pročitate recenzije o tome šta je želeo sa E. T.-om, veoma jasno kaže: "Želeo sam da svet razume da bi trebalo da volimo i prihvatimo različitost." Ali nekako nije uključio ideju o različitosti devojčica u svom razmišljanju. Mislio je da piše priču o čitavom čovečanstvu. Karolin je smatrala da je marginalizovao polovinu čovečanstva. Mislio je da piše priču o ljudskoj dobroti; ona je smatrala da je napisao junačku avanturu za momke. A to je uobičajeno. Muškarci osećaju da im je dat plašt za univerzalnu komunikaciju, ali naravno, kako je to moguće? Oni pišu iz muškog iskustva, kroz muške oči. Mi sami to moramo da prozremo. Moramo da budemo spremni da se vratimo kroz sve naše knjige i filmove, sve naše omiljene stvari i kažemo: "Ovo je zapravo napisao umetnik muškarac - a ne umetnik." Moramo da shvatimo da je veliki broj ovih priča napisano iz muške perspektive. Što je u redu, ali onda žene moraju da imaju 50 procenata prava na scenu, film, roman, mesto za kreativnost. Sad ću da govorim o "Hamletu". Biti ili ne biti. Pitanje je sada. Ali to nije moje pitanje. Moje pitanje je: zašto su me podučavali kao mladu ženu da je to suštinski primer ljudske dileme i ljudskog iskustva? To je veličanstvena priča, ali zapravo se radi o mladiću koji se plaši da neće uspeti kao moćna ličnost u svetu muškaraca, ako se ne osveti za ubistvo oca. Mnogo nam govori o tome kako je samoubistvo opcija, ali u stvarnsti osoba koja zapravo izvršava samoubistvo je Ofelija, nakon što ju je on ponizio i zlostavljao, ona nikad ne dobija priliku da publici iskaže svoja osećanja. A onda, čim završi s Ofelijom, okreće se protiv majke jer u suštini ima odvažnosti da se zaljubi u njegovog ujaka i da uživa u seksu. (Smeh) To je sjajna priča, ali je priča o muškom sukobu, muškoj dilemi, muškoj borbi. Međutim, rečeno mi je da je ovo priča o ljudskim bićima, uprkos činjenici da sadrži svega dve žene. I, ukoliko se ne preobrazujem, uvek ću da mislim da ženske priče manje vrede od muških. Žena je mogla da napiše "Hamleta", ali bi ga napisala drugačije i ne bi bio priznat širom sveta. Kako je spisateljica Margaret Atvud rekla: "Kada muškarac piše o pranju suda, to je realizam. Kada žena piše o tom iskustvu, radi se o nesrećnom genetskom nedostatku." (Smeh) Sad, nije to nešto što pripada prošlosti. Mislim, kad sam bila mlada, očajno želeći da budem pozorišna rediteljka, evo šta mi je rekao predavač muškarac: "Pa, imamo tri ženska reditelja u Britaniji", rekao je, "Džud." "Imamo Džoan Najt, koja je lezbejka, imamo Džoan Litlvud, koja je u penziji i imamo Baz Gudbadi, koja se upravo ubila. Dakle, koja od ove tri bi ti želela da budeš?" (Smeh) Sad, ostavljajući po strani odvratno klevetanje gej žena, činjenica je da je želeo da me ponizi. Mislio je da je smešno što želim da budem rediteljka. Rekla sam to prijateljici Marin Alsop, dirigentkinji, a ona je rekla: "Ah, da, moj nastavnik muzičkog mi je rekao to isto. Rekao je: 'Žene ne diriguju.'" Ali sve ove godine kasnije, ostavile smo svoj trag. Pomislili biste: "Pa, sad je drugačije." Plašim se da sad nije drugačije. Trenutni starešina Pariskog konzervatorijuma je nedavno rekao: "Potrebna je velika fizička snaga da se diriguje simfonijom, a žene su suviše slabe." (Smeh) Umetnik Džordž Bazelic je rekao: "Pa, činjenica je da žene ne znaju da slikaju. Pa - ne naročito dobro." Pisac V. S. Nipol je pre dve godine rekao: "Mogu da pročitam dva paragrafa i da odmah znam da je pisac žena i prosto prestajem da čitam jer je to ispod mene." Publika: Ua. Ima toga još. Moramo da pronađemo način da zaustavimo devojke i žene da se osećaju, ne samo da njihova priča nije važna, već da im nije dozvoljeno da budu pripovedači. Jer čim osećate da ne možete da budete u centru pažnje i da govorite u ime sveta, osećate da možete da nudite svoja dobra maloj, odabranoj grupi. Radićete manje poslove na manjim scenama, vaša ekonomska snaga će da bude manja, dostupnost publike će da bude manja i manje će vas ceniti kao umetnika. A konačno pružamo umetnicima neverovatne, ugledne prostore u svetu jer su oni naši pripovedači. Sad, zašto bi vam bilo važno, ako niste umetnik? Pretpostavimo da ste računovođa ili preduzetnik ili lekar ili naučnik: da li bi trebalo da marite za žene umetnike? Apsolutno, morate jer, kao što vidite, sa pećinskih slika, sve civilizacije, celokupno čovečanstvo se oslanjalo na umetnike da ispričaju ljudske priče, a ako ljudsku priču na kraju ispripoveda muškarac, verujte mi na reč, biće o muškracima. Zato donesimo promenu. Donesimo promenu u sve institucije, i ne samo na Zapadu. Ne zaboravite - ovu poruku o nesposobnosti žena da sadrže kreativnu genijalnost govore devojkama i ženama u Nigeriji, u Kini, u Rusiji, u Indoneziji. Širom sveta, devojkama i ženama govore da uopšte ne mogu da imaju zamisao o kreativnoj inspiraciji. I ja želim da vas pitam: Da li verujete u to? Da li verujete da žene ne mogu da budu kreativni genijalci? (Aplauz i klicanje) Pa, onda, molim vas, istupite, podržite umetnice, kupujte njihova dela, insistirajte da im se glasovi čuju, pronađite platforme na kojima će njihovi glasovi da se oblikuju. I setite se ovoga: da, na neki način, ako ćemo da prevaziđemo trenutak u svetu gde znamo da nismo jednaki, umetnici su ti koji moraju da zamisle drugačiji svet. I pozivam sve umetnike, žene i muškarce, da zamisle rodno jednak svet. Oslikajmo ga. Nacrtajmo ga. Pišimo o njemu. Snimimo ga. A ako možemo da ga zamislimo, onda ćemo da imamo energije i izdržljivosti da mu delamo u susret. Kada pogledam ovu devojčicu, od pre 11.000 godina, želim da znam da ta devojčica trenutno može da stoji tu i misli da ima pravo na svoje snove, da ima pravo na svoju sudbinu i da ima pravo da govori u ime čitavog sveta, da bude prepoznata po tome i da joj aplaudiraju. Hvala vam. (Aplauz)