Ja dizajniram inženjerske projekte
za osnovce i srednjoškolce,
često koristeći neočekivane materijale.
Inspiracija mi dolazi
iz svakodnevnih problema.
Na primer,
jednom mi je trebao kostim
za konvenciju stripa,
ali nisam želela da potrošim
previše novca,
te sam napravila sopstveni...
sa svetlećom krunom i suknjom.
(Smeh)
Drugi put,
bila sam razočarana
jer su moju omiljenu igricu na mobilnom,
Flepi Brd,
povukli sa prodavnice aplikacija.
(Smeh)
Suočila sam se sa dilemom
da li da nikada ne osvežavam svoj telefon
ili nikada više ne igram Flepi Brd.
(Smeh)
Nezadovoljna obema opcijama,
uradila sam jedinu stvar
koja mi se činila smislenom.
Napravila sam fizičku verziju Flepi Brda
koja neće nikada biti uklonjena
sa prodavnice aplikacija.
(Smeh)
(Muzika)
(Pištanje)
(Muzika)
(Smeh)
Nekoliko mojih prijatelja
bilo je prilično navučeno na igricu,
pa sam i njih pozvala da je igraju.
(Video) Priljatelj: Ah!
(Smeh)
(Video) Prijatelj: Šta bre?
(Smeh)
Rekli su mi da jednako frustrira
kao originalna igrica.
(Smeh)
Stoga sam okačila na internet
demo ovog projekta
i na moje iznenađenje,
proširilo se na mreži.
Imao je više od dva miliona pregleda
u samo nekoliko dana.
(Smeh)
Još interesantniji su komentari ljudi.
Mnogi ljudi su želeli da naprave
sopstvenu igricu,
ili su me pitali kako se pravi.
Ovo mi je potvrdilo ideju
da kroz kreativni projekat
možemo da podučimo ljude inženjerstvu.
Sa zarađenim novcem od viralnog videa,
mogli smo da uvedemo učenike u učionicu
i naučimo ih da naprave
sopstvenu igricu u kutiji.
Iako je to bilo priličan izazov,
naučili su mnogo novih koncepata
inženjerstva i programiranja.
Takođe, svi su bili voljni da uče
tako da mogu da završe igricu.
(Smeh)
Pre kutije Flepi Brd,
imala sam ideju za korišćenje
kreativnih inženjerskih projekata
za podučavanje učenika.
Kada sam podučavala starije osnovce,
pitali smo učenike da naprave robota
od standardne tehnološke opreme.
Primetila sam da su mnogi delovali
kao da se dosađuju.
Zatim je nekoliko njih počelo
da uzima delove papira
i da dekoriše svoje robote.
Zatim se još više njih uključilo
i postali su zainteresovaniji za projekat.
Stoga sam počela da tražim
još kreativnih načina
da predstavim tehnologiju učenicima.
Ono što sam otkrila je da je većina
tehnološke opreme dostupne u školi
izgledala pomalo zastrašujuće.
Skroz su napravljene od plastičnih delova
koje ne možete da prilagodite.
Povrh svega, veoma su skupe -
koštaju stotine dolara po kompletu.
To definitivno nije veoma pristupačno
za mnoge školske budžete.
Pošto ništa nisam našla,
odlučila sam da sama napravim nešto.
Počela sam sa papirom i tkaninom.
Uostalom, svi smo se igrali
sa tim stvarima kada smo bili deca,
prilično su jeftine
i mogu se naći bilo gde po kući.
Napravila sam prototip projekta
gde učenici mogu da naprave
svetleću figuru
koristeći tkaninu i izvrnute oči.
Svi su pomagali jedni drugima u učionici,
smejali se i diskutovali o projektu.
Najvažnije od svega
je da su mogli da uključe
sopstvenu kreativnost u projekat.
Zbog uspeha projekta,
nastavlia sam da stvaram
još inženjerskih projekata
kako bih davala izazove svojim učenicima.
Takođe sam počela
da držim ove radionice van škole
i unutar zajednice.
Desilo se nešto veoma zanimljivo.
Primetila sam gomilu ljudi
sa različitim poreklom
koji su poćeli da dolaze na radionice.
Posebno je bilo mnogo više žena
i pripadnika manjina
nego što sam očekivala
koje ne biste uglavnom videli
na uobičajenim inženjerskim radionicama.
Pogledajte ovaj izveštaj o radnicima
jedne veće tehnološke kompanije
za 2016. godinu.
Žene čine samo 19 procenata
tehnološke radne snage.
Nedovoljno zastupljene manjine
čine samo četiri procenata.
Ova statistika deluje poznato
ako posetite klub robotike srednje škole
ili čas inženjerstva na koledžu.
Postoji različiti spektar problema
koje doprinose nedostatku raznovrsnosti
u tehnološkoj radnoj snazi.
Možda bi jedno od rešenja moglo biti
pribilžavanje tehnologije učenicima
kroz kreativne projekte.
Ne kažem da bi ovo moglo rešiti sve,
ali bi moglo približiti tehnologiju
ljudima koji prvobitno
ne bi bili zainteresovani
zbog načina na koji im je predstavljena
i podučavana u školi.
Kako da počnemo promenu
u sagledavanju tehnologije?
Većina učenika misli
da je dosadna i nepristupačna,
pa sam uvek kreirala projekte
prateći tri principa.
Prvi je imati nizak prag,
što znači da se ovaj projekat
može lako započeti.
Pogledajte ovo uputstvo.
Prvi projekat koji smo zadali
učenicima da savladaju
je pravljenje strujnog kola na papiru.
Kao što možete videti,
ne treba mnogo da bi se naučilo,
i prilično je lako čak i za početnike.
Imati nizak prag takođe znači
da uklanjamo finansijsko ograničenje
koja sprečava ljude da završe projekat.
Sa papirom, bakarnom trakom,
sijalicom i baterijom,
ljudi mogu da završe ovaj projekat
za manje od dolara.
Drugi princip je imati visok plafon.
Ovo znači da postoji
mnogo prostora za napredak,
a učenici stalno dobijaju nove izazove.
Na početku to mogu biti
svetleća stvorenja,
a potom možete dodati senzore
i mikrokontrolore
i početi programiranje stvorenja
koja su u interakciji sa okruženjem.
(Smeh)
I konačno,
treći princip je prilagođavanje.
Ovo znači da možemo da učinimo
ovaj projekat relevantnim za svakoga.
To je lepota korišćenja
svakodnevnih materijala.
Prilagođavanje je veoma lako
uz korišćenje papira i tkanine.
Čak i ako ne volite Flepi Brd,
i dalje možete napraviti sopstvenu igricu.
(Video) Učenica: Naša igrica je
o Džastinu Biberu,
jer brzo vozi,
a cilj je spasiti ga
da ga ne uhvati policija Los Anđelesa...
(Smeh)
(Video) Učenica: Da, menja se,
a mi smo deo njegove ekipe.
(Smeh)
Hvala vam.
(Aplauz)