Dugo pre nego što je Dekart slavno izjavio
"Mislim, dakle postojim,"
i još dugo posle toga,
slični naučnici i filozofi
uporno pokušavaju da odgonetnu
zagonetku um-telo.
Da li je um neki zaseban, nematerijalni
entitet koji upravlja mašinom od mesa?
Ili je samo naročito nedostižan deo
našeg fizičkog tela,
kako može da prevede ulazne jedinice
naših životinjskih čula
u neka naizgled nefizička iskustva
koja nazivamo mislima?
Ali iako su odgovori predmet
beskrajne debate,
novija istraživanja navode
da deo problema leži u tome
kako formulišemo pitanja na prvom mestu,
pretpostavljajući razliku između
čulne percepcije i ideja
koja možda i ne postoji.
Tradicionalni model naše mentalne funkcije
kaže da čula obezbeđuju zasebne podatke
našem mozgu
koji se onda prevode u prikladne
mentalne fenomene:
vizualne slike u drveće, audio doživljaje
u pesmu ptica, i tako dalje.
Ali povremeno, srećemo ljude
čija se čula međusobno mešaju,
omogućavajući im da čuju boje,
ili da osete ukus zvuka.
Do skoro, opšte poimanje ovog fenomena
zvanog sinestezija,
bilo je da postoji direktna veza
između delova mozga
odgovornih za čulne podsticaje kao što je
sposobnost da se vidi žuta boja
nakon što se čuje ravan b ton.
Ali novije studije su pokazale
da se sinestezija
u stvari događa posredstvom
našeg razumevanja
oblika, boja i zvukova
koje naša čula shvataju.
Kako bi se ovi doživljaji
ukrštenih čula dogodili,
ideje i koncepti viših nivoa
koje naš um povezuje
sa čulnim ulaznim jedinicama
moraju biti aktivirani.
Na primer, ovaj oblik može se protumačiti
ili kao slovo "s" ili broj "5",
i sinestete povezuju svaki od njih
sa različitim bojama ili zvukovima
na osnovu toga kako ih interpretiraju
bez obzira na to što vizuelni nadražaj
ostaje identičan.
U drugoj studiji, sinesteti su stvorili
nove asocijacije sa bojama
za nepoznata slova, nakon što su saznali
šta slova predstavljaju.
Tako da, iz razloga što se zasniva na vezi
između ideja i čula,
ova mentalna pojava
koja je osnova sinestezije
poznata je kao ideastezija.
Sinestezija se dešava
samo kod nekih ljudi,
iako bi mogla biti češća
nego što se ranije verovalo.
Ali sama ideastezija je
ključni deo naših života.
Skoro svi mi povezujemo crvenu boju
sa toplotom, a plavu sa hladnoćom.
Mnogi bi se složili da su svetle boje,
slova u kurzivu, i tanke linije
visokog tona,
dok su zemljane nijanse niskog tona.
I dok su mnoge od ovih asocijacija
usvojene kroz izloženost kulturi,
neke su pronađene kod
novorođenčadi i majmuna,
odakle sledi da se bar sa nekim
od ovih asocijacija rađamo.
Kada su upitani da izaberu između
dva moguća imena za ova dva oblika,
ljudi iz potpuno drugačijih kulturoloških
i jezičkih pozadina,
u većini slučajeva složili su se
da je "kiki" šiljata zvezda,
dok je "buba" okrugla grudvica,
oba zbog samih zvukova,
i oblika naših usana
dok ih izgovaramo.
I ovo dovodi do još više asocijacija
unutar bogate semantičke mreže.
Kiki je opisan kao nervozan i pametan,
dok je buba doživljavan kao lenj i spor.
Sve ovo ukazuje na to da
naša svakodnevna iskustva
boja, zvukova i drugih nadražaja
ne stanuju na odvojenim čulnim ostrvima
već da su organizovana u mreže asocijacija
slične mreži jezika.
To nam omogućava da razumemo metafore
iako one nemaju logičkog smisla,
kao što je poređenje snega
sa belim pokrivačem,
na osnovu zajedničkog
osećaja mekoće i lakoće.
Ideastezija je možda presudna za umetnost,
koja se zasniva na sintezi
konceptulanog i emocionalnog.
Kod velike umetnosti, ideja i osećaj
međusobno se upotpunjuju,
bilo da li se tekst pesme
savršeno uklapa sa melodijom,
tematski sadržaj slike
pojačan korišćenjem boja
i pokreta četkice,
ili dobro osmišljen zaplet romana
prenesen perfektno izrađenim rečenicama.
Najvažnije, mreža asocijacija
formirana ideastezijom
možda nije samo slična
našoj jezičkoj mreži
već, u stvari, može biti
njen sastavni deo.
Pre nego tradicionalni pogled,
gde naša čula prvo opažaju
niz boja i oblika,
ili neke vibracije u vazduhu,
i naš um ih onda klasifikuje
kao drvo ili sirenu,
ideastezija sugeriše da se ova dva procesa
dešavaju simultano.
Naša čulna percepcija oblikovana je našim
konceptualnim razumevanjem sveta.
I tako su povezani da jedan
ne može da postoji bez drugog.
Ako je ovaj model koji ideastezija
predlaže tačan,
može imati značajne implikacije
na neke od najvećih
naučnih i filozofskih pitanja
u vezi sa naukom o umu.
Bez već postojećeg koncepta sebe,
Dekart ne bi imao "ja"
kojem bi pripisao mišljenje.
I bez već postojeće mreže međusobno
povezanih i različitih koncepata,
naša čulna iskustva sveta bila bi
nediferencirana masa
pre nego izolovani objekti
koje zapravo razumemo.
Za nauku, zadatak je pronaći
gde se ova mreža nalazi,
kako se formira i kako međusobno deluje
sa eksternim nadražajima.
Za filozofiju, izazov je promisliti
šta ovaj novi model svesti znači
za naše razumevanje sebe
i naše veze sa svetom koji nas okružuje.