Neko ko izgleda kao ja prolazi pored vas na ulici. Da li pomišljate da je to majka, izbeglica ili žrtva tlačenja? Ili mislite da je kardiolog, advokat ili možda lokalni političar? Da li me odmeravate od glave do pete, pitajući se koliko mora da mi je vruće ili da li me je muž naterao da nosim ovu odeću? Šta ako bih nosila šal ovako? Mogu da šetam ulicom u potpuno istoj odeći i ono što svet očekuje od mene i način na koji me tretiraju zavisi od rasporeda ovog komada odeće. Ali ovo neće biti još jedan monolog o hidžabu jer Gospod zna, muslimanku čini mnogo više od komada odeće kojim odaberu, ili ne, da obaviju glavu. Ovde se radi o sagledavanju stvari izvan vaše pristrasnosti. Šta ako bih prošla pored vas i kasnije otkrijete da sam zapravo inženjer trkačkih automobila, da sam dizajnirala sopstveno trkačko vozilo i da vodim trkački tim na svom univerzitetu, jer to je istina. Šta ako vam kažem da sam u stvari bila pet godina obučavana kao bokser, jer je i to istina. Da li bi vas to iznenadilo? Zašto? Dame i gospodo, u krajnjoj liniji, to iznenađenje i ponašanja u vezi sa njim su proizvod nečega što se zove nesvesne pristrasnosti, ili implicitne predrasude. I to dovodi do komično štetnog nedostatka raznolikosti u našem svetu rada, naročito u oblastima od uticaja. Zdravo, Savezni kabinetu Australije. (Aplauz) Samo da odredimo nešto na samom početku: nesvesna pristrasnost nije isto što i svesna diskriminacija. Ne kažem da u svima vama postoji prikriveni seksista ili rasista ili starosni diskriminator koji vreba čekajući da izađe. Ne kažem to. Svi mi imamo svoje predrasude . One su filteri kroz koje posmatramo svet oko nas. Ne optužujem nikoga, predrasude nisu optužbe. Umesto toga, to je nešto što mora da bude identifikovano, priznato i umanjeno. Predrasude mogu biti vezane za rasu, za pol. Mogu se odnositi na stalež, obrazovanje, invaliditet. Činjenica je da svi imamo predrasude naspram onoga što je različito, što se razlikuje od naših društvenih normi. Stvar je u tome da, ako želimo da živimo u svetu u kome okolnosti vašeg rođenja ne diktiraju vašu budućnost, i u kome svuda postoje jednake šanse, onda svako od nas ima ulogu da se postara da nesvesne predrasude ne određuju naše živote. Postoji jedan poznati eksperiment u domenu nesvesnih predrasuda i to u rodnom domenu 1970-ih i '80-ih. Orkestre su u to vreme sačinjavali uglavnom momci, svega pet posto su to bile žene. I navodno, to je bilo zato što su muškarci svirali drugačije, navodno bolje, navodno. Ali 1952. godine, Bostonski simfonijski orkestar je započeo eksperiment. Započeli su sa audicijama na slepo. Umesto audicija licem u lice, morali biste da svirate iza paravana. Što je smešno, promene nisu odmah primećene dok nisu zatražili od kandidata da izuju cipele pre ulaska u sobu jer je lupkanje potpetica na podu od punog drveta bilo dovoljno da oda dame. Sad vidite ovo, rezultati audicije su pokazali da postoji 50 posto veća šansa da će žena proći kroz preliminarnu fazu. I to je skoro utrostručilo njihove šanse za ulazak. Šta nam to govori? Pa, nažalost po momke, muškarci zapravo nisu svirali drugačije, ali postojala je percepcija da jesu. I predrasude su bile te koje su određivale rezultat. Dakle, ono što ovde treba da uradimo jeste da prepoznamo i priznamo da predrasude postoje. I vidite, svi to radimo. Daću vam primer. Otac i sin se nalaze u užasnoj saobraćajnoj nesreći. Otac umire pri udaru a sina, koji je ozbiljno povređen, brzo odvode u bolnicu. Hirurg pogleda sina kada je stigao i kaže: "Ne mogu da operišem." Zašto? "Dečak je moj sin." Kako to? Dame i gospodo, hirurg je njegova majka. Sada podignite ruku - i u redu je - ali podignite ruku ako ste najpre pretpostavili da je hirurg muškarac? Postoje dokazi da nesvesne predrasude postoje, ali moramo da priznamo da postoje i zatim da sagledamo načine na koje možemo da ih prevaziđemo tako da možemo da pronađemo rešenja. Jedna od zanimljivosti u domenu nesvesnih predrasuda je tema kvote. A to je nešto što se često pominje. A kritika je ideja o zasluzi. Vidite, ja ne želim da me odaberu jer sam žensko, želim da me odaberu zato što vredim, zato što sam najbolja osoba za taj posao. To osećanje je prilično učestalo među ženskim inženjerima sa kojima radim i koje poznajem. I da, kapiram, bila sam u toj koži. Ali ako je ideja zasluzi je istina, zašto bi dva ista CV-a, u eksperimentu obavljenom 2012. godine na Jejlu, identične biografije poslate za posao laboratorijskog tehničara, zašto bi Dženifer smatrali manje sposobnom, zašto bi imala manje šanse da joj ponude posao, i bila manje plaćena nego Džon. Nesvesne predrasude postoje, ali samo moramo da vidimo kako da ih prevaziđemo. I znate, zanimljivo je da postoje istraživanja koja govore o tome zašto je to tako i zašto se naziva paradoks zasluge. A u organizacijama - što je pomalo ironično - u organizacijama koje govore o zasluzi kao o primarnoj vodilji kada se radi o tome koga zapošljavaju, bili su skloniji da zaposle muškarce i plate im više jer izgleda da je vrednost muška osobina. Ali, hej. Mislite da ste me pročitali, znate već čega tu ima. Možete li da me zamislite kako vodim ovako nešto? Možete li da me zamislite da ušetam sa stavom: "Hej momci, ovako se to radi." Pa, drago mi je da možete. (Aplauz) Jer dame i gospodo, to je moj svakodnevni posao. Ono što je kul u vezi sa njim jeste to da je prilično zabavan. Zapravo, na mestima kao što je Malezija, muslimanke na bušotinama nisu ni vredne komentarisanja. Toliko ih je puno. Ali, zabavno je. Sećam se da sam govorila jednom od momaka: "Hej brate, čuj, stvarno hoću da naučim da surfujem." A on će na to: "Jasmin, ne znam kako bi mogla da surfuješ sa svom tom opremom na sebi, a ne znam nijednu plažu samo za žene." A onda je jedan tip došao na sjajnu ideju, rekao je: "Znam, ti vodiš onu organizaciju Mladi bez granica, zar ne? Zašto ne započneš liniju odeće za muslimanske devojke na plaži? Možeš da je nazoveš Mladi bez surferskih šortseva." (Smeh) Rekla sam: "Hvala, momci." I sećam se još jednog tipa koji mi je rekao da bi trebalo da pojedem sav jogurt koji mogu jer je to jedina kultura koju ću da nađem u okolini. Ali problem je u tome što je to istina jer postoji izraženi manjak raznolikosti u svetu rada, naročito na mestima od uticaja. 2010. godine, Australijski nacionalni univerzitet je obavio eksperiment u kome su poslali 4 000 identičnih prijava za poslove za početnike, u suštini. Da biste dobili isti broj intervjua kao i neko sa anglosaksonskim imenom, ako ste Kinez, morali biste da pošaljete još 68 prijava. Ako ste sa Bliskog istoka - Abdel-Mađid - morate da pošaljete još 64 posto, a ako ste Italijan, imate sreće, treba da pošaljete samo 12 posto više. Na mestima kao što je Silikonska dolina nije mnogo bolje. Iz Gugla su objavili neke rezultate o raznolikosti i 61 posto je belaca, 30 posto Azijata, gomila crnaca, Latinoamerikanaca, i tako to. Ostatak sveta tehnologije nije mnogo bolji i oni to priznaju, ali nisam baš sigurna šta preduzimaju u vezi sa tim. Stvar je u tome da ne kaplje na gore. U istraživanju koje je obavio Grin Park, koji u Engleskoj obezbeđuju više direktore, kažu da više od polovine FTSE 100 kompanija nema lidera koji nije belac na nivou odbora, izvršnog ili neizvršnog. A dva od svaka tri nemaju izvršno lice koje pripada nacionalnoj manjini. Ispričala sam vam gomilu užasnih stvari. Mislite: "O Bože, koliko je loše? Šta mogu da uradim povodom toga?" Pa, srećom, ustanovili smo da postoji problem. Postoji nedostatak prilike, a to je zbog nesvesnih predrasuda. Ali možda sedite razmišljajući: "Ja nisam braon. Kakve to ima veze sa mnom?" Dozvolite mi da vam ponudim rešenje. Kao što sam rekla ranije, živimo u svetu u kome tragamo za idealom. I ako želimo da stvorimo svet u kome su okolnosti vašeg rođenja nebitne, svi moramo da budemo deo rešenja. Zanimljivo je da je autorka eksperimenta sa biografijama za laboratoriju ponudila neku vrstu rešenja. Rekla je da je ono što spaja sve uspešne žene, ono što imaju zajedničko, podatak da su imale dobre mentore. Dakle, mentorstvo, svi smo već to čuli, to je uvreženo u narodu. Evo još jednog izazova za vas. Pozivam svakog od vas da budete mentori nekome ko je drugačiji. Svako želi da podučava nekoga ko mu je poznat, nekog ko izgleda kao i mi, sa kim imamo zajednička iskustva. Kad vidim muslimansku devojku sa pomalo izraženim stavom, odmah sam u fazonu: "Šta ima? Hajde da se družimo." Uđete u prostoriju u kojoj je neko sa kime ste išli u istu školu, bavite se istim sportom, postoji velika verovatnoća da ćete hteti da pomogne toj osobi. Ali za osobu u prostoriji koja nema zajednička iskustva sa vama postaje izuzetno teško da nađe tu povezanost. Ideja pronalaženja nekoga drugačijeg za mentora, nekoga ko nema isto poreklo kao i vi, kakvo god to poreklo bilo, znači otvaranje vrata ljudima koji ne mogu da stignu do prokletog hodnika. Jer, dame i gospodo, svet nije pravedan. Ljudi se ne rađaju sa jednakim mogućnostima. Ja sam rođena u jednom od najsiromašnijih gradova na svetu, Kartumu. Rodila sam se sa braon kožom, rodila sam se kao žensko, i rođena sam muslimanka u svetu koji je prilično nepoverljiv prema nama iz razloga koje ne mogu da kontrolišem. Međutim, takođe priznajem činjenicu da sam rođena sa privilegijama. Imam neverovatne roditelje, pruženo mi je obrazovanje i imala sam sreće da migriram u Australiju. Ali isto tako, blagoslovena sam neverovatnim mentorima koji su mi otvorili vrata za koja nisam ni znala da postoje. Mentor koji mi je rekao: "Hej, tvoja priča je zanimljiva. Napišimo nešto o tome, tako da mogu to podelim sa ljudima." Mentor koji je rekao: "Znam da ti predstavljaš sve ono što ne pristaje australijskoj bušotini, ali hajde u svakom slučaju." I eto mene, govorim pred vama. I nisam jedina. Ima raznih ljudi u mojim zajednicama koje sam videla kako im pomažu mentori. Mladi musliman u Sidneju koji je na kraju, uz pomoć svog mentora, započeo takmičenje u poeziji u Benkstaunu i sada je to postalo velika stvar. I on može da promeni živote mnogih drugih mladih ljudi. Ili jedna dama ovde u Brizbejnu, Avganistanka koja je izbeglica, koja jedva da je govorila engleski kada je došla u Australiju, njeni mentori su je pomogli da postane lekar i osvojila je našu nagradu Mladi Kvinslenđanin godine za 2008. Ona je inspiracija. Ovo baš i nije lako. Ovo sam ja. Ali takođe sam i žena u opremi za bušotinu, a takođe sam i žena koja je na početku bila u abaju. Da li biste izabrali da mi budete mentor da ste me videli u jednoj od onih drugih verzija mene? Jer ja sam ista ta osoba. Moramo preći preko naših nesvesnih predrasuda, naći nekog za podučavanje ko je na suprotnom kraju vašeg spektra jer je za strukturne promene potrebno vreme, a ja nemam toliko strpljenja. Dakle, ako hoćemo da stvaramo promene, ako ćemo da stvorimo svet u kome svi imamo takve mogućnosti, onda odaberite da otvorite vrata ljudima. Jer možda mislite da različitost nema nikakve veze sa vama, ali smo svi mi deo ovog sistema i svi možemo biti deo tog rešenja. A ako ne znate gde da pronađete nekog drugačijeg, idite na mesta na koje inače ne biste išli. Ako se prijavite za privatno podučavanje srednjoškolaca, idite u lokalnu državnu školu ili možda samo svratite u lokalni centar za podučavanje izbeglica. Ili možda radite u kancelariji. Izvucite tog novog diplomca koji izgleda potpuno izgubljeno - jer to sam bila ja - i otvorite mu vrata, ne na tokenistički način, jer nismo žrtve, već im pokažite mogućnosti jer otvaranje vašeg sveta učiniće da shvatite da imate pristup vratima za koja oni nisu ni znali da postoje a ni vi niste znali da ga nemaju. Dame i gospodo, postoji problem nedostatka mogućnosti u našoj zajednici, naročito zbog nesvesnih predrasuda. Ali svako od vas ima potencijal da to promeni. Znam da ste danas dobili puno izazova, ali ako možete, ponesite ovo sa sobom i razmislite o tome na drugačiji način, jer različitost je magija. Pozivam vas da prevaziđete svoju početnu percepciju jer se kladim da je verovatno pogrešna. Hvala vam. (Aplauz)