Prvi put sam iskusio državni udar kada sam imao 4 godine. Zbog državnog udara, moja porodica je morala da napusti dom u Gani i da se preseli u Gambiju. Uz svu moguću sreću, šest meseci nakon što smo stigli i tamo su imali vojni udar. Dobro se sećam da su me probudili u toku noći i da smo pokupili nekoliko stvari koje smo mogli i pešačili oko dva sata do skloništa. Skoro nedelju dana smo spavali ispod kreveta jer smo se plašili da bi meci mogli da ulete kroz prozor. Zatim, kada sam imao osam godina preselili smo se u Bocvanu. Ovoga puta je bilo drugačije. Nije bilo udara. Sve je funkcionisalo. Odličan obrazovni sistem. Infrastruktura je toliko bila razvijena da su u to vreme imali optički sistem komunikacija, mnogo pre nego što se pojavio u zapadnim državama. Jedino što nisu imali je to što nisu imali svoju nacionalnu televizijsku stanicu, i sećam se da sam gledao TV iz susedne Južne Afrike i gledao sam Nelsona Mendelu u zatvoru kako mu nude priliku da izađe ukoliko bi odustao od borbe protiv aparthejda. Ali nije. Odbio je dok nije postigao svoj cilj da oslobodi Južnu Afriku od aparthejda. I sećam se da sam mislio kako samo jedan dobar vođa može da promeni mnogo u Africi. Zatim, kada sam imao 12 godina, porodica me je poslala u srednju školu u Zimbabve. U početku je i ovo bilo divno: ekonomija u razvoju, odlična infrastruktura i činilo se kao da je to model za razvoj ekonomije u Africi. Završio sam srednju školu u Zimbabveu i upisao fakultet. Nakon šest godina sam se vratio u državu. Sve je bilo drugačije. Sve se raspalo u delove. Milioni ljudi su emigrirali, ekonomija se raspala i odjednom je izgledalo da je 30 godina razvoja samo tako nestalo. Kako je država mogla da propadne za tako kratko vreme? Većina ljudi bi se složila da je to zbog načina upravljanja. Jedan čovek, predsednik Robert Mugabe je skoro sam odgovoran za to što je uništio državu. Sva ta iskustva iz života u različitim delovima Afrike u toku odrastanja su mi učinila dve stvari. Prva je da sam se zaljubio u Afriku. Gde god sam išao, iskusio bih izvanrednu lepotu našeg kontinenta i video otpornost i duh našeg naroda, i u to vreme, shvatio sam da želim da posvetim ostatak svog života da poboljšam ovaj kontinent. I takođe sam shvatio da to zahteva suočenje sa problemom upravljanja. Vidite, sve te države u kojima sam živeo, državni udari i korupcija koju sam video u Gani, Gambiji i Zimbabveu su suprotni onim divnim primerima koje sam video u Bocvani i u Južnoj Africi sa dobrim vođstvom. To me je nateralo da shvatim da će Afrika da ustaje ili pada zbog kvaliteta naših vođa. Neko bi možda pomislio, naravno da je upravljanje važno svuda. Ali ako zapamtite nešto iz mog govora danas, neka to bude ovo: u Africi, više nego bilo gde na svetu, razlika koju samo jedan dobar vođa može da napravi je mnogo veća nego bilo gde drugde, a evo i zašto. To je zato što u Africi, imamo slabe institucije, poput sudstva, ustava, građanskog društva i tako dalje. Stoga, ovo je opšte pravilo u koje verujem: kada društva imaju jake institucije razlika koju jedan dobar vođa može da napravi je ograničena, ali ako imamo slabe institucije, onda jaki vođa može da izgradi ili slomi državu. Da budem malo jasniji. Ako postanete predsednik Sjedinjenih Država, pomislite: "Opa, uspeo sam. Ja sam najmoćniji čovek na svetu." Recimo da odlučite da proglasite neki zakon. Iznenada, Kongres vas potapše po ramenu i kaže: "Ne, ne, ne, ne možete to da uradite." Vi kažete: "Da probam ovako." Senat dođe i kaže: "Uf, uf, mislimo da ne možete to da uradite." Vi kažete, možda, "Dozvolite mi da odštapam nešto novca. Mislim da je ekonomiji potreban stimulans." Guverner Centralne banke će pomisliti da ste ludi. I možda vas zbog toga razreše dužnosti. Ali ako postanete predsednik Zimbabvea, I kažete: "Znate, stvarno mi se dopada ovaj posao. Mislim da bih voleo da ostanem ovde zauvek." (Smeh) Pa, to jednostavno možete. Vi odlučujete da želite da odštampate novac. Nazovete guvernera Centralne banke i kažete: "Molim Vas, udvostručite zalihe novca." On će reći: "U redu, gospodine, da li mogu još nešto da učinim za vas?" Ovo je moć koju imaju afričke vođe, i to je razlog zašto oni prave najveću razliku na kontinentu. Dobra vest je to što se kvalitet vođa u Africi poboljšava. Po mom mišljenju imamo tri generacije vođa. Prva generacija su oni koji su se pojavili '50-ih i '60-ih. To su ljudi poput Kvamea Nikrume iz Gane i Julijusa Najrere iz Tanzanije. Kao nasledstvo ostavili su afričku nezavisnost. Oslobodili su nas kolonijalizma i odajmo im priznanje za to. Prati ih druga generacija. Ovo su ljudi koji nisu ništa uveli sem pustoša u Africi. Ratno stanje, korupciju, kršenje ljudskih prava. Ovo je stereotip tipičnog afričkog vođe kojeg tipično zamišljamo: Mobutu Sese Seko iz Zaira, Sani Abača iz Nigerije. Dobra vest je da je većina tih vođa nastavila dalje, i zamenila ih je treća generacija. Ovo su ljudi poput pokojnog Nelsona Mandele i većine vođa koje vidimo danas u Africi, poput Pola Kagamea i tako dalje. Ove vođe nisu nikako savršene, ali su očistili dosta nereda druge generacije. Zaustavili su borbu, i zovem ih generacijom stabilizatora. Mnogo su odgovorniji za svoje ljude, poboljšali su makroekonomsku potlitku, i gledamo po prvi put rast Afrike i zapravo to je druga najbrže rastuća ekonomska regija na svetu. Ove vođe nikako nisu savršene, ali su na bilo kom nivou najbolje vođe koje smo videli u poslednjih 50 godina. Pa kuda krenuti? Verujem da naredna generacija koja dolazi nakon ovoga, četvrta, ima jedinstvenu priliku da preobrati ovaj kontinent. Posebno mogu da urade dve stvari koje prethodne generacije nisu uradile. Prva stvar koju treba da urade je da ostvare prosperitet za kontinent. Zašto je prosperitet toliko važan? Jer nijedna od pretnodnih generacija nije mogla da reši problem siromaštva. Afrika danas ima najbrže rastuću populaciju na svetu, ali i najsiromašniju. Do 2030. godine, Afrika će imati veću radnu snagu od Kine, a do 2050. godine imaće najveću radnu snagu na svetu. Jednoj milijardi ljudi biće potreban posao u Africi, pa ako ne uvećavamo svoju ekonomiju doboljno brzo, sedimo na bombi koja otkucava, ne samo za Afriku, već i za ceo svet. Dozvolite mi da vam pokažem primer jedne osobe koja je živi primer ovog nasleđa stvaranja prosperiteta: Leticija. Leticija je mlada žena iz Kenije koja je sa 13 godina morala da napusti školu jer njena porodica nije mogla da joj priušti obrazovanje. Započela je sopstveni posao uzgoja zečeva, što je delikates u tom delu Kenije odakle je ona. Ovaj posao je bio toliko uspešan da je za godinu dana zapošljavala 15 žena i mogla je da stvori dovoljno prihoda da je mogla da nastavi školovanje, i preko tih žena je finanrisala školovanje 65-oro druge dece. Profit koji je ostvarila koristila je da izgradi školu, i danas ona obrazuje 400 dece u svojoj zajednici. A upravo je napunila 18 godina. (Aplauz) Drugi primer je Erik Radžaonari. Erik potiče sa ostrva Madagaskar. Erik je shvatio da je poljoprivreda ključ za stvaranje poslova u ruralnim oblastima Madagaskara, ali je takođe shvatio da je gnojivo bilo veoma skupa stavka za većinu poljoprivrednika u Madagaskaru. Madagaskar ima posebne šišmiše koji ispuštaju ovaj izmet koji ima veoma mnogo hranljivih sastojaka. 2006. godine, Erik je napustio svoj posao knjigovođe i započeo firmu za pravljenje gnojiva od izmeta šišmiša. Danas je Erik razvio biznis koji obrće nekoliko miliona dolara profita i zapošljava 70 ljudi za stalno i drugih 800 ljudi tokom sezone kada šišmiši najviše ispuštaju izmet. Kod ove priče mi se dopada to što pokazuje da se prilike za stvaranje prosperiteta mogu pronaći svuda. Erik je poznat kao Betmen. (Smeh) Ko bi pomislio da se može napraviti posao od više miliona dolara uz zapošljavanje toliko ljudi, samo iz izmeta šišmiša? Druga stvar koju ova generacija treba da uradi je da stvori naše institucije. Moraju ove institucije da naprave takvim da nas nikada ponovo neće ucenjivati grupa pojedinaca kao što je Robert Mugabe. Sve ovo zvuči sjajno ali gde ćemo sakupiti ovu četvrtu generaciju? Da li samo da sedimo i nadamo se da će se samo tako stvoriti, ili da će nam ih podariti bog? Ne bih rekao. Ovaj problem je previše bitan da bi se prepustio sudbini. Verujem da treba da stvorimo afričke institucije, domaće osnovane, koje će identifikovati i razviti ove lidere na sistematičan, praktičan način. Činimo ovo u poslednjih 10 godina putem Afričke akademije liderstva. Leticija je jedan od naših mlađih vođa. Danas, imamo 700 njih koji su spremni za afrički kontinent i u narednih 50 godina, očekujemo da stvorimo 6000 njih. Ali jedna stvar me muči. Dobijali bismo oko 4000 prijava godišnje za 100 mladih vođa koje bismo primili na akademiju, te sam primetio ogromnu glad koja je postojala za ovim treningom liderstva koji nudimo. Ali nismo mogli da zadovoljimo broj. Danas, najavljujem prvi put u javnosti produženje ove vizije za Afričku akademiju liderstva. Gradimo 25 novih univerziteta u Africi koji će kultivisati narednu generaciju afričkih vođa. Svaki kampus će imati 10 000 vođa u isto vreme te ćemo obrazovati i razvijati 250 000 vođa u svakom trenutku. (Aplauz) Tokom narednih 50 godina, ova institucija će stvoriti tri miliona preobražavajućih vođa za kontinent. Moja nada je da će polovina njih postati preduzetnici koji nam trebaju, koji će stvarati ove poslove koji nam trebaju, a druga polovina će ići u vladu i neprofitni sektor, i izgradiće institucije koje su nam potrebne. Ali neće samo učiti akademske stvari. Takođe će naučiti kako da postanu vođe, i razviće svoje veštine kao preduzetnici. Mislite o ovome kao o afričkoj Ajvi Ligi, ali umesto da vas prime zbog rezultata na SAT testovima ili zbog količine novca koji imate ili iz koje porodice potičete, glavni kriterijum za ulazak na ovaj univerzitet biće potencijal koji posedujete za preobraženje Afrike. Ono što radimo predstavlja samo jednu grupu institucija. Ne možemo sami da preobratimo Afriku. Moja nada je da će mnoge druge domaće afričke institucije procvetati i ove institucije će se spojiti zajedničkom vizijom razvoja sledeće generacije afričkih vođa, generacije četiri, i podučavaće ih ovoj zajedničkoj poruci: stvarajte poslove, gradite naše institucije. Nelson Mandela je jednom rekao: "S vremena na vreme, od generacije se traži da bude velika. Vi možete biti ta velika generacija." Verujem da ako pažljivo prepoznamo i kultivišemo sledeću generaciju afričkih vođa, onda će nadolazeća generacija četiri biti najbolja generacija koju je Afrika ali i čitav svet ikada imao. Hvala vam. (Aplauz)