10. marta 2011. godine, bio sam u MIT laboratoriji u Kembridžu na sastanku sa fakultetom, studentima i osobljem, pokušavali smo da se dogovorimo da li bih ja trebao biti sledeći direktor. Te noći, u ponoć, zemljotres jačine 9 stepeni po Rihteru pogodio je obalu Japana. Moja žena i porodica su bili u Japanu, i kako su novosti pristizale, ja sam paničio. Gledao sam novosti i slušao konferencije za štampu vladinih službenika i elektrane Tokija, slušao sam o eksploziji na nuklearnim reaktorima i tom oblaku prašine koji se kretao ka našoj kući koja je bila udaljena samo 200 kilometara. I ljudi na TV-u nam nisu govorili o stvarima koje smo hteli da čujemo. Hteo sam da znam šta je sa reaktorima, šta sa radijacijom, da li je moja porodica ugrožena. Uradio sam ono što se instinktivno činilo ispravnim, to jeste, otišao sam na internet i pokušao sam da shvatim mogu li da preuzmem stvari u svoje ruke. Na internetu sam pronašao brojne ljude koji takođe pokušavaju da saznaju šta se dešava i zajedno smo osnovali neformalnu grupu i nazvali je "Safecast" i odlučili smo da pokušamo da izmerimo radijaciju i da iznesemo podatke svima ostalima, pošto je bilo očigledno da vlada to neće uraditi za nas. Tri godine kasnije, imamo 16 miliona stavki podataka, dizajnirali smo sopstvene Gajgerove brojače čije nacrte možete preuzeti s interneta i priključiti ih na mrežu. Imamo aplikaciju koja vam pokazuje većinu radijacije u Japanu i u drugim delovima sveta. Mi smo verovatno među najuspešnijim građanskim naučnim projekatima na svetu, i stvorili smo najveću otvorenu bazu podataka merenja radijacije. I zanimljiva stvar ovde jeste kako - (Aplauz) - Hvala. Kako se gomila amatera, koja u stvari nije znala šta radi, nekako ujedinila i uradila ono što nevladine organizacije i vlada nisu bili u stanju da urade? I ja bih rekao da ovo ima nekakve veze sa internetom. To nije slučajnost. Nije se desilo zbog sreće, niti zato što smo to bili mi. Pomogao je događaj koji nas je ujedinio, to je bio novi način da se nešto uradi kojeg je omogućio internet i druge stvari koje su se desile, i želim da pričam malo o tome šta su ti novi principi. Dakle, sećate li se vremena Pre Interneta? (Smeh) Ja to zovem P.I. U redu? P.I., život je bio jednostavan. Stvari su bile euklidovske, njutnovske, nekako predvidive. Ljudi su zapravo pokušavali da predvide budućnost, čak i ekonomisti. I onda se desio internet, i svet je postao veoma komplikovan, veoma jeftin, jako brz, i ti Njutnovi zakoni koje smo toliko cenili su se ispostavili kao obična lokalna pravila, i shvatili smo da u ovom sasvim nepredvidivom svetu u kom većina ljudi koja preživljava zapravo funkcioniše pomoću različitih principa, i o tome želim malo da pričam. Pre interneta, ako se sećate, kada biste pokušali da stvorite servise, stvorili biste hardverski sloj i mrežni sloj i softver i koštalo bi milione dolara da uradite bilo šta što je značajno. Potrebni su milioni da uradite nešto značajno, da zaposlite magistra poslovnog upravljanja koji bi napisao plan i nabavio novac od ulagača ili velikih kompanija, onda biste zaposlili dizajnere i inženjere da naprave stvar. Ovo je inovativni model "Pre Interneta", P.I. Nakon interneta se desilo to da je cena inovacije toliko opala pošto su cena kolaboracije, cena distribucije, cena komunikacije i Murov zakon učinili da cena isprobavanja nečeg novog postane gotovo nula, tako da su Gugl, Fejsbuk, Jahu, studenti bez dozvola - inovacija bez dozvole - nisu imali dozvolu ni prezentacije, samo su napravili stvar, onda su sakupili novac, i onda su nekako stvorili poslovni program, možda posle zaposle magistre poslovnog upravljanja. Tako da je internet prouzrokovao inovaciju, bar za softver i usluge da se pređe sa modela vođenog magistrom poslovnog upravljanja na inovacijski model vođen dizajnerom i inžinjerom, i to je poguralo inovaciju do ivica, studentskih domova, malih kompanija, daleko od velikh institucija, dosadnih starih institucija koje su imale moć i novac i autoritet. I svi ovo znamo. Znamo da se ovo desilo na internetu. Izgleda da se dešava i u drugim stvarima. Da vam pokažem neke primere. U medijskoj laboratoriji ne izrađujemo samo hardver. Bavimo se svačim. Bavimo se biologijom, hardverom, Nikolas Negroponte je rekao: "Demonstriraj ili umri!", suprotno krilatici "Objavi ili iščezni". koja je bila tradicionalni način razmišljanja. I često je govorio, demonstracija mora da uspe samo jednom, zato što je prvobitni način da mi utičemo na svet bio pomoću velikih kompanija koje smo mi inspirisali i stvaranjem proizvoda kao što su Kindl ili Lego Mindstorm. Ali danas, pomoću iznošenja u stvarnost po vrlo niskim cenama, ja sada menjam moto, i ovo je zvanična javna izjava, Zvanično govorim: "Iznesi ili umri". Morate izneti proizvode u stvarni svet da bi se to računalo, i ponekad će to biti velike kompanije, i Nikolas može da priča o satelitima, (Aplauz) Hvala. Ali moramo izaći tamo sami a ne računati na velike institucije da to urade za nas. Tako da smo prošle godine poslali studente u Šenžen, i sedeli su na podu fabrike sa inovatorima u Šenženu i to je bilo zapanjujuće. Šta se dešavalo tamo jeste to da ste imali sprave za proizvodnju, oni nisu pravili prototipove ili prezentacije. Igrali su se sa opremom za proizvodnju i inovirali upravo na opremi za proizvodnju. Industrija je bila u dizajneru, i dizajner je bukvalno bio u industriji. Vi biste uradili sledeće, sišli biste do tezgi i videli biste ove mobilne telefone. Tako da umesto započinjanja malih veb stranica kao što rade klinci u Palo Altu, klinci u Šenženu prave nove telefone. Prave nove telefone kao što klinci u Palo Altu prave veb stranice, tako da postoji džungla inovacije koja se odvija u telefonima. Oni naprave telefon, siđu do tezgi, prodaju nekoliko, pogledaju proizvode drugih klinaca, vrate se gore, naprave još nekoliko hiljada i ponovo siđu. Zar ovo ne zvuči kao softverska stvar? Poput agilnog razvoja softvera, A/B testiranje i ponavljanje, i ono za šta smo mislili da može da se radi samo sa softverom, klinci u Šenženu rade sa hardverom. Moj budući kolega, valjda, biće jedan od ovih inovatora u Šenženu. Tako da ono što vidite, to gura inovaciju do ivica. Mi pričamo o 3D štampačima i sličnom i to je odlično, ali ovo je Limor. Ona je jedna od mojih omiljenih diplomaca i ovde stoji ispred Samsungovog Tekvin uređaja sa sistemom "Podigni i smesti". Ova stvar može za sat da stavi 23.000 kompnenata na električnu tablu. Ovo je industrija u kutiji. Za ono za šta je nekada bila potrebna industrija puna radnika koji rade ručno u ovoj maloj kutiji u Njujorku, ona ima efikasno - Ne mora zapravo da ode u Šenžen da bi proizvodila. Ona može kupiti ovu kutiju i proizvesti je. Tako da proizvodnja, cena inovacije, cena prototipa, distribucije, proizvodnje, hardvera postaje tako niska da se inovacija gura na ivice i studenti i startap firme mogu da to sagrade. Ovo je nova stvar, ali ovo će se desiti i ovo će se promeniti kao što se to desilo sa softverom. Sorona je Diponov proces koji koristi genetički inženjerisane mikrobe da pretvori kukuruzov šećer u poliester. 30 posto je efikasnija od metode sa fosilnim gorivima, i mnogo je bolja za okolinu. Genetski inženjering i bioinžinjering stvaraju novu gomilu odličnih prilika za hemiju, za računanje, za memoriju. Radićemo mnogo stvari u vezi sa zdravljem, ali verovatno ćemo uskoro uzgajati stolice i zgrade. Problem je u tome što Sorona košta oko 400 miliona dolara i potrebno je 7 godina za izradu. Malo podseća na stare dane mejnfrejm računara. Stvar je u tome da cena inovacije u bioinžinjeringu takođe opada. Ovo je stona sprava za sekvenciranje gena. Nekada je sekvenciranje gena koštalo milione dolara. Sada to možete sa ovakvom spravom, klinci ovo mogu raditi u studentskim domovima. Ovo je sastavljač gena Gen9, i sada kada pokušate da odštampate gen, neko u fabrici sa pipetama sastavlja stvar ručno, dobijete jednu grešku na 100 osnovnih parova, i traje dugo i košta mnogo novca. Ova nova sprava sklapa gene na čip, i umesto jedne greške na 100 osnovnih parova, ima jednu grešku na 10.000 osnovnih parova. U ovoj laboratoriji, imaćemo svetski kapacitet štampanja gena u roku od godinu dana, 200 miliona osnovnih parova godišnje. Ovo je kao kad smo prelazili sa tranzistorskih radija sklopljenih ručno na Pentijum. Ovo će postati Pentijum bioinženjeringa, gurajući bioinžinjering u ruke studentskih domova i startap kompanija. Dakle dešava se u softveru i u hardveru i bioinženjeringu, i ovo je osnovni novi način razmišljanja o inovaciji. Ovo je razvoj inovacije odozdo naviše, demokratski je, haotičan je, teško ga je kontrolisati. Nije loš, ali je veoma drugačiji, i mislim da tradicionalna pravila koja imamo za institucije više ne funkcionišu, i većina nas ovde se rukovodi drugačijim principima. Jedan od mojih omiljinh principa je moć vučenja, što je ideja izvlačenja resursa iz mreže kako vam trebaju umesto da ih gomilate u centru i kontrolišete sve. Tako da u slučaju priče o "Safecast"-u nisam znao ništa kad se desio zemljotres, ali sam uspeo da pronađem Šona, organizatora društvenog prostora hakera, i Pitera, analognog hardver hakera, kreatora našeg prvog Gajgerovog brojača, i Dena, tvorca "Ostrva od tri milje", sistema za nadgledanje nakon što se Ostrvo od tri milje istopilo. I ove ljude ne bih mogao naći pre svega ovoga i verovatno je bolje što sam ih našao tačno na vreme na mreži. Ja sam tri puta odustajao od fakulteta, tako da mi je sistem učenja umesto obrazovanja blizak i drag, ali za mene, obrazovanje je ono što ti učine ljudi a učenje je ono što uradiš sam sebi. (Aplauz) I čini se kao - tu sam pristrasan - čini se kao da te teraju da zapamtiš celu enciklopediju pre nego što te puste da izađeš i igraš se, i za mene, ja imam Vikipediju na telefonu, i čini se kao da oni pretpostavljaju da ćeš biti na vrhu neke planine sasvim sam sa običnom olovkom i smišljati šta da radiš kad ćeš zapravo uvek biti povezan, uvek ćeš imati prijatelje, i možeš izvući Vikipediju kad god, i zapravo treba da naučiš kako da učiš. U slušaju "Safecast", gomila amatera - kada smo započeli pre tri godine - rekao bih da mi verovatno kao grupa znamo više nego ijedna druga organizacija o tome kako sakupiti i objaviti podatke i baviti se građanskom naukom. Kompas, a ne mape. Ideja je ta da cena izgradnje plana ili mapiranja nečega postaje tako skupa i nije tako precizna niti korisna. Tako da smo u priči "Safecast" znali da moramo da sakupimo podatke, da želimo da ih objavimo, i umesto da smislimo precizan plan, prvo smo rekli, nabavimo Gajgerove brojače. Oh, nestalo ih je. Napravimo ih. Nema dovoljno senzora. Ok, onda možemo da stvorimo pokretni Gajgerov brojač. Možemo da se vozamo okolo. Možemo naći volontere. Nemamo dovoljno novca. Skupimo ga na Kikstarteru. Nismo mogli sve to da isplaniramo, ali imajući jak kompas, na kraju smo stigli gde smo krenuli i meni je to slično agilnom razvoju softvera, ali ova ideja o kompasima je veoma bitna. Tako da mislim da je dobra vest ta da iako je svet veoma komplikovan, ono što treba da radite je veoma jednostavno. Mislim da treba da zaustavite ovu zamisao da radite sve po planu, treba da prikupite sve, i treba da budete spremni, već da se fokusirate na to da budete povezani, uvek da učite, sasvim svesni, i super prisutni. tako da ne volim reč "futurista". Mislim da treba da budemo "sadašnjisti", kao što smo upravo sada. Hvala vam. (Aplauz)