Dana 10. ožujka 2011. godine bio sam u MIT-ovom medijskom laboratoriju u Cambridgeu na sastanku s nastavnicima, studentima i ostalim osobljem te smo pokušavali odlučiti bi li ja trebao biti sljedeći ravnatelj. Te noći, u ponoć, potres jačine 9 stupnjeva prema Richteru je pogodio pacifičku obalu Japana. Moja žena i obitelj su bili u Japanu, i kako su vijesti pristizale, paničario sam. Gledao sam vijesti i slušao konferencije za novinare vladinih dužnosnika i kompanije Tokyo Power Company i slušao o eksploziji kod nuklearnih reaktora i o oblaku radioaktivne prašine koji je išao prema našoj kući a koja je bila udaljena samo 200 km. Ljudi s TV-a nisu govorili ono što smo željeli čuti. Želio sam znati što se događa s reaktorom, što se događa s radijacijom, je li moja obitelj u opasnosti. Pa sam instinktivno učinio ono što sam osjećao da je ispravno, otišao sam na Internet i pokušao vidjeti bi li mogao uzeti stvari u svoje ruke. Na Netu sam našao mnoštvo ljudi koji su poput mene pokušavali saznati što se događa, i zajedno smo formirali poprilično slobodnu grupu koju smo nazvali 'Safecast', i odlučili smo pokušati izmjeriti radijaciju i objaviti podatke svima jer je bilo jasno da vlada neće učiniti to za nas. Tri godine kasnije imamo 16 milijuna točaka podataka, izradili smo vlastite Geigerove brojače čiji dizajn možete skinuti s neta i ukopčati ih na mrežu. Imamo aplikaciju koja pokazuje većinu radijacije u Japanu i u drugim dijelovima svijeta. Mi smo nedvojbeno jedan od najuspješnijih projekata građanske inicijative u području znanosti u cijelom svijetu i napravili smo najveći otvoreni skup podataka mjerenja radijacije. A zanimljiva stvar u svemu ovome je kako se - (Pljesak) - Hvala vam. Kako se skupina amatera, koji nisu znali što zapravo rade, nekako povezala i rade ono za što su nevladine organizacije i sama vlada bile potpuno nesposobne napraviti? I rekao bih da ovaj uspjeh ima veze s Internetom. To nije slučajnost. To nije bila samo sreća, i to se nije dogodilo zato što smo to bili mi. Sigurno je pomoglo to što se radilo o događaju koji je zbližio ljude, ali bio je to novi način 'kako raditi stvari' omogućen od strane Interneta kao i mnogo drugih stvari koje su se događale, i želio bih pričati malo o tim novim principima. Sjećate li se vremena prije Interneta? (Smijeh) To vrijeme zovem P.I. Dobro? Život je bio jednostavan P.I. Stvari su bile euklidske, newtonovske, nekako predvidljive. Ljudi su pokušavali predvidjeti budućnost, čak i ekonomisti. A tada se dogodio Internet i svijet je postao izuzetno složen, izuzetno jeftin i brz a newtonovski zakoni koje smo toliko njegovali su se na kraju pretvorili u obična lokalna pravila, a ono što smo otkrili jest da u ovom potpuno nepredvidivom svijetu većina ljudi koja preživljava živi slijedeći drugačiji skup principa i želio bih govoriti malo o tome. Prije Interneta, ako se možete sjetiti, kad smo pokušavali nuditi razne usluge prvo biste stvorili hardware sloj i mrežni sloj i software i bili su potrebni milijuni dolara da biste napravili išta iole bitno. Kada su potrebni milijuni dolara da napravite bilo što od značaja, prvo nabavite magistra poslovnog upravljanja koji vam tada složi poslovni plan i nabavi novac od ulagača rizičnog kapitala ili od velikih kompanija, tada zaposlite dizajnere i inženjere i oni vam naprave željeni proizvod. Ovo je inovacijski model ere prije interneta, P.I. ere. Dolaskom Interneta drastično se smanjio trošak inovacije jer su cijena suradnje, cijena distribucije cijena komunikacije kao i Mooreov zakon doveli do toga da je cijena pokušavanja novih stvari danas ravna nuli, i tako imate Google, Facebook, Yahoo studente koji nemaju odobrenje -- inovacija bez odobrenja -- nemaju odobrenje, nisu imali PowerPoint prezentacije, oni bi samo izradili proizvod, onda skupili novac i tek tada bi smislili nekakav poslovni plan i možda bi poslije zaposlili magistra poslovnog upravljanja. Internet je donio inovaciju barem što se tiče područja softwarea i usluga, napustio se inovacijski model vođen magistrom poslovnog upravljanja a usvojio se inovacijski model vođen tandemom dizajner-inženjer, ovom promjenom inovacija je gurnuta na rubove, u studentske sobe i startup kompanije, daleko od velikih institucija, ukočenih starih institucija koje su imale moć i novac i autoritet. Svi to znamo. Svi znamo da se ovo dogodilo na Internetu. Ali čini se da se događa i drugdje također. Dat ću vam nekoliko primjera. U medijskom laboratoriju ne izrađujemo samo hardware. Bavimo se mnogim stvarima. Bavimo se biologijom, bavimo se hardwareom, i čuvene riječi Nicholasa Negropontea bile su: " Demonstrirati ili umrijeti", nasuprot sloganu "objaviti ili nestati", koji oslikava klasičan akademski način razmišljanja. I često je govorio, demonstracija mora uspjeti samo jednom, jer je glavni način na koji smo mogli utjecati na svijet bio upravo kroz velike kompanije koje smo uspjeli inspirirati i stvoriti proizvode poput Kindlea ili Lego Mindstormsa. Ali danas imamo mogućnost dati svijetu proizvode i to za tako malu cijenu i zato sada mijenjam slogan i ovo je službena izjava. Službeno izjavljujem "Deployay ili umri". Morate pustiti proizvode u stvarni svijet kako bi od njih bilo prave koristi, i nekad će to biti velike kompanije i Nicholas može pričati o satelitima. (Pljesak) Hvala vam. Ali mi sami moramo izaći vani u pravi svijet i ne ovisiti o velikim institucijama da čine stvari za nas. Prošle godine poslali smo grupu studenata u Shenzhen koji su sjedili na podovima tvornica zajedno s inovatorima u Shenzhenu, i to je bilo čudesno. Ono što se tamo zapravo događalo jest to da su tamo bili uređaji za proizvodnju, i oni nisu izrađivali prototipove ili PowerPoint prezentacije Oni su prčkali po opremi za proizvodnju i radili inovacije upravo na samoj opremi za proizvodnju. Tvornica je bila u dizajneru i dizajner je bio doslovno u tvornici. I što se događalo, otišli biste do štandova i vidjeli biste mobitele. Umjesto da pokrećete male web stranice kao što to čine djeca u Palo Altu, djeca u Shenzhenu izrađuju nove mobitele. Oni izrađuju nove mobitele kao što djeca u Palo Altu izrađuju web stranice, i tamo se događa mnoštvo inovacija na području mobilnih telefona. Oni naprave mobitel, odu do štandova, prodaju nekoliko komada, pogledaju proizvode druge djece, popnu se, naprave još nekoliko tisuća komada, spuste se ponovno dolje. Da li vas ovo podsejća na razvoj softwarea? Ovo zvuči kao agilan razvoj softwarea, A/B testiranje i iteracija, i ono što smo mislili da možete napraviti samo sa softwareom djeca u Shezhenu rade s hardwareom. Moj sljedeći kolega, nadam se, bit će jedan od ovih inovatora iz Shenzhena. I ono što vidite jest da se inovacija premjestila na rubove. Govorimo o 3D printerima i sličnim stvarima, i to je super, ali ovo je Limor. Ona nam je jedna od najdražih diplomanata, a stoji ispred Samsungovog Techwin 'Pick and Place' uređaja. Ovaj uređaj može u sat vremena staviti 23,000 komponenata na elektronsku ploču. Ovo je tvornica u kutiji. Za ono za što je nekada bila potrebna tvornica puna radnika koji rade ručno, u ovoj maloj kutijici u New Yorku, ona može učinkovito obaviti sve to -- Ona ne mora zapravo ići u Shenzhen da bi proizvodila. Ona može kupiti ovu kutiju a može je i proizvesti. Proizvodnja, cijena inovacije, cijena izrade prototipa, distribucija, proizvodnja, hardware sve to postaje toliko jeftino da se inovacija premješta na rubove i prelazi u ruke studenata i startupova. Ovo se dogodilo tek nedavno, ali ovo će se dogoditi i ovo će se promijeniti kao što se dogodilo i sa softwareom. Sorona je Dupont proces koji koristi mikrobe stvorene genetskim inženjeringom kako bi pretvorio kukuruzni šećer u poliester. Ova metoda je 30 posto učinkovitija od korištenja fosilinih goriva i sigurnija je za okoliš. Genetski inženjering kao i bioinženjering stvaraju mnoštvo sjajnih novih mogućnosti u području kemije, računanja i memorije Radit ćemo vjerojatno mnogo, zasigurno mnogo stvari vezanih za zdravlje, ali vjerojatno ćemo uzgajati stolice i zgrade uskoro. Problem je što Sorona košta oko 400 milijuna dolara i bilo je potrebno 7 godina da se izgradi. Ovo vas pomalo podsjeća na stare dane središnjih računala. Stvar je u tome što se cijena inovacije u bioinženjeringu također spušta dolje. Ovo je sučelje za sekvenciranje gena. Nekad je sekvenciranje gena koštalo milijune i miijune dolara. Danas to možete napraviti na sučelju poput ovoga, danas to mogu napraviti i mladi u svojim studentskim sobama. Ovo je assembler gena 'Gen9' i sada kada pokušate isprintati gen, netko u tvornici to slaže ručno koristeći pipete, tada imate jednu grešku na 100 baznih parova, postupak traje dugo i košta mnogo novca. Ovaj novi uređaj sastavlja gene na čipu i umjesto jedne greške na 100 baznih parova, radi jednu grešku na 10,000 baznih parova. U ovom laboratoriju ostvarit ćemo svjetski kapacitet printanja gena u roku od jedne godine, 200 milijuna baznih parova godišnje. Ovo je nešto poput onoga kad smo prešli sa tranzistorskih radija koji su se motali ručno na Pentium. Ovo će postati Pentium bioinženjeringa, gurajući bioinženjering u ruke studenata u studentskim domovima i u ruke startup kompanija. Ovo se događa u softwareu, hardwareu i bioinženjeringu, i ovo je fundamentalno novi način razmišljanja o inovaciji. Ovo je inovacija odozdo-prema-gore, ona je demokratična ona je kaotična i teško ju je kontrolirati. Nije loša već mnogo drugačija, i mislim da tradicionalna pravila koja imamo za institucije više ne važe, i većina nas ovdje slijede drugi set načela. Jedan od mojih najdražih načela jest moć povlačenja, tu se radi o ideji povlačenja sredstava iz mreže kada ih trebate umjesto da ih skupljate i skladištite u centru i da kontrolirate sve. U slučaju 'Safecast' nisam znao ništa kad se dogodio potres, ali sam uspio naći Seana koji je bio organizator 'hackerspace' zajednice, i Petera, hakera analognog hardwarea koji je napravio naš prvi Geigerov brojač, i Dana, koji je napravio 'Three Mile Island' nadzorni sustav nakon topljenja jezgre nuklearnog reaktora u 'Three Mile Island' Ove ljude ne bih uspio naći prije svega ovoga i vjerojatno je bolje što sam ih našao baš na vrijeme, na mreži. Ja sam tri puta odustajao od fakulteta, tako da je učenje prije obrazovanja uvijek bilo veoma drago i blisko mome srcu, ali za mene je obrazovanje ono što ljudi čine tebi a učenje je ono što radiš sam sebi. (Pljesak) I kao da, ja sam tu posve pristran, i kao da vas tjeraju da naučite napamet cijelu enciklopediju prije negoli vas puste van da se igrate, što se mene tiče, imam Wikipediu na mobitelu a oni kao da pretpostavljaju da ćete se naći na vrhu neke planine sami s olovkom broj 2 pokušavajući smisliti što učiniti a ustvari ćete uvijek biti spojeni, uvijek ćete imati prijatelje, a Wikipediu možete pogledati kadgod vam zatreba, i ono što trebate naučiti jest kako učiti. U slučaju Safecast koji je bio samo grupa amatera kad smo počinjali prije tri godine, ali tvrdim da kao grupa vjerojatno znamo više od bilo koje druge organizacije kako prikupljati i objavljivati podatke i kako se baviti znanošću kroz građansku inicijativu. Usmjerenost ispred plana. Postoji mišljenje da cijena izrade plana ili mapiranja nečega postaje skupo ali to niti je točno niti korisno. U slučaju Safecast znali smo da moramo prikupiti podatke, znali smo da želimo objaviti te podatke, i umjesto da pokušavamo smisliti točan plan, prvo smo rekli, oh, nabavimo Geigerove brojače. Oh, ponestalo ih je. Izradimo ih. Nema dovoljno senzora. Dobro, tada možemo napraviti mobilni Geigerov brojač Možemo se voziti uokolo. Možemo skupiti volontere. Nemamo dovoljno novca. Skupimo ga na Kickstarteru. Nismo mogli isplanirati sve ovo ali samim time što smo znali gdje želimo stići, na kraju smo i stigli tamo, meni je ovo vrlo slično agilnom razvoju softwarea, i ova ideja usmjerenosti je vrlo važna. Dobra vijest je da unatoč tome što je svijet krajnje složen, ono što trebate je vrlo jednostavno. Mislim da se treba zaustaviti ovo vjerovanje da je potrebno sve isplanirati, da je potrebno biti opskrbljen svim, i da je potrebno biti toliko pripremljen. Umjesto toga treba se fokusirati na umrežavanje, na stalno učenje, i da budete potpuno svjesni i super-prisutni. Tako da ne volim riječ "futurist". Mislim da bismo svi trebali biti sadašnjisti kao što smo to upravo sada. Hvala vam. (Pljesak)