Dana 10. ožujka 2011. godine
bio sam u MIT-ovom
medijskom laboratoriju u Cambridgeu
na sastanku s nastavnicima, studentima i
ostalim osobljem
te smo pokušavali odlučiti bi li ja
trebao biti sljedeći ravnatelj.
Te noći, u ponoć,
potres jačine 9 stupnjeva prema Richteru
je pogodio pacifičku obalu Japana.
Moja žena i obitelj su bili u Japanu,
i kako su vijesti pristizale,
paničario sam.
Gledao sam vijesti
i slušao konferencije za novinare
vladinih dužnosnika
i kompanije Tokyo Power Company
i slušao o eksploziji
kod nuklearnih reaktora
i o oblaku radioaktivne prašine
koji je išao prema našoj kući
a koja je bila udaljena samo 200 km.
Ljudi s TV-a nisu govorili
ono što smo željeli čuti.
Želio sam znati što se događa s reaktorom,
što se događa s radijacijom,
je li moja obitelj u opasnosti.
Pa sam instinktivno učinio ono
što sam osjećao da je ispravno,
otišao sam na Internet
i pokušao vidjeti
bi li mogao uzeti stvari u svoje ruke.
Na Netu sam našao mnoštvo ljudi
koji su poput mene pokušavali
saznati što se događa,
i zajedno smo formirali
poprilično slobodnu grupu
koju smo nazvali 'Safecast',
i odlučili smo pokušati
izmjeriti radijaciju
i objaviti podatke svima
jer je bilo jasno da vlada
neće učiniti to za nas.
Tri godine kasnije
imamo 16 milijuna točaka podataka,
izradili smo vlastite Geigerove brojače
čiji dizajn možete skinuti s neta
i ukopčati ih na mrežu.
Imamo aplikaciju koja pokazuje
većinu radijacije u Japanu
i u drugim dijelovima svijeta.
Mi smo nedvojbeno jedan od najuspješnijih
projekata građanske inicijative
u području znanosti u cijelom svijetu
i napravili smo
najveći otvoreni skup podataka
mjerenja radijacije.
A zanimljiva stvar u svemu ovome je
kako se - (Pljesak) - Hvala vam.
Kako se skupina amatera,
koji nisu znali što zapravo rade,
nekako povezala
i rade ono za što su nevladine organizacije
i sama vlada
bile potpuno nesposobne napraviti?
I rekao bih da ovaj uspjeh ima veze
s Internetom. To nije slučajnost.
To nije bila samo sreća, i to se nije
dogodilo zato što smo to bili mi.
Sigurno je pomoglo to
što se radilo o događaju
koji je zbližio ljude,
ali bio je to novi
način 'kako raditi stvari'
omogućen od strane Interneta
kao i mnogo drugih stvari
koje su se događale,
i želio bih pričati malo
o tim novim principima.
Sjećate li se vremena prije Interneta?
(Smijeh)
To vrijeme zovem P.I. Dobro?
Život je bio jednostavan P.I.
Stvari su bile euklidske, newtonovske,
nekako predvidljive.
Ljudi su pokušavali predvidjeti budućnost,
čak i ekonomisti.
A tada se dogodio Internet
i svijet je postao izuzetno složen,
izuzetno jeftin i brz
a newtonovski zakoni
koje smo toliko njegovali
su se na kraju pretvorili u
obična lokalna pravila,
a ono što smo otkrili jest da u ovom
potpuno nepredvidivom svijetu
većina ljudi koja preživljava
živi slijedeći drugačiji skup principa
i želio bih govoriti malo o tome.
Prije Interneta, ako se možete sjetiti,
kad smo pokušavali nuditi razne usluge
prvo biste stvorili
hardware sloj i mrežni sloj i software
i bili su potrebni milijuni dolara
da biste napravili išta iole bitno.
Kada su potrebni milijuni dolara
da napravite bilo što od značaja,
prvo nabavite magistra
poslovnog upravljanja
koji vam tada složi poslovni plan
i nabavi novac
od ulagača rizičnog kapitala
ili od velikih kompanija,
tada zaposlite dizajnere i inženjere
i oni vam naprave željeni proizvod.
Ovo je inovacijski model ere prije interneta,
P.I. ere.
Dolaskom Interneta
drastično se smanjio trošak inovacije
jer su cijena suradnje,
cijena distribucije
cijena komunikacije kao i Mooreov zakon
doveli do toga da je cijena
pokušavanja novih stvari
danas ravna nuli,
i tako imate Google, Facebook, Yahoo
studente koji nemaju odobrenje --
inovacija bez odobrenja --
nemaju odobrenje, nisu imali
PowerPoint prezentacije,
oni bi samo izradili proizvod,
onda skupili novac
i tek tada bi smislili nekakav
poslovni plan
i možda bi poslije zaposlili
magistra poslovnog upravljanja.
Internet je donio inovaciju
barem što se tiče područja
softwarea i usluga,
napustio se inovacijski model vođen
magistrom poslovnog upravljanja
a usvojio se inovacijski model vođen
tandemom dizajner-inženjer,
ovom promjenom inovacija
je gurnuta na rubove,
u studentske sobe i startup kompanije,
daleko od velikih institucija,
ukočenih starih institucija koje
su imale moć
i novac i autoritet.
Svi to znamo. Svi znamo da se
ovo dogodilo na Internetu.
Ali čini se da se događa i drugdje također.
Dat ću vam nekoliko primjera.
U medijskom laboratoriju ne izrađujemo
samo hardware.
Bavimo se mnogim stvarima.
Bavimo se biologijom, bavimo se hardwareom,
i čuvene riječi Nicholasa Negropontea
bile su: " Demonstrirati ili umrijeti",
nasuprot sloganu "objaviti ili nestati",
koji oslikava klasičan akademski
način razmišljanja.
I često je govorio, demonstracija
mora uspjeti samo jednom,
jer je glavni način na koji smo mogli
utjecati na svijet
bio upravo kroz velike kompanije
koje smo uspjeli inspirirati
i stvoriti proizvode poput
Kindlea ili Lego Mindstormsa.
Ali danas imamo mogućnost
dati svijetu proizvode i to
za tako malu cijenu
i zato sada mijenjam slogan
i ovo je službena izjava.
Službeno izjavljujem
"Deployay ili umri".
Morate pustiti proizvode u stvarni svijet
kako bi od njih bilo prave koristi,
i nekad će to biti velike kompanije
i Nicholas može pričati o satelitima.
(Pljesak)
Hvala vam.
Ali mi sami moramo izaći
vani u pravi svijet
i ne ovisiti o velikim institucijama
da čine stvari za nas.
Prošle godine poslali smo grupu
studenata u Shenzhen
koji su sjedili na podovima tvornica
zajedno s inovatorima u Shenzhenu,
i to je bilo čudesno.
Ono što se tamo zapravo događalo jest to
da su tamo bili uređaji za proizvodnju,
i oni nisu izrađivali prototipove ili
PowerPoint prezentacije
Oni su prčkali po opremi za proizvodnju
i radili inovacije upravo na
samoj opremi za proizvodnju.
Tvornica je bila u dizajneru
i dizajner je bio doslovno u tvornici.
I što se događalo,
otišli biste do štandova
i vidjeli biste mobitele.
Umjesto da pokrećete male web stranice
kao što to čine djeca u Palo Altu,
djeca u Shenzhenu izrađuju nove mobitele.
Oni izrađuju nove mobitele kao
što djeca u Palo Altu
izrađuju web stranice,
i tamo se događa mnoštvo
inovacija na području mobilnih telefona.
Oni naprave mobitel,
odu do štandova, prodaju nekoliko komada,
pogledaju proizvode druge djece,
popnu se,
naprave još nekoliko tisuća komada,
spuste se ponovno dolje.
Da li vas ovo podsejća na razvoj softwarea?
Ovo zvuči kao agilan razvoj softwarea,
A/B testiranje i iteracija,
i ono što smo mislili da možete
napraviti samo sa softwareom
djeca u Shezhenu rade s hardwareom.
Moj sljedeći kolega, nadam se, bit će
jedan od ovih inovatora iz Shenzhena.
I ono što vidite jest
da se inovacija premjestila na rubove.
Govorimo o 3D printerima i sličnim stvarima,
i to je super, ali ovo je Limor.
Ona nam je jedna od najdražih diplomanata,
a stoji ispred Samsungovog
Techwin 'Pick and Place' uređaja.
Ovaj uređaj može u sat vremena
staviti 23,000 komponenata
na elektronsku ploču.
Ovo je tvornica u kutiji.
Za ono za što je nekada bila potrebna
tvornica puna radnika
koji rade ručno,
u ovoj maloj kutijici u New Yorku,
ona može učinkovito obaviti sve to --
Ona ne mora zapravo ići u Shenzhen
da bi proizvodila.
Ona može kupiti ovu kutiju
a može je i proizvesti.
Proizvodnja, cijena inovacije,
cijena izrade prototipa, distribucija,
proizvodnja, hardware
sve to postaje toliko jeftino
da se inovacija premješta na rubove
i prelazi u ruke studenata i startupova.
Ovo se dogodilo tek nedavno,
ali ovo će se dogoditi
i ovo će se promijeniti
kao što se dogodilo i sa softwareom.
Sorona je Dupont proces
koji koristi mikrobe stvorene
genetskim inženjeringom
kako bi pretvorio
kukuruzni šećer u poliester.
Ova metoda je 30 posto učinkovitija
od korištenja fosilinih goriva
i sigurnija je za okoliš.
Genetski inženjering kao i bioinženjering
stvaraju mnoštvo
sjajnih novih mogućnosti
u području kemije, računanja i memorije
Radit ćemo vjerojatno mnogo,
zasigurno mnogo stvari vezanih za zdravlje,
ali vjerojatno ćemo uzgajati stolice
i zgrade uskoro.
Problem je što Sorona košta oko
400 milijuna dolara
i bilo je potrebno 7 godina da se izgradi.
Ovo vas pomalo podsjeća na stare dane
središnjih računala.
Stvar je u tome što se cijena inovacije
u bioinženjeringu također spušta dolje.
Ovo je sučelje za sekvenciranje gena.
Nekad je sekvenciranje gena koštalo
milijune i miijune dolara.
Danas to možete napraviti
na sučelju poput ovoga,
danas to mogu napraviti i mladi
u svojim studentskim sobama.
Ovo je assembler gena 'Gen9'
i sada kada pokušate isprintati gen,
netko u tvornici
to slaže ručno koristeći pipete,
tada imate jednu grešku
na 100 baznih parova,
postupak traje dugo i košta mnogo novca.
Ovaj novi uređaj
sastavlja gene na čipu
i umjesto jedne greške
na 100 baznih parova,
radi jednu grešku
na 10,000 baznih parova.
U ovom laboratoriju ostvarit ćemo
svjetski kapacitet
printanja gena u roku od jedne godine,
200 milijuna baznih parova godišnje.
Ovo je nešto poput onoga
kad smo prešli
sa tranzistorskih radija koji
su se motali ručno
na Pentium.
Ovo će postati Pentium bioinženjeringa,
gurajući bioinženjering u ruke
studenata u studentskim domovima i
u ruke startup kompanija.
Ovo se događa u softwareu, hardwareu
i bioinženjeringu,
i ovo je fundamentalno novi
način razmišljanja o inovaciji.
Ovo je inovacija odozdo-prema-gore,
ona je demokratična
ona je kaotična i teško ju je kontrolirati.
Nije loša već mnogo drugačija,
i mislim da tradicionalna pravila koja imamo
za institucije više ne važe,
i većina nas ovdje
slijede drugi set načela.
Jedan od mojih najdražih načela
jest moć povlačenja,
tu se radi o ideji povlačenja sredstava
iz mreže kada ih trebate
umjesto da ih skupljate
i skladištite u centru
i da kontrolirate sve.
U slučaju 'Safecast'
nisam znao ništa kad se dogodio potres,
ali sam uspio naći Seana
koji je bio organizator
'hackerspace' zajednice,
i Petera, hakera analognog hardwarea
koji je napravio naš prvi Geigerov brojač,
i Dana, koji je napravio 'Three Mile Island'
nadzorni sustav nakon topljenja jezgre
nuklearnog reaktora u 'Three Mile Island'
Ove ljude ne bih uspio naći
prije svega ovoga i vjerojatno je bolje
što sam ih našao baš na vrijeme, na mreži.
Ja sam tri puta odustajao od fakulteta,
tako da je učenje prije obrazovanja
uvijek bilo veoma drago i blisko
mome srcu,
ali za mene je obrazovanje
ono što ljudi čine tebi
a učenje je ono što radiš sam sebi.
(Pljesak)
I kao da, ja sam tu posve pristran,
i kao da vas tjeraju da naučite napamet
cijelu enciklopediju prije negoli vas
puste van da se igrate,
što se mene tiče, imam Wikipediu na mobitelu
a oni kao da pretpostavljaju
da ćete se naći na vrhu neke planine
sami s olovkom broj 2
pokušavajući smisliti što učiniti
a ustvari ćete uvijek biti spojeni,
uvijek ćete imati prijatelje,
a Wikipediu možete pogledati
kadgod vam zatreba,
i ono što trebate naučiti jest kako učiti.
U slučaju Safecast koji je
bio samo grupa amatera
kad smo počinjali prije tri godine,
ali tvrdim da kao grupa vjerojatno
znamo više od bilo koje druge organizacije
kako prikupljati i objavljivati podatke
i kako se baviti znanošću
kroz građansku inicijativu.
Usmjerenost ispred plana.
Postoji mišljenje da cijena izrade plana
ili mapiranja nečega postaje skupo
ali to niti je točno niti korisno.
U slučaju Safecast znali smo
da moramo prikupiti podatke,
znali smo da želimo objaviti te podatke,
i umjesto da pokušavamo smisliti
točan plan,
prvo smo rekli, oh,
nabavimo Geigerove brojače.
Oh, ponestalo ih je.
Izradimo ih. Nema dovoljno senzora.
Dobro, tada možemo napraviti
mobilni Geigerov brojač
Možemo se voziti uokolo.
Možemo skupiti volontere.
Nemamo dovoljno novca.
Skupimo ga na Kickstarteru.
Nismo mogli isplanirati sve ovo
ali samim time što smo
znali gdje želimo stići,
na kraju smo i stigli tamo,
meni je ovo vrlo slično
agilnom razvoju softwarea,
i ova ideja usmjerenosti je vrlo važna.
Dobra vijest je
da unatoč tome što je svijet
krajnje složen,
ono što trebate je vrlo jednostavno.
Mislim da se treba zaustaviti ovo vjerovanje
da je potrebno sve isplanirati,
da je potrebno biti opskrbljen svim,
i da je potrebno biti toliko pripremljen.
Umjesto toga treba se
fokusirati na umrežavanje,
na stalno učenje,
i da budete potpuno svjesni
i super-prisutni.
Tako da ne volim riječ "futurist".
Mislim da bismo svi trebali biti sadašnjisti
kao što smo to upravo sada.
Hvala vam.
(Pljesak)