Zamislite da je pola ljudi
iz vašeg susjedstva, grada,
ili čak čitave vaše zemlje, istrijebljeno.
Možda zvuči kao nešto proizašlo
iz apokaliptičnog horor filma,
no to se zaista dogodilo
u 14. stoljeću,
tijekom pandemije
poznate kao Crna smrt.
Šireći se od Kine preko Azije,
Bliskog istoka, Afrike i Europe,
razarajuća epidemija uništila je
čak 1/5 svjetske populacije,
ubivši gotovo 50% Europljana
u samo četiri godine.
Jedna od najfascinantnijih
i zagonetnijih činjenica o Crnoj smrti
jest da sama bolest
nije bila novi fenomen,
već je stoljećima pogađala ljude.
DNK analiza uzoraka kosti i zuba
iz ovog perioda,
kao i iz jedne ranije epidemije poznate
kao Justinijanova kuga iz 541. god.,
otkrila je da su obje epidemije
uzrokovane Yersinijom pestis,
istom bakterijom koja
i danas uzrokuje bubonsku kugu.
To znači da se ista bolest,
uzrokovana istim patogenom,
može kroz povijest
ponašati i širiti jako različito.
Čak i prije upotrebe antibiotika,
najsmrtonosnija izbijanja u moderno doba,
poput onih koja su se dogodila
u Indiji u ranom 20.-om stoljeću,
nisu ubila više od 3% populacije.
Također, moderni slučajevi kuge
teže ostati lokalizirani,
ili putuju sporo,
kako ih prenose buhe glodavaca.
No srednjovjekovna Crna smrt,
koja se širila poput požara,
najvjerojatnije je prenošena
direktno s čovjeka na čovjeka.
I zato što genetičke usporedbe
drevnih i modernih sojeva Yersinije pestis
nisu pokazale značajno
funkcionalne genetičke razlike,
odgovor zašto je ranije izbijanje
bilo toliko smrtonosnije
mora ležati ne u parazitu,
već u domaćinu.
Otprilike 300 godina,
za vrijeme razvijenog srednjeg vijeka
toplija klima i napredak u poljoprivredi
doveli su do eksplozivnog rasta
populacije diljem Europe.
Ali, s toliko novih gladnih usta,
kraj ovog toplog perioda
značio je katastrofu.
Visoke stope fertiliteta
u kombinaciji sa smanjenim urodima
značile su da zemlja ne može
više prehranjivati svoju populaciju,
dok je obilna ponuda rada
nadnice održavala niskima.
Kao rezultat, većina Europljana
u ranom 14. stoljeću
doživjela je postojan pad
životnog standarda, obilježen
glađu, siromaštvom i slabim zdravljem,
zbog čega su bili podložni infekcijama.
I zaista, ostaci kostura žrtava Crne smrti
pronađeni u Londonu
odaju znakove pothranjenosti
i prethodne bolesti.
Crnom smrti uzrokovano razaranje je
izmijenilo čovječanstvo na dva načina.
Na razini društva,
ubrzani gubici stanovništva
doveli su do važnih promjena
u europskim ekonomskim uvjetima.
S više hrane na raspolaganju,
kao i s više zemlje i boljim plaćama za
preživjele seljake i radnike, ljudi su
počeli bolje jesti i živjeti dulje, što su
pokazala istraživanja londonskih groblja.
Viši životni standard je također doveo
do porasta u društvenoj mobilnosti,
slabljenja feudalizma
i, konačno, političkih reformi.
No, kuga je također imala
i važan biološki utjecaj.
Iznenadna smrt toliko najkrhkijih
i najranjivijih ljudi ostavila je iza sebe
populaciju s vrlo drugačijim
genetskim bazenom, uključujući
gene koji su možda pomogli
preživjelima u odolijevanju bolesti.
I zato što takve mutacije
često daju imunitet
za multiple patogene
koji djeluju na slične načine,
istraživanje o genetičkim
posljedicama Crne smrti
potencijalno je vrlo korisno.
Danas, prijetnja epidemije
na razini Crne kuge
uglavnom je eliminirana
zahvaljujući antibioticima.
No, bubonska kuga nastavlja
odnositi nekoliko tisuća života godišnje,
a nedavna pojava
soja otpornog na lijekove
prijeti povratkom crnih vremena.
Šira spoznaja o uzrocima i posljedicama
Crne smrti je važna,
ne samo kako bi razumijeli način na koji
je naš svijet oblikovan prošlošću.
Mogla bi nas, također, spasiti
od slične noćne more u budućnosti.