2014. je stvarno jako posebna godina za mene: 20 godina kao konzultant, 20 godina braka, i slaviti ću 50 godina kroz jedan mjesec. To znači da sam rođen 1964. u malom gradu u Njemačkoj. Bio je to sivi dan u studenom, a ja sam zakasnio. Osoblje rodilišta je zaista bilo preopterećeno jer se jako puno beba rodilo tog sivog dana u studenom. Zapravo, 1964. je bila godina s najvećim natalitetom u Njemačkoj ikada: više od 1,3 milijuna. Prošle godine smo jedva premašili 600.000, dakle pola moje brojke. Ovo što možete ovdje vidjeti jest njemačka starosna piramida, a ova mala crna točka na vrhu, to sam ja. (Smijeh) (Pljesak) U crvenom možete vidjeti potencijalno radno sposobno stanovništvo, dakle ljude od preko 15 do ispod 65, i ja sam u stvari zainteresiran samo za crveno područje. Napravimo sada jednostavnu simulaciju kako će se razvijati starosna struktura u slijedećih nekoliko godina. Kao što možete vidjeti, vrh se kreće udesno, a ja ću se, s mnogo drugih baby boomera, umiroviti 2030. Uz put, ne trebam nikakva predviđanja nataliteta kako bi predvidio ovo crveno polje. Ovo crveno polje, dakle potencijalno radno sposobno stanovništvo 2030. je već sada čvrsto opredjeljeno, osim u slučaju bitno višeg stupnja migracije. I ako usporedite to crveno polje u 2030. s crvenim poljem 2014. ono je bitno, bitno manje. Prije nego vam pokažem ostatak svijeta, što to znači za Njemačku? Ono što znamo iz ove slike jest da će ponuda radne snage, dakle ljudi koji osiguravaju rad, u Njemačkoj smanjiti i to značajno. Što je s potrebom za radnom snagom? Tu priča postaje složenija. Kao što možda znate, omiljen odgovor konzultanta na bilo koje pitanje je: "Zavisi." Tako da ću reći kako zavisi. Nismo željeli predvidjeti budućnost. To je jako špekulativno. Napravili smo nešto drugo. Promatrali smo BDP i rast proizvodnje u Nemačkoj u razdoblju od zadnjih 20 godina, i izračunali slijedeći scenarij: ako Njemačka želi održati isti BDP i rast proizvodnje, možemo direktno izračunati koliko će ljudi biti potrebno za održanje ovakvog rasta u Njemačkoj. A to je zelena linija: potražnja radne snage. Tako da će se Njemačka vrlo brzo suočiti sa značajnim nedostatkom talenta. 8 milijuna ljudi nedostaje, što je preko 20 posto trenutne radne snage, dakle velika brojka, stvarno velika brojka. I izračunali smo nekoliko scenarija, a rezultat uvijek izgleda ovako. Kako bi prevladala jaz, Njemačka mora značajno povećati migraciju, dobiti bitno više žena u radnoj snazi, povećati dobnu granicu odlaska u mirovinu -- usput, upravo smo to smanjili -- i potrebno je uvesti sve ove mjere odjednom. Ako Njemačka ovdje ne uspije, Njemačka će stagnirati. Nećemo više rasti. Zašto? Zato što nema radnika koji mogu generirati taj rast. I kompanije će talente tražiti negde drugdje. Ali gdje? Simulirali smo ponudu i potražnju radne snage za 15 najvećih svjetskih privreda, koje predstavljaju više od 70 posto svjetskog BDP-a, i sveobuhvatna slika do 2020. izgleda ovako: plava označava višak radne snage, crvena označava manjak radne snage, a siva, one zemlje koje se nalaze na granici. Tako da do 2020., još uvijek vidimo višak radne snage u nekim zemljama, poput Italije, Francuske, SAD-a, ali ova slika će se do 2030. dramatično promijeniti. Do 2030. suočiti ćemo se s globalnom krizom radne snage u većini naših najvećih privreda, uključujući i tri od četiri zemlje BRIC-a. Kina zbog svoje politike jednog djeteta, kao i Brazil i Rusija. Ali da budemo potpuno iskreni u stvarnosti, situacija će biti još izazovnija. Ono što ovdje možete vidjeti su prosječne brojke. Mi smo ih ponovno razmatrali i razložili na različite razine kvalifikacije, i ono što smo pronašli je veći nedostatak visoko kvalificiranih ljudi i djelomičan višak radnika s niskom kvalifikacijom. Tako ćemo se pored ukupnog nedostatka radne snage, u budućnosti suočiti s velikom nesrazmjerom u kvalifikacijama, a to predstavlja velike izazove u smislu obrazovanja, kvalifikacije, dodatnog obrazovanja za javne potrebe i potrebe poduzeća. Sljedeća stvar koju smo promatrali bili su roboti, automatizacija i tehnologija. Hoće li tehnologija promijeniti ovu sliku i povećati produktivnost? Pa, kratak odgovor bi bio da naše brojke već uključuju značajan rast produktivnosti pokrenut tehnologijom. A dugačak odgovor bi izgledao ovako: uzmimo ponovno Njemačku. Nijemci imaju određenu reputaciju u svijetu kada je riječ o produktivnosti. Tijekom 90-ih skoro sam dvije godine radio u našem bostonskom uredu, i kada sam odlazio, stariji partner mi je doslovno rekao: "Pošalji mi još tih Nijemaca, oni rade kao strojevi." (Smijeh) To je bilo 1998. 16 godina kasnije, vjerojatno biste rekli obrnuto: "Pošalji mi više takvih strojeva. Oni rade kao Nijemci." (Smijeh) (Pljesak) Tehnologija će zamijeniti puno poslova, regularnih poslova. Ne samo u proizvodnim industrijama, već su i uredski radnici u opasnosti i možda će ih zamijeniti roboti, umjetna intligencija, veliki podatci, ili automatizacija. Tako da ključno pitanje nije hoće li tehnologija zamijeniti neke od ovih poslova, već kada će, koliko brzo, i u kojem obujmu? Ili drugim riječima, hoće li nam tehnologija pomoći riješiti ovu globalnu krizu? Da i ne. Ovo je sofisticiranija verzija "ovisi". (Smijeh) Uzmimo za primjer automobilsku industriju, jer tu već radi 40 posto industrijskih robota i automatizacija već funkcionira. 1980., manje od 10 posto cijene proizvodnje automobila, bilo je povezano s elektroničkim dijelovima. Danas je ta brojka veća od 30 posto i rasti će na više od 50 posto do 2030. A ti novi elektronički dijelovi i aplikacije traže nove vještine i kreirali su jako puno novih poslova, poput kognitivnog sustavskog inžinjera koji optimizira interakciju između vozača i elektroničkog sustava. 1980. nitko nije imao ideju da će takav posao ikada postojati. U stvari, ukupan broj ljudi koji su uključeni u proizvodnju automobila samo se neznatno promijenio tijekom poslednjih desetljeća, unatoč robotima i automatizaciji. Što to znači? Da, tehnologija će zamijeniti mnoge poslove, ali uskoro ćemo na horizontu vidjeti i puno novih poslova i novih vještina, što znači kako će tehnologija pogoršati ukupni nesrazmjer u kvalifikacijama. I ovakva vrsta uprosječavanja otkriva presudni izazov za vlade i privredu. Tako će visoko obrazovani ljudi, talenti, imati veliki značaj tijekom sljedećeg desetljeća. Ukoliko oni predstavljaju oskudan resurs, moramo ih bitno bolje razumjeti. Jesu li oni zaista voljni raditi u inozemstvu? Koje su im poslovne preferencije? Kako bi to spoznali, ove godine smo proveli globalno istraživanje među 200.000 ljudi iz 189 zemalja koji traže posao. Migracija je zasigurno jedna od ključnih mjera za savladavanje jaza, barem kratkoročno, tako smo ih pitali o mobilnosti. Više od 60 posto od ovih 200.000 ljudi koji traže posao spremno je raditi u inozemstvu. Za mene iznenađujuće visoka brojka. Ukoliko promatramo zaposlenike između 21 i 30 godina, ta brojka je i veća. Ukoliko tu brojku razdijelite po zemljama, da, svijet je mobilan, ali tek djelomično. Najmanje mobilne države su: Rusija, Nemačka i SAD. Gdje bi se ti ljudi željeli odseliti? Na sedmom mjestu je Australija, u kojoj 28 posto ljudi može zamisliti preseljenje. Onda slijede: Francuska, Švicarska, Njemačka, Kanada, Velika Britanija i najbolji izbor širom svijeta su Sjedinjene Države. A kakvom poslu tih 200.000 ljudi daje prednost? Što to oni traže? Na listi od 26 područja, plaća je tek na osmom mestu. Prve četiri teme vezane su uz kulturu. Na četvrtom mjestu, nalazi se dobar odnos s nadređenim; trećem: ravnoteža između privatnog života i rada; drugom: dobar odnos s kolegama; a najveći prioritet širom svijeta je poštovanje vašeg rada. Dobijem li zahvalnost? Ne samo jednom godišnje kroz godišnji bonus, već svaki dan. I sada, naša globalna kriza radne snage postaje vrlo osobna. Ljudi traže priznanje. Zar svi mi ne želimo priznanje na svojim radnim mjestima? Sada dopustite da povežem točke. Suočit ćemo se s globalnom krizom radne snage koja će se sastojati od općeg nedostatka radne snage te velikog nesrazmjera u kvalifikacijama, plus velikog kulturološkog izazova. A ta globalna kriza radne snage nam se približava velikom brzinom. Baš sada smo na prekretnici. Dakle što mi možemo napraviti, što mogu napraviti vlade a što tvrtke? Svaka tvrtka, ali i svaka država, treba strategiju ljudskih resursa, koju mora odmah primijeniti, a takva strategija ljudskih resursa se sastoji iz četri dijela. Na prvom mjestu je plan kako predvidjeti ponudu i potražnju različitih poslova i vještina. Planiranje radne snage će postati važnije od financijskog predviđanja. Na drugom mjestu je plan privlačenja izvanrednih ljudi: generacije Y, žena, ali čak i umirovljenika. Treći je plan njihovog obrazovanja i dodatnog obućavanja. Očekuje nas veliki izazov vezan uz dodatno obrazovanje. I kao četvrto, kako zadržati najbolje ljude, drugim riječima, kako ostvariti kulturu poštivanja i dobrih odnosa. Ipak, presudan osnovni čimbenik je promjena naših stavova. Zaposleni su resurs, oni su imovina, a ne trošak, oni nisu brojke, nisu strojevi, pa čak ni Nijemci. Hvala vam. (Pljesak)