Želim da vas uključim u svoj govor, pa ćemo napraviti mali eksperiment. Za to će mi biti potrebna jedna osoba da mi se pridruži na sceni. Ima li dobrovoljaca? Nemojte svi odjednom. Možete se pridružiti ovde meni i Tedu. Možemo popiti čaj. Bilo ko? Hajde! Samo se popnite, neću nikoga prozivati. Neko mora da se popne, a ima i volontera da vam pomognu. O, evo nekoga. (Aplauz) Malo je nezgodno popeti se, ali obećavam da će se isplatiti. (Smeh) Jadna osoba. Hvala. Kako se zoveš? Dobrovoljac: Ijan. Keri Grin: Ijane, hvala ti puno. Imam nešto za tebe. Upravo si osvojio 20 funti. Izvoli, hvala ti, možeš se vratiti na mesto. Molim vas veliki aplauz! (Aplauz) Dakle, moje pitanje vama je sledeće: zašto se niste prijavili? Šta vas je sprečilo da dođete? (Smeh) Po meni je to verovatno jedan od sledećih razloga. Strah. Strah od izlaska pred skoro 1000 ljudi. Zaista je zastrašujuće. Ili je možda strah od nepoznatog, jer niste znali šta ću tražiti od vas. Možda ste pomislili: „Možda će tražiti da uradim nešto što ne umem, i izgledaću kao budala.“ Ili možda zbog prepreka. Ovde ima dosta fizičkih prepreka. Možda sedite skroz nazad, i pomislili ste: „Daleko sam, mrak je, stolovi su mi preprečili put. Verovatno ću se saplesti o neki i ispašću budala, jednostavno ne mogu, preteško je, neko drugi će morati da se prijavi.“ Možda niste bili motivisani. Možda vam se prosto nije dalo da ustanete i dođete ovde. Šta god da je bio vaš razlog, vaša odluka je počela ovde, u vašoj glavi. Jer u trenutku kad sam ja rekla: „Treba mi jedan dobrovoljac,“ misli su počele da vam naviru. Taj glasić u vašoj glavi je počeo da priča, a možda je nekima od vas govorio: „O, bože, šta će ova devojka tražiti da uradimo? Ne želim da idem tamo, molim te, ne teraj nas da uradimo nešto stvarno glupo.“ A možda su neki drugi - možda su neki drugi mislili, možda je neko iz prvih redova pomislio: „Ne želim to da radim, skreni pogled, izbegavaj kontakt očima, da me ne bi prozvala!“ Kad sam rekla: „Treba mi dobrovoljac“, možda su neke obuzeli strah, sumnja i briga od pomisli da se zaista popnu ovde, ispred ovoliko ljudi. A zatim, vi koji se jeste prijavili, vi ste mislili nešto potpuno drugačije. Možda ste pomislili nešto poput: „O, treba joj dobrovoljac, baš me zanima šta želi da uradim, baš uzbudljivo, hoću ja.“ Možda su neki pomislili: „O, bože, ovo je baš neprijatno, niko neće da se prijavi, moraću ja da izvučem situaciju.“ Ali vi koji se niste prijavili ste propustili priliku da osvojite 20 funti. Ali poenta ovog eksperimenta nije novac. On demonstrira snagu vašeg uma. Ukazuje da ono što je u vašoj glavi ima ogroman uticaj na vaše postupke, vaše odluke i stvari koje iskusite. I to ne samo u ovakvim luckastim situacijama, kada ljudi propuste izuzetne prilike. Ljudi stalno propuštaju neverovatne prilike zbog onoga što se odvija u njihovoj glavi, jer donose loše odluke bazirane na vrlo lošem stanju duha. Znate one samoograničavajuće misli poput: „Ne mogu ja to da uradim“ „Nisam dovoljno dobra“ ili „Nemam dovoljno vremena ili novca.“ Ili možda mislite: „Ne da mi se, uradiću to sutra.“ Ali onda to nikad ne uradite i tako te predivne ideje i potencijal ostanu zaključani unutra, neiskorišćeni, a upravo to se meni događalo pre nekoliko godina. Bilo je leto 2005. godine i upravo sam završila prvu godinu studija prava na Univerzitetu u Birmingemu. Ponestalo mi je novca i nisam znala šta da radim. Tako da sam počela da tražim posao ali mi se ništa nije činilo zanimljivim. Tako da sam proširila pretragu i naišla sam na jednu poslovnu priliku. Ideja je bila da pokrenem svoj posao za dekodiranje mobilnih telefona, što je praktično značilo da, ako imate mobilni telefon koji je bio vezan za određenu mrežu, i, recimo, želite da putujete u Australiju i koristite njihovu SIM karticu, dođete na naš veb-sajt da dekodirate svoj telefon. Ova ideja je imala samo par ogromnih mana. Prvo, nisam skoro ništa znala o mobilnim telefonima, osim toga da služe za pozive i slanje poruka, a kamoli o otključavanju istih. I nisam imala pojma o poslovanju putem interneta. Ali, jedina druga opcija je bila da prodajem slatkiše u cirkusu tako da sam imala izbor, da prodajem slatkiše ili započnem svoj biznis. I tako sam pošla za idejom o osnivanju biznisa jer mi se činila mnogo uzbudljivijom. Ubrzo po pokretanju sam shvatila da, kada nemate pojma šta da radite, jedino što možete je da tražite pomoć, što sam i uradila. U roku od nekoliko nedelja uspela sam da pokrenem verovatno najlošiji veb-sajt na svetu. Otkrila sam Google AdWords kao način na povećam broj poseta na sajtu i sa kreditnom karticom i budžetom od 30 funti dnevno, zvanično sam pokrenula posao. U toku nekoliko narednih godina, kad se nisam bavila studijama, učila sam kako da izgradim ovaj posao. Čitala sam knjige, slušala audio programe, a poslednje godine studija sam išla na kurs o veb programiranju. Diplomirala sam 2007. godine na izvanrednom programu i sa biznisom koji je cvetao. I odlučila sam da je preduzetništvo mnogo zanimljivije od prava. Postavila sam visoke ciljeve i odlučila da proširim posao na globalno tržište, da izgradim uspešan globalni biznis. Tako da smo našli novog dobavljača iz SAD koji je mogao da dekodira praktično bilo koji telefon. Redizajnirali smo veb-sajt, proširili smo tim, postali smo zaista dobri u onlajn marketingu. Za nekoliko godina smo imali preko 100 000 mesečnih poseta sajtu. Svakog meseca smo prodavali na hiljade kodova, a ja sam postigla svoj cilj da izgradim uspešan globalni biznis. Ali postojao je jedan ogroman problem. Bila sam nesrećna. Vodila sam ovaj posao mahom od kuće, u stanu u kome sam živela; moja druga spavaća soba je pretvorena u kancelariju. Osećala sam se potpuno usamljeno, izolovano i izgubljeno. Čini mi se da se dosta ljudi ovako oseća, ali o tome retko ko priča. Ja sam se raspala. Sve sam počela da dovodim u pitanje: Šta ja to radim? Šta je smisao svega ovoga? Što sam više o tome mislila, bila sam sve više zbunjena. A što sam se više tako osećala, sve više su me obuzimale negativne misli, počela sam da sumnjam u sve, da brinem za sve, i prosto da dovodim sve u pitanje. I kako su prolazili meseci, postajala sam sve negativnija, sve malodušnija, a ona pozitivna, optimistična i preduzimljiva osoba koja sam nekad bila je jednostavno nestala. Postala sam negativna i sabotirala sam samu sebe. Dobila bih neku ideju, ali bih je odmah odbacila. Došla je 2010, a ja sam bila u potpunom stanju očaja. Tako da sam spakovala stvari i otputovala u Australiju u nadi da ću tamo doživeti prosvetljenje. Posle tri meseca putovanja, još uvek nije bilo prosvetljenja, bila sam u velikoj dilemi šta da radim. Vraćam se u Veliku Britaniju u još većem očaju nego pre jer su me još uvek čekali svi problemi, a vreme je bilo očajno. Nisam znala šta mi je činiti. Narednih nekoliko meseci sam imala osećaj da se gušim u problemima. Znate onaj osećaj da ne možete da se oslobodite sumnji i briga, i samo sam se na to fokusirala. Dobila bih ideju ili pronašla priliku i sama sebe bih odgovorila od nje, misleći da nisam sposobna za to. Zatim sam konačno 2011. godine shvatila gde sam grešila. Verujem da je to bilo iz dva glavna razloga. Prvi je bio da, jeste, htela sam da budem uspešna, i iskreno, zar to ne želimo svi ovde? Ali dekodiranje mobilnih telefona nije bio moj san. U to vreme sam čitala knjigu Majkla Gerbera „Preduzetnički mit“ u kojoj postoji poglavlje o primarnim ciljevima. Majkl Gerber kaže: „Zamislite da ulazite u sobu; u sobi sede vaši prijatelji i porodica, i kako prilazite, u središtu sobe spazite kutiju; kada joj priđete, shvatate da ste vi u toj kutiji i da je to vaša sahrana." On kaže: „Šta biste želeli da ljudi pričaju o vama, o tome kakav ste život živeli, o tome kakva ste osoba bili, i o tome kakve ste uspehe postigli? Onda sam shvatila da nemam odgovore na ta pitanja. Onda nije ni čudo što sam se osećala tako dezorijentisano. Nikad nisam imala neki jasan pravac. Drugi razlog za to je zbog toga što se dešavalo u mojoj glavi. Sve te sumnje i brige, sva ta samoograničavajuća uverenja. Naišla sam na citat Tonija Robinsa: „Vašu sudbinu određuju vaši izbori. Odaberite sada. Odaberite mudro.“ I shvatila sam da sam ja odgovorna za ovu patnju. Ja sam kriva za to što sam zapala u rutinu. Shvatila sam da se budim svaki dan i fokusiram se na svoje probleme. Svaki dan se budim i fokusiram svoju pažnju na grozne misli, sumnje i brige. Smišljam ideje samo da bih ih obarala, i odgovaram sebe od toga da učinim bilo šta. I shvatila sam da, ukoliko želim da živim neverovatan život i da postignem izuzetne stvari - što sam zaista želela - da moram svoj um da podesim na istu frekvenciju sa sobom. Shvatila sam da moram da saznam šta želim da postignem; zašto želim to da postignem, zašto mi je to nešto zaista značajno. Morala sam da provalim kakva osoba treba da postanem da bih to postigla. I konačno, morala sam da programiram svoj um da to realizuje. Trebalo je da programiram svoj um za uspeh. I na kraju sam upravo to i uradila. Započela je „misija za uspeh“. Krenula sam pitajući sebe šta zaista želim. Posmatrajući svoj život pomislila sam: „Volim preduzetništvo, volim da smišljam ideje i realizujem ih; to je baš zabavno.“ Posmatrajući svoje probleme, pomislila sam: „Osećam se usamljeno i izgubljeno kao preduzetnik.“ I sagledala sam ih iz drugog ugla. Umesto da se osećam loše, pomislila sam: „Kako mogu to da rešim?“ Mora biti da postoji još ljudi koji su u istoj situaciji kao i ja. Tako sam došla na ideju da osnujem Udruženje žena preduzetnika; zvučalo je tako zvanično. Odlučila sam, imala sam ambicioznu ideju da napravim globalnu mrežu hiljada žena širom sveta da ih inspirišem, povežem i da ih jednostavno osnažim da izgrade uspešne biznise. Ali nisam imala ideju kako ću to izvesti. Shvatila sam da moram da programiram svoj um da to ostvari. Krenula sam tako što sam postala svesna svojih svakodnevnih misli, i kad god bih sebe uhvatila da razmišljam o nečemu poput: „Keri, ko će uopšte doći na taj sajt? Ko si ti da deliš savete bilo kome? Ovo je glupost, ideja je smešna, nećeš nikad moći da je realizuješ.“ Svaki put kad bih sebe uhvatila u takvim mislima, zaustavila bih se i shvatila da ja imam moć da kontrolišem svoje misli umesto da ih pustim da kontrolišu mene. Znala sam da mogu da zaustavim takve misli. I jesam, zamenila sam kojekakve negativne iritirajuće misli, rekla im da prestanu, i zamenila ih pozitivnim mislima koje su me osnaživale, mislima koje su mi zaista pomagale da napredujem ka svom cilju. Počela sam i da slušam vođene vizuelizacije, kako bih programirala svoju podsvest za uspeh. I zaista sam se upustila u vizuelizacije živopisno zamišljajući svoj cilj, gledajući kako se realizuje i potom osećajući kako se realizuje, kao da se dešava tu na licu mesta, kao što to čine najbolji sportisti. Naučila sam da jasno predstavim sebi ono što želim da se ostvari, i od tada mi se život potpuno promenio. Izgradila sam jednu od najvećih mreža žena preduzetnika na internetu sa više od 100 000 učesnica. Onda mi je sinula luda ideja da pokrenem digitalni magazin, koji je postao digitalni magazin za preduzetnice sa najbržim rastom. Kada sam ga osmislila, napravila sam u glavi spisak ljudi koje sam htela da vidim na naslovnici; najprodavaniji pisci, neverovatno uspešni preduzetnici. Nisam imala ideju kako ću to izvesti, ali sam bila potpuno ubeđena da hoću. Onda sam stavila njihova lica na nacrte naslovnih strana, odštampala ih i zalepila na moju tablu ciljeva, i prosto sam ih zamišljala na naslovnoj strani; zamišljala kakav bi bio osećaj da pošaljem imejl svojoj mreži. Rekla bih im: „Pozdrav svima, ova osoba je na naslovnici ovog meseca, kako uzbudljivo!“ Postalo mi je neverovatno jasno šta sam želela da postignem. Ljudi bi mi prilazili i pitali me: „Kako ćeš postići to?“ Bila sam u fazonu: „Ne znam, ali ću uspeti.“ I uspela sam. Onda sam pomislila: „Koje još lude ciljeve mogu da realizujem? Šta je još moguće?“ Tako sam postavila sebi još šašavih ciljeva. Poput: „Želim da odem u Bakingemsku palatu, želim da posetim Dom lordova, želim da govorim u Donjem domu." I postavila sam sebi još ludih ciljeva. Prošle godine su se ostvarili svi ti ciljevi. Shvatila sam da, ako mogu da ubedim svoj um da nešto mogu da ostvarim, da ću nekako naći način, i jesam, svaki put. Jer uspeh nije slučajnost. Izuzetan život se ne desi slučajno. Morate to uraditi sa namerom. A to kreće time što znate tačno šta želite da postignete, zašto želite to da postignete, što znate kakva osoba morate da postanete da biste to postigli, i da programirate svoj um da to i ostvari. Jer imate samo jedan život da postignete sve što ste nameravali, i morate postupati u skladu sa tim. Hvala vam. (Aplauz)