Većina će ljudi popiti tabletu,

dobiti injekciju,

ili uzeti neku vrstu lijeka
tijekom svog života,

no mnogi ljudi ne znaju
kako te tvari djeluju.

Kako razni spojevi mogu utjecati
na naše osjećaje,

misli,

čak i ponašanje?

To većinom ovisi o načinu na koji
lijek mijenja komunikaciju

stanica u mozgu.

Postoji više načina na
koje se to može dogoditi.

Prije no što dođe u mozak,

bilo koji lijek prvo mora
doprijeti do krvotoka

putovanjem koje može trajati
sekundama i satima,

ovisno o faktorima poput unošenja.

Najsporija metoda je
oralno uzimanje lijeka

jer ga mora upiti
naš probavni sustav

prije no što počne djelovati.

Inhaliranje lijeka
dovede ga brže do krvotoka.

No ubrizgavanje lijeka intravenozno
radi najbrže

jer odmah unosi kemikalije u krv.

Kad se nađe tamo, lijek brzo pronađe
svoju ciljanu destinaciju, mozak.

Ulaz u taj organ brani
krvno-moždana barijera,

koja krv odvaja od živčanog sustava

kako bi potencijalno opasne
supstance ostale vani.

Zato svi lijekovi moraju imati
specifični kemijski sastav

koji djeluje kao ključ za otključavanje
te barijere i dopušta im prolaz.

Kad se nađu unutra, lijekovi se počinju
miješati s normalnim radom mozga

ciljanjem na njegovu mrežu
neurona i sinapsi.

Neuroni su moždane stanice 
s jezgrom, dendritima i aksonom.

Sinapse su strukture 
smještene uz dendrite ili akson,

zbog čega dolazi do razmjene
elektrokemijskih signala među neuronima.

Ti signali poprimaju oblik kemikalija,
neurotransmitera.

Svaki neurotransmiter ima različitu ulogu
u reguliranju naših ponašanja,

osjećaja,

i spoznaja.

No svi rade na jedan od dva načina.

Mogu inhibirati primajući neuron,

limitirajući njegovu aktivnost,

ili ga uzbuditi,

stvarajući pritom novi elektrokemijski
signal koji se širi cijelom mrežom.

Svaki preostali neurotransmiter
razgrađen je

ili resorbiran u prenoseći neuron.

Uspjeh lijeka određen je
njegovom mogućnošću

da manipulira sinaptičkim transmisijama
u različitim fazama tog procesa.

To rezultira povećanjem ili smanjenjem

količine širećih neurotransmitera.

Na primjer, česti antidepresivi,
poput SSRI-ova,

zaustavljaju resorbiranje serotonina,

neurotransmitera koji regulira
naša raspoloženja.

To ih učinkovito izbacuje više
u neuronsku mrežu.

Međutim, analgetici, poput morfija,

podižu razine serotonina
i noradrenalina,

koji reguliraju energiju,

uzbuđenje,

opreznost,

i užitak.

Isti ti neurotransmiteri utječu
na receptore za endorfin,

smanjujući percepciju boli.

Sedativi djeluju
jer smanjuju proizvodnju GABA-e

kako bi inhibirali aktivnost živaca,

dovevši pritom osobu u
opušteno ili smireno stanje.

Što je s ilegalnim
ili omamljujućim drogama?

Još pokušavamo shvatiti
njihov snažni utjecaj na mozak.

Kristalni met, amfetamin,

izaziva dugotrajno oslobađanje dopamina,

neurotransmitera povezanog
s percepcijom nagrađivanja i užitka.

Usto aktivira receptore za noradrenalin,

koji ubrzava brzinu otkucaja srca,

povećava zjenice,

i uključuje reflekse za bijeg ili borbu.

Kokain zaustavlja reapsorpciju
dopamina i serotonina,

dovodeći ih još u mrežu

gdje podižu energiju,

stvaraju osjećaje euforije,

i smanjuju apetit.

Halucinogene droge imaju
najčudnije posljedice.

Tvari poput LSD-a,

meskalina,

i DMT-a

zaustavljaju oslobađanje serotonina,

koji regulira raspoloženja i impulzivnost.

Utječu i na neuronske krugove

koji su uključeni u regulaciju 
percepcije, učenja i ponašanja,

što objašnjava snažne
posljedice ovih droga.

Čak i ako neke od ovih posljedica
zvuče uzbudljivo,

postoje razlozi za strogu kontrolu i,
često, nezakonitost tih droga.

Droge mogu mijenjati kemiju mozga,

i učestalo korištenje može trajno
izmijeniti neuronske mreže

koje podupiru naše
sposobnosti razmišljanja,

odlučivanja,

učenja,

i pamćenja.

Još puno toga ne znamo
o drogama i njihovim učincima,

ni dobrima ni lošima.

No znamo o onima koje smo
pažljivo proučili

i pretvorili u učinkovite lijekove.

Sve dok naše znanje
o lijekovima i mozgu raste,

rast će i mogućnosti

liječenja mnogih teškoća
koje još zbunjuju istraživače.