Ovoga poslijepodneva želim učiniti

nešto malo izvan svog uobičajenog rasporeda.

Vanjska politika, možete zaključiti

gledajući, ne znam, Rachel Maddow ili nekog sličnog,

ali.-- (Smijeh) --

Želim govoriti o mladim ljudima i o strukturi,

o mladim ljudima i o strukturi.

Ovo je snimljeno prošle srijede

u školi u Brooklynu, u New Yorku,

Cristo Rey srednjoj školi, isusovci je vode.

Govorio sam skupini učenika, pogledajte ih.

Okruživali su me u tri smjera.

Primijetit ćete da su gotovo svi
pripadnici manjinskih zajednica.

Primijetit ćete da je zgrada prilično jednostavna.

Stara njujorška školska zgrada, ništa otmjeno.

Još uvijek imaju stare školske ploče
i otvorene zidne ormariće.

Tristotinjak djece pohađa tu školu

koja djeluje posljednje četiri godine,

i upravo se maturirati sprema prva generacija.

Dvadeset i dvoje će ih maturirati,

i svih 22 namjerava upisati fakultet.

Većina ih potječe iz domova u kojima je, većinom,

samo jedna osoba s njima,

obično majka ili baka, i to je to,

i ovamo dolaze radi svog obrazovanja

i radi strukture.

Ova je fotografija objavljena

na mojoj stranici na Facebooku prošlog tjedna,

i netko je napisao:

"Uh, zašto ovaj tako pozorno stoji pred njim?!"

I onda su rekli: "Ali, dobro izgleda."
(Smijeh)

I dobro izgleda, zato što djeca trebaju strukturu.

A štos koji im prodajem
u svim svojim nastupima po školama,

pošto uspijem svojom malom propovijedi
doprijeti to djece,

taj je da ih potaknem da postavljaju pitanja.

Kad podignu ruke, kažem im: "Dođi ovamo."

I oni tako izađu i stanu pred mene.

Stanu pred mene poput vojnika.

Ispruži ruke uz tijelo,

podigni pogled, otvori oči, gledaj ravno preda se,

i izgovori jasno i glasno svoje pitanje
kako bi ga svi mogli čuti!

Neću mlitavost, neću hlače koje vise,
ničeg takvog.

(Smijeh)

A taj mladić -- prezimenom Cruz --

volio je to. Njegov je profil na Facebooku prepun
toga i proširilo se poput pošasti.

(Smijeh)

Znači, ljudi misle da sam grub prema tom djetetu.

Ne, mi se malo zezamo.

I što je važno, a činio sam to godinama,

što su mlađi, to je zabavnije.

Kad u skupini imam
6-godišnjake i 7-godišnjake,

moram smisliti kako da ih discipliniram.

Znate da će uvijek početi brbljati.

I tako s njima odigram igru

prije no što pozorno stanu pred mene.

Kažem im: "Slušaj sad! U vojsci,

kad želimo da obratiš pozornost,

poslužimo se zapovijedi.
Ona glasi: "Na mjestu odmor!"

Ona znači da svi trebaju biti tihi i
obratiti pažnju. Slušati.

Razumijete li?"

"Aha, aha, aha."
"Ajmo vježbati. I svi počnu čavrljati."

Pustim ih 10-ak sekundi, i onda: "Na mjestu odmor!"

"Uh!"
(Smijeh)

"Da, generale. Da, generale."

Pokušajte sa svojom djecom.
Provjerite pali li. (Smijeh)

Ne vjerujem.

Kako god,odigram to s njima,
a to očigledno

potječe iz mog vojnog iskustva.

Jer, veći sam dio svoje odraslosti

radio s mladićima, tinejdžerima s oružjem,
kako ih nazivam.

Primili bismo ih u vojsku,

i prvo što bismo učinili bilo bi
da ih stavimo

u strukturirano okruženje, u vrste,

primoramo ih sve da nose istu odjeću,

obriju svu kosu kako bi izgledali jednako,

osiguramo da stoje u vrstama.

Podučavamo ih kako da se okreću nadesno, nalijevo,

kako bi mogli slijediti upute i znati

koje su posljedice nepoštivanja uputa.

Dajemo im strukturu.

Potom ih upoznajemo s nekim koga će odmah zamrziti, s narednikom za obuku.

I mrze ga.

Narednik za obuku viče na njih,

i govori im da čine raznorazne grozne stvari.

No, tijekom vremena dogodi se nešto nevjerojatno.

Jednom kad se stvori ta struktura,

jednom kad razumiju zašto se nešto zbiva,

jednom kad shvate: "Mame ovdje nema, sinko.

Ja sam tvoja najgora mora. Ja sam ti i tata i mama.

I to je jednostavno tako. Jasno, sinko?"

A-ha, a kad ti potom postavim pitanje,
samo su tri moguća odgovora:

"Da, gospodine", "Ne, gospodine" i
"Nema opravdanja, gospodine".

Ni ne počinji mi obrazlagati
zašto nešto nisi učinio.

Ili "Da, gospodine", ili "Ne, gospodine",
ili "Nema opravdanja, gospodine"."

"Nisi se obrijao."
"Ali, gospodine --"

"Ne, ne zanima me koliko si se puta
porezao jutros.

Kažem ti da se nisi obrijao."

"Nema opravdanja, gospodine."
"Tako je, mladiću! Brzo učiš."

Ali, iznenadili biste se koliko s njima možete učiniti

jednom kad ih stavite u strukturirane uvjete.

Za svega 18 tjedana stječu vještinu.
Zreli su.

I znate što, počinju cijeniti narednika za obuku

i nikad ga više neće zaboraviti.

Osvijeste koliko ga cijene.

Stoga nam je potrebno više ovakve
strukture i poštovanja

u životima naše djece.

Dosta vremena provodim s mladima

i govorim ljudima:
"Kad započinje proces obrazovanja?"

Obično kažemo: "Sredimo škole.

Učinimo više za naše učitelje.
Uvedimo više računala u naše škole.

Stavimo ih sve na Internet."

Nije sve u tome. To je tek dio odgovora.

Pravi odgovor, međutim, nazire se
kad dijete dovedemo u školu,

a ono već u svom srcu i u duši ima strukturu.

Kad započinje proces učenja?
Započinje li u prvom razredu?

Ne, ne, započinje čim

dijete u majčinu naručju

pogleda majku

i kaže: "O, ovo mora biti moja majka.

Ona je ta koja me hrani.

O da, kad se dolje baš ne osjećam najbolje

ona se pobrine za mene.

Njen je jezik onaj koji ću naučiti."

I istog trenutka ono isključi sve ostale jezike

koje bi moglo učiti u toj dobi,

i s tri mjeseca... To je ona.

I bila ta osoba majka,

ili baka, tkogod to bio,

to je razdoblje u kojemu započinje
proces obrazovanja.

Tad nastaje govor.

Tad ljubav nastaje.
Tad struktura nastaje.

Tad započinjete u dijete utiskivati

da je ono "posebno,

različito od bilo kojeg drugog djeteta na svijetu.

I mi ćemo ti čitati."

Dijete kojemu nitko nije čitao

u opasnosti je pošto krene u školu.

Dijete koje ne razlikuje koje su boje
za dečke, a koje za curice,

ili ne zna očitati vrijeme na satu,
ne zna vezati cipele,

ne zna te stvari,

i ne zna kako učiniti nešto što...

se prenosi riječju koja je usađena u mene
dok sam još bio dijete: pazi.

Pazi na svoje ponašanje! Poštuj starije!
Pazi kako govoriš!

To je način kako djecu ispravno odgajati.

Promatrao sam vlastitu unučad dok odrastaju

i ona, koliko god to živciralo moju djecu,

ponašaju se jednako kao što smo mi.
Znate? Utisnemo im to.

Upravo to trebate učiniti da biste pripremili
djecu za obrazovanje i za školu.

I ja svim svojim snagama nastojim

prenositi poruku o tome koliko su nam

potrebni vrtići, socijalno-zdravstveni programi,

prenatalna njega.

Obrazovni proces započinje i prije
djetetova rođenja,

i ne učinite li to, imat ćete poteškoća.

Imamo poteškoća u toliko naših zajednica

i toliko škola u koje djeca dolaze

plamtećih očiju,

s tim svojim ruksačićima na leđima, spremni...

I tad uvide da nisu poput drugih prvašića

koji poznaju knjige, kojima su čitali,
koji znaju pisati.

Do trećeg razreda, djeca koja nisu otpočetka

imala takvu strukturu i brigu,

počinju shvaćati da zaostaju... I što čine?

Izvode koješta!
Počinju izvoditi koješta, i na putu su

u zatvor. Ili su na putu da napuste školu.

Lako je predvidjeti.

Ako ne znate čitati na traženoj razini
u trećem razredu,

kandidat ste za zatvor u 18. godini,

a mi imamo najvišu stopu zatvaranja

zato što našoj djeci ne osiguravamo
primjeren životni početak.

Posljednje poglavlje u mojoj knjizi zove se

"Dar dobrog početka".

Dar dobrog početka.
Svako bi dijete trebalo imati dobar početak u životu.

Ja sam imao tu povlasticu.

Nisam bio odličan učenik.

Pohađao sam javnu školu u New Yorku

i uopće mi nije dobro išlo.

Imam čitav dosje koji o meni ima
njujorški gradski ured za prosvjetu,

od vrtića do fakulteta.

Poželio sam ga dok sam pisao prvu svoju knjigu.

Želio sam vidjeti je li mi sjećanje dobro

i, Bože moj, bilo je...
(Smijeh)

Čista trojka posvuda!

Konačno sam odskočio u srednjoj školi,

upisao City College u New Yorku,

s prosjekom od 78,3%,
s kojim nisam smio niti biti primljen,

a potom sam ušao u inženjerstvo,

i to je trajalo svega šest mjeseci.
(Smijeh)

Onda sam upisao geologiju - "stijene za bene".
To je lako.

A onda sam otkrio ROTC
(Visoku časničku školu, op.p.).

Otkrio sam nešto u čemu sam bio dobar
i nešto što sam volio raditi,

a naišao sam i na skupinu mladića sličnih sebi,
koji su se jednako osjećali.

Otad je čitav moj život posvećen
ROTC-u i vojsci.

Posvuda djeci govorim, dok odrastate,

i dok se to ustrojstvo razvija u vama,

uvijek tražite ono u čemu ste dobri
i što volite raditi.

I kad te dvije stvari pronađete,
uspjeli ste.

To je ono što se zbiva.
I to je ono što sam ja pronašao.

Upravi City Collegea
počeo sam već ići na živce.

Bio sam ondje već 4,5, skoro 5 godina

i ocjene mi nisu bile osobito dobre,

a povremeno sam imao poteškoća
s upravnim službama.

Ali, rekli su: "Ali, toliko je dobar u ROTC-u!

Gledajte, dobiva čiste petice ondje, i nigdje drugdje!

Uzmimo njegove ocjene s ROTC-a,

uvrstimo ih u izračun prosjeka ocjena
i pogledajmo što se događa."

I jesu; dovelo me to do 2.0.
(Smijeh)

A-ha.
(Smijeh) (Pljesak)

Rekli su: "Dovoljno je dobro za državne službe.

Dajmo ga vojsci. Nikad ga više nećemo vidjeti.
Nikad ga više nećemo vidjeti."

I tako su me poslali u vojsku,

kad - gle! - mnogo godina kasnije,

smatraju me jednim od najvećih sinova
njujorškog City Collegea ikad. (Smijeh)

Zato, uvijek mladima govorim,

nije važno gdje ste se rodili, važno je što činite sa životom

i to određuje gdje ćete u životu završiti,

a vi ste blagoslovljeni time što
živite u zemlji koja vam,

bez obzira gdje ste se rodili,
pruža prilike

sve dok vjerujete u sebe,

dok vjerujete u društvo i u zemlju,

i dok vjerujete da se možete razvijati

i obrazovati tijekom života.

I to je ključ uspjeha.

No, započinje s darom dobroga početka.

Ne podarimo li to svakom našemu djetetu,

ne ulažemo li u njih od najranije dobi,

uletjet ćemo u teškoće.

Zbog toga imamo
stopu odustajanja od oko 25%,

i gotovo 50% populacije naših manjinskih zajednica

živi u područjima s niskim primanjima,

jer ne dobivaju "dar dobrog početka".

Moj dar dobrog početka nije bio
samo taj što sam se našao u finoj obitelji,

u dobroj obitelji,
već i u obitelji koja mi je znala reći:

"Slušaj sad: Došli smo u ovu zemlju
u čamcima od banana,

1920. i 1924.

Radili smo kao psi u tekstilnoj industriji,
svakog božjeg dana.

Ne radimo to zato da bi si ti mogao
nešto nataknuti na nos,

ili upadati u nevolje.
I ne pomišljaj na odustajanje od škole!"

Da sam ikad došao kući
i rekao tim useljenicima:

"Znate, dosta mi je škole i ne ide mi se više",

rekli bi mi: "Ne ide se nama više s tobom.
Naći ćemo si drugo dijete."

(Smijeh)

Imali su očekivanja od svakog od rođaka

iz šire obitelji useljenika
što su živjeli u južnom Bronxu.

Ali od nas su imali i više od očekivanja.

Usadili su nam u srca, kao nožem,

osjećaj stida: "Ne sramoti ovu obitelj!"

Ponekad bih upao u neprilike,

i kad su se moji roditelji vraćali kući,

a ja sam u svojoj sobi iščekivao
što će se dogoditi,

sjedio sam i govorio si:
"Dobro, znam,

uzmi remen i raspali me njime, ali
nemoj me s tim "ne sramoti obitelj" više."

Razaralo me kad mi je majka to činila.

Imao sam, također, i tu proširenu mrežu.

Djeci je potrebna mreža.
Djeca imaju potrebu biti dijelom plemena,

obitelji, zajednice.

U mom su slučaju to bile tete koje su živjele
u svim tim unajmljenim stanovima.

Ne znam koliko vas je ovdje Njujorčana,

bile su to zgrade sa stanovima
za unajmljivanje,

i te su se žene uvijek navirivale kroz prozore,

oslanjajući se o jastuke.

Još su uvijek ondje.
(Smijeh)

Ja, pomozi mi Bože, odrastao sam
na tim ulicama,

i one su uvijek bile ondje.

Nikad nisu otišle ni na zahod.
Nikad kuhale nisu. (Smijeh)

Nikad ništa nisu radile.

Ali što jesu činile, držale su nas u igri.

Držale su nas u igri.

I nije ih bila briga

hoćete li postati liječnik, odvjetnik ili general,

nikad nisu ni očekivale generale u obitelji,

sve dok smo dobivali obrazovanje,
a potom i posao.

"Ne gnjavi me tom samoaktualizacijom.

Nađi posao i briši iz kuće.

Nemamo vremena za takve stvari.

A onda možete vi uzdržavati nas.
To je vaša uloga."

I tako, silno je bitno usaditi tu kulturu

ponovno u naše obitelji, u sve obitelji.

Vrlo je važno da svi vi danas ovdje,

a uspješni ste ljudi,

i sigurno imate čudesne obitelji,
djecu i unuke,

no to nije dosta.
Morate poduzeti nešto

i pronaći djecu poput mladog g. Cruza,

koja mogu uspjeti podarite li im malo strukture,

pružite li im ruku i pomoć,
mentorirate li ih,

uložite li u dječje klubove i udruge,

surađujete li sa školskim sustavom,

osigurate da bude najbolji mogući.

I ne samo škola koju pohađa vaše dijete,
već i škola u Harlemu,

a ne samo škola Montessori,
u centru, na West Sideu.

Svi bismo se mi na to trebali obvezati.

I to nije samo ulaganje u djecu,

nego u budućnost.

Bit ćemo manjinsko-većinska zemlja

već u sljedećoj generaciji.

Oni koje nazivamo manjinama danas,
uskoro će biti većina.

I mi moramo osigurati da oni
budu spremni biti većina.

Moramo osigurati da budu spremni biti vođe

ove naše sjajne zemlje.

Zemlje kojoj nema slične,

zemlje koja me zadivljuje svakoga dana,

ćudljive zemlje.
Često se jedni s drugima svadimo.

Tako bi sustav trebao funkcionirati.

Zemlja je to velikih suprotnosti,
ali je to i nacija nacija.

Tičemo se svake nacije.
I svaka se nacija tiče nas.

Mi smo nacija useljenika.

Zato i trebamo jasnu useljeničku politiku.

Smiješno je nemati jasnu useljeničku politiku

kojom bismo prihvatili one koji ovamo žele doći
i biti dijelom ove velike nacije,

ili koje možemo obrazovane vraćati kućama

kako bi pomagali svojim ljudima
da se izvuku iz siromaštva.

Jedna od velikih priča koju volim ispričati ona je

o mojoj ljubavi prema rodnom gradu New Yorku,

o šetnji Park Avenueom za lijepoga dana,

diveći se svemu, i gledajući sve te ljude

iz cijeloga svijeta.

No, ono što uvijek moram učiniti jest
zastati na jednom od uglova

i uzeti hrenovku u pecivu
kod preprodavača-useljenika.

Moram maznuti tog "vrućeg psa".
(Smijeh)

I bez obzira gdje sam i što radim,

moram to učiniti.

Činio sam to i dok sam bio
ministar vanjskih poslova.

Izišao bih iz svoga apartmana u hotelu
Waldorf Astoria

--(Smijeh)--

hodao ulicom, zaobišao 55. ulicu

tražeći pogledom preprodavača-useljenika
s dvokolicom.

Tih su me dana okruživala
petorica tjelohranitelja

i polako pratila tri automobila
njujorške gradske policije

kako bi osigurali da me tko ne "kokne"
dok šećem Park Avenueom. (Smijeh)

Naručio bih hrenovku u pecivu
kod tog momka,

i on bi je počeo pripravljati.
Pogledao bi oko sebe

u tjelohranitelje i u policijske aute --

"Imam zelenu kartu! Imam zelenu kartu!"
(Smijeh)

"U redu je, u redu je."

Ali, sad sam sam. Sam sam.

Nemam tjelohranitelje. Nemam policijske aute.
Nemam ništa.

Ali, moram dobiti svoju hrenovku u pecivu.

Učinio sam to i prošlog tjedna.
Bilo je to u utorak navečer

dolje, kraj kružnog toka Columbus Circle.

I prizor se često ponavlja.

Prilazim i zatražim hrenovku u pecivu,

momak je krene pripremati,
i samo što je nije i dovršio,

kaže mi: "Poznajem Vas.
Viđam Vas na televiziji.

Vi ste, vi ste general Powell."

"Da, da."
"Oh..."

Pružim mu novac.

"Ne, generale. Ne možete mi platiti.
Već sam plaćen.

Amerika mi je platila.
Nikad nisam zaboravio odakle sam stigao.

Ali, sada sam Amerikanac.
Hvala Vam, gospodine."

Prihvatim darežljivost, produžim ulicom,

i tad me preplavi, o Bože,

to je ista ona zemlja koja je tako dočekala
moje roditelje prije 90 godina.

I dalje smo ta veličanstvena zemlja,

no sve je više mladih ljudi što dolaze

iz svih zemalja svijeta,

a naša je obveza, kao građana koji žele

doprinijeti ovoj čudesnoj našoj zemlji,

da osiguramo da se ne zanemari niti jedno dijete.

Hvala vam najljepša.

(Pljesak)